ADAM EHRLICH SACHS ― KAPE I ŠEŠIRI („FILOZOFI”)

Sin pokojnog filozofa i mistika Perelmanna, koji je pisao biografiju svog oca, pričao je na našim sedmičnim seminarima kako nosi dvije kape: onu Perelmannovog sina i onu njegovog biografa. Pretpostavljali smo da je ovo bio samo figurativan govor sve dok nam apsolvent koji je iznajmljivao stan preko puta njega nije rekao da je ovaj stvarno nosio dvije kape: kapa sina-Perelmanna bio je kačket Boston Red Soxa, a kapa biografa-Perelmanna bio je fedora šešir. Pojedine večeri je nosio Red Sox kačket, neke večeri smeđi fedora šešir, a ponekad ih je mijenjao, svako malo, čas kačket čas šešir.

Priča je kružila, i ubrzo je predsjedavajući odjela pokucao na vrata kancelarije Perelmannovog sina. Predsjedavajući mu je predložio da ode nakratko na odmor, molio ga, za njegovo vlastito dobro.

„Bill”, rekao je Perelmannov sin, mudro se smjehuljeći. „Jesu li kape problem?”

Predsjedavajući je priznao da je zabrinut.

„Bill”, ponovio je Perelmannov sin, i dodirnuo ruku predsjedavajućeg. „Ne brini ti za mene. Nisam poludio, barem ne još! Kape služe isključivo u funkcionalne svrhe.”

Izgleda ćaknuto, bio je svjestan toga, ali kape mu pomažu da distancira konfliktirane uloge u sebi ― ulogu sina koji još uvijek oplakuje oca, i ulogu znanstvenika koji pokušava shvatiti, ovjekovječiti, pa da, i kritikovati, nepristrasno koliko god moguće, životno djelo svog oca. Prije nego što je došao na ideju sa dvije kape, živio je u stanju neprestanog samoprijekora: kada bi mislio o Perelmannu na način na koji sin misli o ocu, znanstvenik u njemu bi osuđivao njegovu objektivnost, a kada bi razmišljao o Perelmannu kao znanstvenik što pristupa svom subjektu, sin u njemu bi osuđivao njegovu odanost.

Sistem sa kapama je okončao to.

Red Sox kačket, onako podesan, prijatan i poznatog mirisa, imao je proustovski efekat na njega. Vraćao bi ga na tribine Fenway Parka, pokraj oca. Bio bi prožet suosjećanjem, sažaljenjem, poštovanjem, ljubavlju i prihvatanjem ― očevih mana, baš kao i vrlina. Uništio bi tada i pobio sve akademske kritičare koji su pokušavali da ga razumiju kao produkt sredine u kojoj je živio. Takav je efekat imao kačket na njega. Ali, pod težinom smeđe fedore, pod tim trezvenim obodom, odgurnuo bi u stranu djetinju privrženost i proučavao očevu misao sa skepsom neophodnom za jednog intelektualnog istoričara. Istraživao bi porijeklo očevih ideja, ulazio u njihovu suštinsku dosljednost, razmatrao njihove hipoteze i ograničenja.  

„Bill, priznajem da je sistem čudan!” Perelmannov sin je rekao kroz smijeh. „Ono što se dešava u našim glavama ne bi trebalo imati afekta na ono što se dešava na našim glavama. Ali, eto, u mom slučaju izgleda da je baš tako.” Slegnuo je ramenima. „Pomaže mi da postupam ispravno. I tu ne tražim opravdanje.”

Predsjedavajući odjela je otišao veoma impresioniran, čak i ganut. Počelo se pričati kako Perelmannov sin nije lud već genijalan.

Na sljedećem seminaru Perelmannov sin je priznao da sad nosi „četiri kape”. Bio je Perelmannov sin, Perelmannov biograf, Perelmannov filozofski sagovornik i Perelmannov upravitelj imanja.

Ujutru je apsolvent izvjestio da su dvije nove kape ušle u rotaciju: crni polucilindar i ljubičasta kipa kapica. Prema onom što je vidio, pretpostavljao je da je polucilindar bio šešir upravitelja, a židovska kipa je bila kapa sagovornika. Perelmannov sin je na početku večeri hladnokrvno izmijenjivao Red Sox kačket i polucilindar. Oko osam sati, stavio je kipu i nosio je do nešto malo poslije devet. Od tada, pa sve do ponoći, franatično se prebacivao između kipe, kačketa i smeđeg šešira. Noć je završio sa četerdesetpet relativno opuštenih minuta u crnom polucilindru.

„Sve je u redu, Bill”, uvjeravao je Perelmannov sin, dodirnuvši ruku predsjedavajućeg. „Kako da prizovem uspomene na oca jedne minute a već sljedeće da se nosim s njegovim porezima? Nemoguće, osim ako ne stavim polucilindar. U jednom trenutku se prisjetim kako sjedim na njegovim ramenima, a onda napadam njegovu raskalašnu interpretaciju Kanta ― ljubičasta kipa kapica. Ko ga je podučavao ovako profiliranom Kantu, i kada ― smeđi fedora šešir.

Do sljedećeg seminara, Perelmannov sin je nosio šesnaest kapa. Bio je Perelmannov sin, Perelmannov biograf, Perelmannov filozofski sagovornik, Perelmannov upravitelj imanja, Perelmannov publicista, Perelmannov uzurpator, Perelmannova kućna pomoćnica, Perelmannov fanatik, Perelmannov neprijatelj, Perelmannov odabrani filozofski nasljednik, Perelmannova prebjeglica, Perelmannov bibliotekar, Perelmannov rasadnik gena, Perelmannov pješadijac, Perelmannov izdajnik, i Perelmannov dvojnik. Dvanaest novih kapa se pridružilo reportoaru, uključujući beretku, maramu, mali slamnati šešir i sombrero.

Naravno, ovo je već bilo alarmantno. Večeri Perelmannovog sina, kako je izvještavao apsolvent, sada nisu bile ni blizu prijašnjih tranzicija kapa. Ništa više na njegovoj glavi nije ostajalo zadugo. No, stvarnost će, pretpostavljali smo, prije ili kasnije nametnuti ograničenja njegovoj maniji. Postoji samo toliko vrsta kapa i šešira, kao što postoji samo toliko relacija koje je moguće uspostaviti između oca i sina. Perelmannov sin će u dogledno vrijeme ostati ili bez šešira ili bez relacija, mislili smo ― vjerovatno šešira ― i onda će se vratiti razumu.

Ali ubrzo su se pojavile relacije na koje nismo ni pomišljali, kape za koje nismo nikad čuli. Bio je Perelmannovo spremište židovskih viceva, Perelmannov imitator, čovjek koji je nosio Perelmannove džempere, posljednji živi praktičar Perelmanove skijaške tehnike, čovjek koji je zasjenio Perelmanna, Perelmannova žrtva. Nosio je kapu iz osamnaestog stoljeća, lovačku kapu, okruglu hasidsku kapu, afganistansku naboranu kapu sa zataknutim perom.

Do kraja jesenjeg semestra znali smo da se nešto mora poduzeti. Ekspanzija kapa i šešira nije jenjavala. Ako bi ostavili njemu, shvatili smo, Perelmannov sin bi rasčlanjivao svoj odnos sa ocem u nedogled i za svaki momenat tog odnosa kupio bi kapu ili šešir. Naposljetku bi svoju relaciju sa ocem ― po prirodi sasvim jednostavnu stvar ― preobrazio u nešto beskrajno kompleksno, a njegova kolekcija kapa i šešira bi se, prema tome, otela kontroli, dok se ne bi definitivno uništio. Njegova će analitička tendencija, koja je rezultirala ogromnom kolekcijom kapa i šešira, ubiti ga.

I tako se jednog jutra, u pokušaju da spasi Perelmannovog sina od sebe, grupa apsolvenata i novopridošlih studenata, uz blagoslov predsjedavajućeg, ušunjala u njegov stan. (On je bio na konferenciji o Perelmannu). Skupili smo sve kape i šešire i strpali ih u vreće za smeće. Stodvadesetosam kapa i šešira u dvanaest vreća za smeće izvukli smo iz stana.

No, u srcu smo znali da tretiramo simptom, a ne uzrok. Juče je Perelmannov sin, kako tvrdi naš doušnik, proveo cijeli dan i noć u deset galona velikom šeširu, dosad nepoznate asocijacije na roditelja.  

Prevod: Elvis Hadžić