Tuesday, February 23, 2016

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "BRAZILSKI KOMARAC AFRIČKOG PORIJEKLA DOŠ’O NA FLORIDU I UBO BOSANCA"

Vozili ja i badžo Suljo u mene na Floridu i ujede ti njega tamo komarac.




Ko ne zna šta su i kaki su komarci na Floridi nema pojma šta su komarci! To nisu komarci, to su komančerosi! Naši su komarci više, nako, avijatičari, bezidejno-krvopijski avijatičari, nemaju baš neke posebne strategije, osim da ti se krvi napiju. Jer, kod nas su i komarci ko i sve druge balkanske krvopije: letaju i zujkaju okolo dok se ne navikneš, a onda ti se bestidno spuste za vrat, maltene ko leptir na cvijet, i loču dok ih ne poklopiš. Ako si ikad pustio balkanskog komarca da ti se napije krvi, mogo si izvući samo dva zaključka ― jedan je da neće otić dok mu trbuh ne nabrekne od tvoje krvi, pa makar dobio i klempu, i drugi: tolko se preždere da jedva uzleti, što znači da ga možeš pljesnuti i u letu. Al naš ga čovjek pusti, neka ga, samo da ne pretjera, a komarac ko komarac, ne bi bio krvopija da ne pretjera, pa se na kraju šamaraš isto krava repom. Uglavnom, balkanski komarci su toliko željni tvoje krvi da će i život svoj dat samo da ti je se napiju što je više moguće, a naši ljudi će trpit što je više moguće, pogotovo ako još i oni popiju. Naš čovjek na teferiču i pod dejstvom alkohola nacuga i komarce, pa ovi onda zvrndaju okolo ko muhe bez glave. To je fakt ― ta simbioza. Tako smo u simbiozi živili sa krvopijama stotinama godina. Sad, ne bi tvrdio za garant jel u Bosni prirodna selekcija i danas funkcioniše, il su se komarci povampirili ko i sve ostalo što se na Balkanu povampirilo, ne znam... Nisam dugo teferečio na Bosni, pa ne mogu kazat.

Al ovi komančerosi s Floride ― e to je već druga priča! Oni ne zuje! Oni se šunjaju u letu! Komančerosi, nindže. Jebote, naš komarac kad ujede zasvrbi malo, počešeš se, i vozdra. Komančeros kad te bocne, brale, češeš se i u snu, kožu dok ne podereš. A zvuk ne pušta, ko što reko, šunja se. Sleti malo na zid, izvidi situaciju, pa malo s jedne strane, malo s druge, i onda nađe neko mjesto, najčešće tamo gdje ga ne možeš ni čut ni vidjet, zglob od noge, sljepoočnica, taban, zavuče se pod nogavicu, bode kroz čarapu, ma služi se svakojakim forama, i još ubode da maltene i ne osjetiš dok se ne pođeš češkat. Ustvari, mislim da ubude malo tam, malo vam, da zavara trag, i tako te izbode čitavog dok se ne naloče. Pravu koleteralnu štetu osjetiš tek istu veče u krevetu il ujutro za kafom, kad vidiš šta si sebi napravio u snu, češući se.

Tako je moj haver Moke što živi na Floridi razvio čitavu teoriju o ovim komančerosima. Kaže, ne znaš koji su zajebaniji ― oni sitni il oni krupni. Kaže, nije još dozno jesul ovi sitni ustvari ovi krupni dok su sitni, al fakat ne znaš koji je gori. Krupni ti, veli, može komotno sjedit na ramenu i sisat ti krv iza uha, tolka mu je ona surla! Taj bi se i vampiru krvi napio! Kaže, svake godine na Floridi povećavaju dozu onog otrova što praše, došli su do granice da će prije ljudi počet crkavat nego ovi komarci. Adaptiraju se, veli, ni otrov im ništa ne može. Kaki zombiji, cunamiji i hurikani, Floriđane će komarci potamanit! I još ovaj Zika virus, ućero on sebi, već se i na Floridi širi, a đe neće kad bi ovaj ubo i muhu u letu, a kamoli kaku brazilsku komaricu.

Elem, dođosmo tu do Sulje. Bili mi na Floridi i ujede njega komarac, oteklo je to njemu, upalio mu se zglob ko lampa, jadnik je mislio da ga nije kakav zajeban pauk ubo, sav se preznojava i češe, vozit nije mogo, de reko ja ću, da se neđe ne slupamo.

„Znaš ti za Ziku?” pitam ja njega.

„Ona Zika što radi u zlatari? Vještica prava, čovjek joj uteko glavom bez obzira?”

„Ma nije uteko, nego OTEKO!” zajebajem se ja.

„Kako to misliš?” Suljo će.

„Pa nije, bolan, Zika žena već virus!”

„Pa dobro, tu je to...” zajebaje se sad i on.

„Nije to za zajebanciju, jarane, taj ti je virus pravo zajeban, a prenose ga komarci.”

„Aaa, sad znam, čuo sam ja za tu Ziku!”

„Jašta. A tebe je ujo komarac. Pa ti gledaj!”

„Komarac ne ujeda već ubada, Huso, ne seri!”

„Jal ujo jal ubo, svejedno, tebi je noga natekla, bogami.”

„Pa jes, jebemumajku... A odakle sad taj virus, ućero on sebi?”

„Čuj, odakle. Pa iz Afrike, odakle bi bio. Svi ti virusi nastaju u Africi. Komarac ubode majmuna, i tako to krene... Iz Afrike u Brazil, iz Brazila za Ameriku.”

„Pu, jebo im ja mater obojici!” viče Suljo, i drpa se po zglobu.

„Nego, ti sad čim dođeš kući, lijepo doktoru, nek te pregledaju, ako se otkrije na vrijeme možda i sačuvaš glavu.”

„A kaki su simptomi?” uozbiljio se sad Suljo pravo. Ko zna da ga zajebajem, al ope ― ko će ga znat.

„Prvo se češeš ko budala. Onda ti otekne. A onda ti polako napada nerve, trne ti ruka, noga, dok na kraju sav ne utrneš, slušo sam baš na radiju neki dan o tome, pojavilo se masu slučajeva po Floridi, ljudi se oduzimaju, ne moreš ih sabrat!”

„Jel baš?”

„Baš.”

Ušutio se Suljo, nije riječi progovorio do Texasa. A ja ga sve pogledam u retrovizoru, vidim znoji se, namješta se, trpi da se ne počeše, sam sebe garant ubjeđuje da je pauk a ne onaj komančeros.

I tako sve do kuće. Nije mogo držat gasa, svrbi ga ne može izdurat da se ne češe. Kaže, meščini, trne mu ruka. Ja se, fol, brinem, tješim ga, a vamo hoću da puknem od smjeha. I sve mi nake šale dolaze u glavu, stavljam komarce u glavne uloge, pa mu pričam, ko fol da ga opustim.

„Znaš ti onog Safeta?” pitam ga.

„Onog glavatog, što drži pekaru? Il je ope neki virus, jebem te blentava?”

„Čuj, Safet-virus! Hahaha! Ja, ba, onaj glavati Safet...”

„Jah, i šta s njim?”

„Kaže, sretnu se dva komarca na Safetovoj glavi... I pita ovaj onog drugog: ’Đe si ti kreno, Džemaludine?’ A ovaj će ti njemu: ’Na put oko svijeta!’”

Nije mu bilo smiješno. Ne bi bilo ni Safetu, garant.

Probam drugi, reko: „Ubola dva komarca Bosanca, i od jednog se češka, a od drugog Poljska!”

„Ma, ako te ja zapoljskam jednu pljosku, biće ti Češka!” ljutito će on meni, a drapa li se drapa.

Čim smo došli kući, Suljo je otišo izvadit nalaze.

Tek, nazva me dan poslije. „Husnija, znaš ti onu Sidu?” veli.

„Onu Ragibovu?”

„Ma, kaku Ragibovu, onaj virus što se prenosi seksualnim putem?”

„Fala bogu da znam”, reko.

„E, jebo sam ti Džemilu! Pa ti sad gledaj!” reče, i prekide vezu.

I evo tri dana već ne pričamo... A valja na put. Ope na Floridu, među komančerose... 

Razmišljam tako o komarcima, pa odem na Vikipediju pročitat nešto o toj Ziki, nije zgoreg. Fakat, što ti virusi vazda imaju žensko ime, pitam se. Kad ono, nađem tamo te komarce i to kako se muški uglavnom hrane nektarom, a ženski komarci su ti što nam piju krv. Znači, kad te ubode komarac, pravilno je reć: „Uh, jest me ujela komarica!” Ustvari, ubola. A ne komarac! Otkud našem svijetu da je komarac krvopija? A ono, žensko! „I mi žene smo ljudi”, Džemila kaže katkad, pa meni bude smiješno. Al jesu, to je fakt. Pa tako su i komarice bezbeli komarci.

Nazovem Sulju da mu saopštim tu svoju spoznaju, možda će ga oraspoložit. Reko:

„Suljaga, znaš li ti, bolan, da oni komarci što nam piju krv nisu muški, nego ženski! Samo se komarice hrane krvlju!”

„To za komarce nisam znao”, veli, „al da žensko pije krv ― to mi nije ništa novo. Evo, Fikra u mene mi popi krv, i to na slamku, izludit hoću! Kad ćemo na put, da ufatim have malo, jarane?”

„Prekosutra, na Floridu. Ope. Među komančerose.”

„Ma ućeraš im, njega barem mogu klepit po ušima, ovoj svojoj ne mogu ništa, kontam ako ne krenemo skoro valja meni na infuziju.”

„Ha ha ha ha!”

„Ha ha ha ha ha!”

Sunday, February 21, 2016

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "BAKŠIŠ U AMERICI I KO KOGA TU ZAVRĆE"

U Americi svako svakog zavrće.




Al nije to ko u nas, hinjski, gledaš da zavrneš čovjeka a da ovaj ne primjeti. Kakvo to. U Americi je zavrtanje legalno, s osmjehom, mušterija čak očekuje da bude zavrnut, pa je samo pitanje ko to bolje, prirodnije i profesionalnije obavlja. Sve ostalo su nijanse.

Evo, recimo, Donald Tramp zavrće, vas dunjaluk vidi, ali to Amerima ne izgleda ko da ih neko zavrće, već im je fani i entertejning. Sve što ih više ovaj otvoreno i u oči munta, to je njima zanimljivije, a njemu više glasača. Amerika ti je pravi cirkus, naizgled totalno neorganizovan, vazda ima neki dežurni klovn, nekad se otme kontroli, što jes-jes, ali je tu zato i vazda onaj s bičem, pa to uvijek nekako dovede u red, kakav-takav.

I ide to tako, od gavermenta i Walstrita, pa sve do brice i konobara, a bogami i masažera. Svakom moraš nešto za uslugu turit, pustit ga da te zavrne, jer od toga se živi, tako ekonomija diše, tako ti je u američkom kapitalizmu. Ako te nije fino uslužio i počeško po jajcima, onda mu nema bakšiša, otvoreno revoltiraš zavrtanje, upišeš mu ćizu, pa nek se on misli šta će i kako će nekst tajm.

A ima i onih koji ne jebu taj sistem ni dva posto. Čovjek se sturi da ih pošteno zavrne, smješka im se, izigrava klovna, češka ih po jajcima, a ovi ― nimukajet.

Evo, naprimjer, Suljin rođak, Kerim se zove. Njegovi žive u San Dijegu otkako su došli, a on već desetak godina radi ko konobar i kaže solidno bogami od toga živi. Navrnemo mi do njegovih na kafu, pošto smo morali prenoćit u San Dijegu, pa započe tako priča i o bakšišu. Kaže, naučio je sistem potanko, zna u dušu ko koga i zašto zavrće. Čim, kaže, vidi kastimera odma zna jel dobar tejbl il nije, i hoćel zavrnut on njih ili oni njega.

„Bosanci”, priča Kerim, „ova mlađa generacija zna sistem, pa oni to poštuju, a ovi stariji ― to ti je da bog sačuva! Ja sam, Husnija, jednom istrčo na parking za nekim našim da mu očitam bukvicu. Viknem za njim na engleskom (dok su bili na ručku pravio sam se da nisam skužio da su naši, al sam ga zato držo na oku cijelo vrijeme), viknem, reko: ’Sir! Vaz somting vrong vit maj servis?’ Kaže on: ’No, evriting vaz fajn.’ ’Pa što onda dva dolara samo, jarane, 50 dolara ti je ček bio?’ ja ću ti njemu na našem. ’U, izvini,’ kaže, ’ja mislio ti neki Rus!’ fol on mislio ja Rus. Kake veze ima i da sam Rus, frajeru, kažem ja njemu vako direktno, plati pa se klati, il jedi u svojoj kući, mene si našo zavrtat ovdje. Izvadi on iz džepa još dva dolara i turi mi u šaku, nevoljko. Isto ko da mi je sadake dao, ućero on sebi.”

„Čuješ ti ovo Suljo?” zajebajem ja Sulju, jer Suljo se vazda opire da ostavi bakšiš, zavrće konobare po čitavoj Americi. Sramoti me, pa vazda na kraju, bez obzira ko plaća ručak, ja moram uletit.

„Ma fast fud je zakon”, Suljo će u svoju odbranu. „Parkiraš se, naručiš, uzmeš svoju hranu, i vozi! Ne mogu ja razmišljat o procentima!”

„Ne valja ti to, rođak, ne valja”, Kerim će ti njemu.

„Ma nisam dobar s matematikom nikad bio. Da jesam, ne bi sad vozio kamion!”

„Dobro je, ba, Sulejmane”, reko, „vadi se nekom drugom. De ti, Kerime, reci, ko najviše zavrće? Nije valjda da su Bosanci najgori?”

„Nisu, jer fala bogu nisu svi ko moj rođak Suljo... Evropljani,” priča dalje Kerim, „Evropljani su uglavnom isti, bilo da su Francuzi, Nijemci il Holanđani. Oni se prave da ne znaju kako to u Americi funkcioniše. Francuzi se najbolje prave, totalno bezobrazno, ispune ček i onda se podboče na njega, ignorišu te sve dok ne ustanu. Samo se ispare. Nekad kontaš od Kanađana da su Francuzi, i tek kad vidiš bakšiš skontaš da su Kanađani. Nijemci, ope, Nijemci su sve vrijeme fini i učtivi, oni poštuju Ameriku, al nikako ne poštuju sistem đe su konobari slabo plaćeni, pa sad oni moraju pokrivat rupe u zakonu. Oni ostave taman tolko da ti kažu da je najbolje da nađeš drugi džob.”

„Fala bogu, oni svoje konobare plaćaju! Tako i treba”, kaže Sulejman.

„Ne kenjaj, Suljke, majketi!” kažem ja njemu. „A ovi Mexikaneri i Latini, kako oni?”

„Oni skoro ko i naši, uglavnom slabo il nikako. Kod naših se možeš nečemu i nadat, kod ovih si odličan sa 13 procenata.”

„A Azijci?”

„Zavisi, jesul rođeni ovdje il nisu. Al nisu ni oni nešto. Najgori su Kinezi. I to oni što dođu poslom il na ekskurziju. Oni nose navike iz komunizma, ne čekaju ni da ih hostes odvede da sjednu, ulaze ko u svoju kuću, sjedaju đe hoće, onda te handre sa čajevima i glupostima, a na kraju ti izbroje tačno u cent i ostave na stolu. Još se polemišu između sebe otkud više nego što piše u cjenovniku. I ona taxa im je extra, i to nerado plaćaju. Neki dan sam imo Kineza koji mi je tražio račun da preda na granici, jer on neće Amerikancima da plaća taksu. Sreća, pa ne dolaze često, inače bi bankroptiro!”

„A od Amera, koji su najgori od Amera?”

„Crnci, jarane, crnci! To je fenomen. Bez obzira kolko je crnac bogat, teško da ćeš od njega dobit više od pet posto. Isto ko da se svete bijelcima za svo ono sranje! Ne daju bakšiša namjerno! Jebote, kakve veze ja imam sa Kunta Kinteom ― nikakve! E, oni misle da imam.”

„Pa od čega živiš, čovječe?”

„Od Amerikanaca. Bijelih. Uglavnom od njih.”

„Pa oni su i izmislili taj sistem, ućeramim!” Suljo će.

„Dobro je, ba, Suljke, ne kenjaj”, ope ću ja njemu.

„A Židovi?” pitam ja Kerima. „Kaki su židovi, kad svi pričaju da su oni najškrtiji?”

„Pa jebiga, otkud znam, teško je židova za prepoznat, osim kad mu već provučeš karticu, pa onda vidiš prezime. Ohladiš se u sekundi. Nisu ni oni bogznašta, al bolji su od crnaca. To definitivno!”

„A jebote, pa dobro ti ikako koga zavrneš”, reko.

„E, slušaj ovo”, nastavlja Kerim sav usplahiren, „ imo ja neki parti, došli za ručak da slave rođendan nekoj babi, 92 godine ima. Haj dobro. Sve super, ugostio ja njih, počastio, ko u svojoj kući, pričo malo njemački s ovom babom, njima fino, svidio im se ja, te će ti ona meni, ova od 92 godine: ko sam, šta sam, odakle sam, otkud znam njemački. Reko, živio u Njemačkoj, srednju školu tam završio i tako... Nisam se mogo vratit u Bosnu, nisam mogo ostat u Njemačkoj, i evo me ovdje... Kaže ona meni, slušaj ovo: ’E... Njemačka je nekad bila super zemlja, al se dosta izbjeglica doselilo, pa sad ničemu ne valja. Nije dobro, nije dobro...’ Ona to meni, izbjeglici... Džaba ti sve ― Švabo ostaje švabo, džaba ti što je Amerikanac!”

„Haj to... konobari, mogo bi ja i razumit”, ubaci se Suljo. „Al i ove brice i masažeri i oni što ti samo napumpaju gumu na autu i šta ti ja znam...”

„Pa usluga za uslugu, jarane!”

„Ma jebem ja tu uslugu” Suljo će. „ Otišo da se ošišam, kažu super šišanje, 5 dolara samo. Haj reko. Za pet dolara me ni Fikra ne bi ošišala. Kad ono, ja njoj 5 dolara, ona se smrkla nešto. Poslije mi kažu ― trebo si tipat, bakšiš i to. Pa jebemumajku, jel sam ja došo da se ošišam za pet dolara il za deset! Za deset dolara sam mogo neđe imat bolji friz neg ovdje za pet. Jel tako? Odlučio sam se za ovdje, jer je jeftino!”

„A tamo đe je deset-petnes šišanje, završio bi sa najmanje dvaes! Tako je to.”

„Za istu frizuru duplo više, ma ućero sam ja njima: odem u Walmart i kupim onu mašinu, ostrigam se ko pravi, isti Žan Klod Vandam. Fikra mi samo popravi ono nazad. A njoj dadnem tip, znaš koji, onaj moj tip, prvo tip, pa onda ostalo ― dobro njoj, dobro meni!”

I tu se odvalimo sva trojica smijat.

„Džast a litle bit”, doda Suljo.

A mi još gore u smijeh. Tip-vrh, šega pravo.

„A kad se napali, sve joj je baška, sve bakšiš, sve extra! Nema bakšiš, nego baškiš!”

HAHAHAHAHA!!!!!

„E, čuj ovo”, Suljo će ti. „Otišo ja da poklonim Fikri masažu za Valentinovo. Haj, reko, biće joj drago da mislim na nju, da se opusti, da ode malo od djece, da se razrahati. Tamo sve fino, muzika naka što opušta, trebe gore, milina prava. Dadne ova meni naki menju, cjenovnik, ja pogledam: te masaža vako, te masaža nako. Reko, nema problema, sve za Fikru, dajte joj najbolju masažu, sa džakuzijem, stopalima, morska sol, watever, Aj dont kejr, samo nek se moja Fikra opusti i uživa. Ok, veli ova. To bi bilo 125 dolara i 95 centi, kaže. Ok, reko, ne bi mi baš milo, al ok, ućerašjoj. I ― kad će ti meni ova ― plus, automatski, 22 posto. Šta, reko? 22 posto, to je uračunato u cijenu. A što to? Pa za nešeg masažera, veli: tip, bakšiš! Čuj to, reko. A jel taj masažer muško il žensko, pitam ja nju. Kaže, zavisi, nekad muško, nekad žensko. Reko, mogul ja naručit da bude muško il žensko? Može, kaže ona. E, dajte mi, reko, jedno žensko i u kolko sati da ja budem tu. Kaže ona, pa zar nije masaža za vašu ženu? Nije, reko, predomislio se, bilo je dok niste spomenili bakšiš. Sad je za mene! I odem tako, izmasiraju me, naježim se i danas kad pomislim kako mi je bilo! Još sam dao i extra na ono 22 procenta što je bilo uračunato u cijenu! I jedva čekam ope da odem!”

„A Fikra?”

„Fikra je dobila cvijeće... Voli ona cvijeće... Eno ga, i danas po kuću miruhi...”

I ko je koga tu sad zavrno?

Wednesday, February 17, 2016

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "KAKO HAJVAN KAKI, A KAKO INSANI"

Vozimo badžo u mene i ja za San Dijego, ustvari, ja vozim a Suljo se ispružio nazad i čaprka nešto po telefonu. 



Gledam ga u retrovizor, pa mi pade na pamet šala s Fejsbuka od neki dan. Reko:

― Suljaga, buraz, znaš ti onu o kokama?

― Koju? ― veli.

― Kaže, šetka se koka po đubrištu, a naiđe druga, pa je pita: „Đe si, šta ima?” A ova će ti njoj: „Ništa, nako, bezveze.” „A đe ti je čojk?” pita ope ona prva. „Šta znam, eno ga čaprka nešto oko auta!

I ja se tu odvalim smijat. Gledam u retrovizor: Suljo se samo osmjehnu i nastavi čaprkat.

Kad će ti on:

― E, a slušaj ovo: naučnici otkrili zašto psi gledaju u svoje vlasnike dok kake!

― Fakat. I... šta su otkrili?

― Ne znaju tačno. Kaže, il čekaju da ih nagradiš, jer ti ne seru po kući, il te smatraju svojim roditeljom, pa traže odobrenje, ili, kako vele, u tom su položaju ranjivi, pa očekuju od tebe da im čuvaš leđa!

― Čuj to, šta ti misliš: što Huso gleda u tebe dok kaki?

― Pa garant konta šta me gledaš, budalo, vidiš da serem!

Odvalim se ope smijat. ― Jes, vala, šta bi drugo konto! ― reko. ― U mene je Suljo jedino pašče u komšiluku kojem je svejedno jel mu baciš lopticu. Ode, malo je uzme u usta, kolutne je šapom par puta, i vozdra. Kaže meni Džemila, a joj, jes nam glupo ovo štene. Ja reko, kakvo glupo, bona, pametno! Đe je pametno, ne može naučit lopticu da donese, pa to i najveći glupani od pasa nauče. Jes, reko, nauče baš zato što su glupi. Naš Suljo je pametan, na imenjaka badžu...

― E, jebiga sad! ― Suljo će iz pozadine.

― Zajebajem se, nisam reko na badžu, badžo bi donio lopticu!

― Ako te badžo iz pozadine, sve ćeš loptice vidit oko glave!

― Dobro, ba, šta se kofrčiš. Reko, Suljo je baš pametan, ovi drugi su glupi. Kaže Džemila: Kakva ti je to teorija, majketi? Fina, reko. Naš Suljo kad vidi komšiju kako baca lopticu svom keru, i ovaj svaki put donese, i ope, i ope, i tako po vas dan, naš cuko Suljo sjedi sa strane i konta, jah vidi ovih, majke ti, ne zna se koji je gluplji: čovjek baci lopticu i konta „Jah, jesu ovi psi glupi: ja mu non-stop bacam, a on non-stop donosi!” A pas konta: „Jah, ovog mog vlasnika, jes glup: ja mu non-stop donosim, a on je non-stop baca!” Neka mene, misli cuko Suljo, ne budite kao oni, budite ko cuko Suljo!

― E, jebiga sad!

― Ozbiljno ti kažem! Svaki put kad sam mu bacio lopticu, on pogleda u mene, isto ko da konta: mene si našo zajebavat! Pametan pas.

― To je zato što se zove Suljo... Meni Huso donese kad god mu bacim.

I tu se odvalimo obojica smijat.   

― A gledaš li ti u Fikretu kad kakiš? ― zajebajem ja njega.

― Šta, hoćeš da kažeš da je Fikra moj vlasnik?

― Pa ne mora bit vlasnik, kako ovi vele, more bit da ti čuva leđa!

― Ma najprije će bit da gledam da mi se ona ne zaskoči na leđa i ne pokaki na glavu!

― Hahahaha!

― Hahahahaha!

― Pokakile su se one nama davnih dana, doizavrata...

― Jašta su. A i mi njima.

― E, vala baš.

― Nego, kad malo bolje prokontam, to kakit ide samo uz djecu i uz cuke, đuturumi, ko mi, seru!

― Nemoj tako, političari seru!

― I još te gledaju u oči!

I tu se obojica odvalimo smijat.

Tek, u po frke, posra mi se naka ptičurina na šofer-šajbnu, zalijepi se onaj izmet za staklo, isto ko da me je neko grudvom gađo. Prepadnem se, nako refleksivno, umal nisam s puta sletio. Još upalim i brisače, pa razmažem, još gore napravim, morali smo stat u stranu da se oporavimo i konsultujemo.

― Vidiš, bolan Husnija ― reće ti mudro Sulejman ― svako sere na svoj način. Samo što te nekad sranje života more koštat!  

― Šuti, moj Suljo, šta bi bilo tek da nam žene lete!

― Pa bile bi vještice!

I tu se obojica grohotom nasmijemo.

A u San Dijegu smo zakasnili na istovar. 

Tuesday, February 9, 2016

ADAM EHRLICH SACHS ― KAPE I ŠEŠIRI („FILOZOFI”)

Sin pokojnog filozofa i mistika Perelmanna, koji je pisao biografiju svog oca, pričao je na našim sedmičnim seminarima kako nosi dvije kape: onu Perelmannovog sina i onu njegovog biografa. Pretpostavljali smo da je ovo bio samo figurativan govor sve dok nam apsolvent koji je iznajmljivao stan preko puta njega nije rekao da je ovaj stvarno nosio dvije kape: kapa sina-Perelmanna bio je kačket Boston Red Soxa, a kapa biografa-Perelmanna bio je fedora šešir. Pojedine večeri je nosio Red Sox kačket, neke večeri smeđi fedora šešir, a ponekad ih je mijenjao, svako malo, čas kačket čas šešir.

Priča je kružila, i ubrzo je predsjedavajući odjela pokucao na vrata kancelarije Perelmannovog sina. Predsjedavajući mu je predložio da ode nakratko na odmor, molio ga, za njegovo vlastito dobro.

„Bill”, rekao je Perelmannov sin, mudro se smjehuljeći. „Jesu li kape problem?”

Predsjedavajući je priznao da je zabrinut.

„Bill”, ponovio je Perelmannov sin, i dodirnuo ruku predsjedavajućeg. „Ne brini ti za mene. Nisam poludio, barem ne još! Kape služe isključivo u funkcionalne svrhe.”

Izgleda ćaknuto, bio je svjestan toga, ali kape mu pomažu da distancira konfliktirane uloge u sebi ― ulogu sina koji još uvijek oplakuje oca, i ulogu znanstvenika koji pokušava shvatiti, ovjekovječiti, pa da, i kritikovati, nepristrasno koliko god moguće, životno djelo svog oca. Prije nego što je došao na ideju sa dvije kape, živio je u stanju neprestanog samoprijekora: kada bi mislio o Perelmannu na način na koji sin misli o ocu, znanstvenik u njemu bi osuđivao njegovu objektivnost, a kada bi razmišljao o Perelmannu kao znanstvenik što pristupa svom subjektu, sin u njemu bi osuđivao njegovu odanost.

Sistem sa kapama je okončao to.

Red Sox kačket, onako podesan, prijatan i poznatog mirisa, imao je proustovski efekat na njega. Vraćao bi ga na tribine Fenway Parka, pokraj oca. Bio bi prožet suosjećanjem, sažaljenjem, poštovanjem, ljubavlju i prihvatanjem ― očevih mana, baš kao i vrlina. Uništio bi tada i pobio sve akademske kritičare koji su pokušavali da ga razumiju kao produkt sredine u kojoj je živio. Takav je efekat imao kačket na njega. Ali, pod težinom smeđe fedore, pod tim trezvenim obodom, odgurnuo bi u stranu djetinju privrženost i proučavao očevu misao sa skepsom neophodnom za jednog intelektualnog istoričara. Istraživao bi porijeklo očevih ideja, ulazio u njihovu suštinsku dosljednost, razmatrao njihove hipoteze i ograničenja.  

„Bill, priznajem da je sistem čudan!” Perelmannov sin je rekao kroz smijeh. „Ono što se dešava u našim glavama ne bi trebalo imati afekta na ono što se dešava na našim glavama. Ali, eto, u mom slučaju izgleda da je baš tako.” Slegnuo je ramenima. „Pomaže mi da postupam ispravno. I tu ne tražim opravdanje.”

Predsjedavajući odjela je otišao veoma impresioniran, čak i ganut. Počelo se pričati kako Perelmannov sin nije lud već genijalan.

Na sljedećem seminaru Perelmannov sin je priznao da sad nosi „četiri kape”. Bio je Perelmannov sin, Perelmannov biograf, Perelmannov filozofski sagovornik i Perelmannov upravitelj imanja.

Ujutru je apsolvent izvjestio da su dvije nove kape ušle u rotaciju: crni polucilindar i ljubičasta kipa kapica. Prema onom što je vidio, pretpostavljao je da je polucilindar bio šešir upravitelja, a židovska kipa je bila kapa sagovornika. Perelmannov sin je na početku večeri hladnokrvno izmijenjivao Red Sox kačket i polucilindar. Oko osam sati, stavio je kipu i nosio je do nešto malo poslije devet. Od tada, pa sve do ponoći, franatično se prebacivao između kipe, kačketa i smeđeg šešira. Noć je završio sa četerdesetpet relativno opuštenih minuta u crnom polucilindru.

„Sve je u redu, Bill”, uvjeravao je Perelmannov sin, dodirnuvši ruku predsjedavajućeg. „Kako da prizovem uspomene na oca jedne minute a već sljedeće da se nosim s njegovim porezima? Nemoguće, osim ako ne stavim polucilindar. U jednom trenutku se prisjetim kako sjedim na njegovim ramenima, a onda napadam njegovu raskalašnu interpretaciju Kanta ― ljubičasta kipa kapica. Ko ga je podučavao ovako profiliranom Kantu, i kada ― smeđi fedora šešir.

Do sljedećeg seminara, Perelmannov sin je nosio šesnaest kapa. Bio je Perelmannov sin, Perelmannov biograf, Perelmannov filozofski sagovornik, Perelmannov upravitelj imanja, Perelmannov publicista, Perelmannov uzurpator, Perelmannova kućna pomoćnica, Perelmannov fanatik, Perelmannov neprijatelj, Perelmannov odabrani filozofski nasljednik, Perelmannova prebjeglica, Perelmannov bibliotekar, Perelmannov rasadnik gena, Perelmannov pješadijac, Perelmannov izdajnik, i Perelmannov dvojnik. Dvanaest novih kapa se pridružilo reportoaru, uključujući beretku, maramu, mali slamnati šešir i sombrero.

Naravno, ovo je već bilo alarmantno. Večeri Perelmannovog sina, kako je izvještavao apsolvent, sada nisu bile ni blizu prijašnjih tranzicija kapa. Ništa više na njegovoj glavi nije ostajalo zadugo. No, stvarnost će, pretpostavljali smo, prije ili kasnije nametnuti ograničenja njegovoj maniji. Postoji samo toliko vrsta kapa i šešira, kao što postoji samo toliko relacija koje je moguće uspostaviti između oca i sina. Perelmannov sin će u dogledno vrijeme ostati ili bez šešira ili bez relacija, mislili smo ― vjerovatno šešira ― i onda će se vratiti razumu.

Ali ubrzo su se pojavile relacije na koje nismo ni pomišljali, kape za koje nismo nikad čuli. Bio je Perelmannovo spremište židovskih viceva, Perelmannov imitator, čovjek koji je nosio Perelmannove džempere, posljednji živi praktičar Perelmanove skijaške tehnike, čovjek koji je zasjenio Perelmanna, Perelmannova žrtva. Nosio je kapu iz osamnaestog stoljeća, lovačku kapu, okruglu hasidsku kapu, afganistansku naboranu kapu sa zataknutim perom.

Do kraja jesenjeg semestra znali smo da se nešto mora poduzeti. Ekspanzija kapa i šešira nije jenjavala. Ako bi ostavili njemu, shvatili smo, Perelmannov sin bi rasčlanjivao svoj odnos sa ocem u nedogled i za svaki momenat tog odnosa kupio bi kapu ili šešir. Naposljetku bi svoju relaciju sa ocem ― po prirodi sasvim jednostavnu stvar ― preobrazio u nešto beskrajno kompleksno, a njegova kolekcija kapa i šešira bi se, prema tome, otela kontroli, dok se ne bi definitivno uništio. Njegova će analitička tendencija, koja je rezultirala ogromnom kolekcijom kapa i šešira, ubiti ga.

I tako se jednog jutra, u pokušaju da spasi Perelmannovog sina od sebe, grupa apsolvenata i novopridošlih studenata, uz blagoslov predsjedavajućeg, ušunjala u njegov stan. (On je bio na konferenciji o Perelmannu). Skupili smo sve kape i šešire i strpali ih u vreće za smeće. Stodvadesetosam kapa i šešira u dvanaest vreća za smeće izvukli smo iz stana.

No, u srcu smo znali da tretiramo simptom, a ne uzrok. Juče je Perelmannov sin, kako tvrdi naš doušnik, proveo cijeli dan i noć u deset galona velikom šeširu, dosad nepoznate asocijacije na roditelja.  




Prevod: Elvis Hadžić 

Saturday, February 6, 2016

HARUKI MURAKAMI: ŠEHERZADA, 3. DIO

Šeherzadina sljedeća posjeta bila je nakon vikenda, tri dana poslije. Kao i uvijek, došla je sa papirnim kesama punim namirnica. Pregledala je hranu u frižideru, zamjenila stvari isteknutog roka, provjerila konzerviranu i flaširanu robu u špajzu, pregledala zalihe začina, i napravila novu listu. Stavila je par flaša kisele vode u frižider da se hlade. Na kraju, poredala je nove knjige i DVD-ove na sto. 

„Ima li još nešto da ti treba?”

„Ne bih rekao”, Habara je odgovorio.

Onda su, naravno, otišli u krevet i vodili ljubav. Nakon prikladne predigre, Habara je stavio kondom, ušao u nju, i isto tako prikladno svršio. Pošto je profesionalnim okom odmjerila sadržinu kondoma, Šeherzada je započela sa zadnjim nastavkom svoje priče.

Kao i prije, bila je srećna i ispunjena desetak dana nakon druge provale. Gurnula je ukradenu značku u pernicu i s vremena na vrijeme čačkala je prstom za vrijeme časa. Grickala je njegovu olovku i lizala joj gumicu. Neprestano je razmišljala o njegovoj sobi. Mislila je na njegov radni sto, na krevet na kojem spava, komodu sa složenom odjećom, netaknute bijele bokserice, tampon i tri vlasi svoje kose koje mu je sakrila u fioku.

Izgubila je interes za školu. Na času bi se zabavljala sa ukradenim stvarima ili bi se izgubila u snovima. Kad bi došla kući, nije bila u stanju da se koncentriše na zadaću. Šeherzadine ocjene nikad nisu bile problem. Nije bila među najboljim đacima, ali je bila ozbiljna učenica koja je ispunjavala svoje zadatke. Kada je nastavnik prozvao da odgovori na pitanje i nije znala odgovor, bila je više zbunjena nego ljuta. Na kraju, pozvao ju je u zbornicu za vrijeme ručka. „U čemu je problem?” upitao je. „Nešto te muči?” Ne osjeća se dobro, izvlačila se. Tajna je bila previše teška i tamna da bi je podijelila s bilo kim ― s tim se morala nositi sama.

„Nastavila sam provaljivati u njegovu kuću”, rekla je Šeherzada. „Bila sam primorana. Možeš i sam zamisliti, bio je to jako rizičan posao. Čak sam bila i svjesna toga. Prije ili kasnije, neko će me uhvatiti i pozvati policiju. Nasmrt me je plašila ta misao. Ipak, stvari su se kretale i ja ih nisam mogla zaustaviti. Deset dana nakon druge ‘posjete’, otišla sam opet. Nisam imala izbora. Mislila sam da ako ne odem totalno ću puknuti. Kad se sad prisjetim toga, vjerovatno i jesam bila malo ćaknuta.”

„Nisi imala problema u školi zbog izostanaka?” Habara je pitao.

„Moji roditelji su imali svoj biznis, tako da su bili prezauzeti da bi obraćali pažnju na mene. Nikad prije nisam pravila neke probleme, nikad im se suprostavljala. Zato su bili ubjeđeni da je slobodan pristup najbolji. Falsifikovanje isprika za školu je mačji kašalj. Objasnila sam razrednom starješini da imam zdravstvenih problema koji zahtjevaju da povremeno provedem pola dana u bolnici. Pošto su nastavnici bili i previše zauzeti djecom koja su jako rijetko pohađali časove, to što sam ja ponekad izostajala nije ih baš brinulo.”

Šeherzada je bacila pogled na sat pored kreveta, i onda nastavila s pričom.

„Uzela sam ključ ispod otirača i ušla po treći put. Bilo je tiho kao i prije, ustvari, iz nekog razloga, još i tiše. Preplašila sam se kad se frižider uključio ― zvučalo je kao kad neka velika zvijer udahne. I telefon je zvonio dok sam bila tamo. Bio je tako glasan i grub da sam mislila da će mi srce stati. Bila sam sva u znoju. Naravno, slušalicu nije niko podigao, i zvonjava je prestala. Kuća se nakon toga još više utišala.”

Šeherzada je provela mnogo duže ispružena na krevetu tog dana. Ovog puta, srce joj nije lupalo tako divlje i mogla je disati normalno. Zamišljala ga je kako spokojno leži pored nje i kako bdije nad njim dok spava. Imala je osjećaj da, ako bi samo posegnula, mogla bi pomilovati njegove mišice. Ali on, naravno, nije bio tu. To je samo ona bila izgubljena u izmaglici svojih snova.

Osjetila je neodoljiv nagon da ga pomiriše. Digla se iz kreveta, otišla do komode sa njegovim vešom, otvorila jednu ladicu, i provjerila majice unutra. Sve uredno oprano i složeno. Kao netaknuto, bez tjelesnog mirisa, baš kao i prošli put.

A onda je došla na ideju. Strčala je niz stepenice do prizemlja. Tamo, u sobi pored kupatila, našla je korpu za veš i skinula poklopac. Pomješana odjeća tri člana porodice ― majke, kćerke i sina. Zaprljana u jednom danu, izgledalo je. Šeherzada je izvukla bijelu mušku majicu sa okruglim izrezom. Pomirisala je. Nepogrješiv miris mladića. Osjetila je taj bajati miris prije, kada bi dječaci prošli kraj nje. Ne baš lijep osjećaj, to je sigurno. Ali činjenica da je ovo bio njegov miris, Šeherzadi je činila neograničeni užitak. Kad je pomirisala mjesto pod pazuhom, imala je osjećaj kao da je on drži u zagrljaju, rukama čvrsto umotanim oko nje.

S majicom u ruci, Šeherzada se vratila u njegovu sobu i ponovo legla u krevet. Zagnjurila je lice u majicu i nezasito udahnula. Osjetila je malaksalost u od struka naniže. Bradavice joj se ukrutiše. Da nije opet perioda? Ne, previše je rano. Seksualna požuda, je li to ― to? Ako jeste, šta da radi? Nije imala pojma. Jedno je bilo sigurno: u ovakvim okolnostima nema šta da se uradi. Svakako ne ovdje, u njegovom krevetu.

Na kraju je odlučila da uzme majicu sa sobom. Bilo je rizično, naravno. Njegova majka će vjerovatno primjetiti da mu nedostaje majica. Pa čak ako i ne shvati da je ukradena, čudiće se gdje je nestala. Svaka žena koja tako opsesivno održava kuću mora to primjetiti. Pretražiće svaki kutak, kao policijski ker, dok ne nađe izgubljeno. Otkriće tragove Šeherzade u sobi svog sina, to je bez sumnje. Ali, iako je Šeherzada dobro razumjela situaciju, nije se kanila odvojiti od majice. Razum joj je bio nemoćan spram srca.  

Upravo suprotno, razmišljala je šta svoje da ostavi. Gaćice su svakako bile najbolji izbor. Obične i jednostavne, gotove nove, čiste, to jutro ih je obukla. Mogla ih je sakriti skroz duboko u ormar. Šta bi drugo bilo ravnopravnije za razmjenu? Ali, kada ih je skinula, bile su vlažne. I to dolazi sa  požudom, pretpostavljala je. Teško da bi išta narušeno njenom žudnjom mogla ostaviti u ovoj sobi. Ponizila bi samu sebe. Navukla je gaćice i razmišljala šta drugo da ostavi.

Šeherzada je tu prekinula priču. Dugo nije rekla ni riječi. Ležala je i tiho disala zatvorenih očiju. Habara je nestrpljivo čekao da nastavi priču.

Napokon, otvorila je oči i progovorila. „Hej, gospodine Habara”, rekla je. Bilo je to prvi put da ga je prozvala po imenu.

Habara je pogledao.

„Šta misliš, je l’ bi mogli još jednom?”

„Pa mislim da bih mogao”, odgovorio je.

Vodili su ljubav i po drugi put. Međutim, ovaj put bilo je posve drugačije nego prije. Nasilno, strastveno, dugo. Njen vrhunac je bio apsolutan. Niz snažnih grčeva koji su je ostavili u drhtajima. Čak joj se i lice transformisalo. Habaru je izgledalo kao da je provirio u njenu mladost: žena u njegovom naručju bila je sedamnaestogodišnja djevojčica koja se nekako zarobila u tijelo srednjovječne domaćice. Habara ju je vidio tamo, kako zatvorenih očiju, u drhtavici, nevino udiše aromu znojave majice jednog dječaka.

No, Šeherzada mu sada nije pričala priču poslije seksa. Niti je provjeravala sadržinu njegovog kondoma. Tek, ležali su spokojno jedno pored drugog. Oči su joj bile širom otvorene, gledala je u plafon. Kao zmijuljica što zuri u svjetlost na površini vode. Kako bi divno bilo, pomislio je Habara, kada bi i on mogao ovako naseliti neko drugo vrijeme i prostor ― napustiti ovo jedinstveno, jasno definisano ljudsko biće po imenu Nobutaka Habara, i postati bezimena jegulja. Zamišljao je sebe i Šeherzadu, jedno pokraj drugog, zalijepljeni pipcima za kamen, kako im tijela lagano njiše struja dok čekaju da im se poviš glava ukaže zadovoljna, masna pastrmka.

„I... Šta si ostavila u zamjenu za majicu?” Habara je prekinuo šutnju.

Nije odgovorila odmah.

„Ništa”, rekla je najzad. „Ništa se nije moglo porediti sa njegovom majicom. Ukrala sam majicu i iskrala se. Tako sam postala lopov, jednostavno i bez isprike.”

Kada se, dvanaest dana kasnije, Šeherzada vratila dječakovoj kući po četvrti put, brava na vratima je bila promjenjena. Njena zlatna boja blistala je na suncu, kao da se hvali svojim stoicizmom. Ni ključa nije bilo pod otiračem. Jasno, nestanak majice izazvalo je sumnju njegove majke. Mora da je pretresla čitavu kuću, i tako opazila i druge znakove koji su ukazivali da se nešto čudno dešava. Instikti su joj bili besprijekorni a reakcija brza.

Šeherzada je, naravno, bila razočarana ovakvim razvojem, ali u isto vrijeme osjetila je i olakašanje. Kao da su joj skinuli ogroman teret s leđa. Ne moram više provaljivati u tuđu kuću, mislila je. Jer, bez sumnje, da brava nije bila promjenjena, ona bi ovako mogla dovijeka. I njene krađe bivale bi intimnije. Prije ili kasnije, neko od članova porodice bi je uhvatio na djelu. Ne bi bilo izlaza niti načina da se izvuče iz nevolje. To je ono što ju je bez sumnje čekalo, a ishod bi bio poražavajući. Izbjegla je dramu. Možda bi čak trebala i zahvaliti njegovoj majci.

Šeherzada je njuškala majicu svaku noć prije spavanja. I spavala je sa njom. Zamotala bi je u papir i sakrila svako jutro prije škole. Nakon večere bi je opet izvukla, milovala i mirisala. Brinula je da će miris s vremenom izlapiti, ali to nije bio slučaj. Njegov znoj bio je kao utkan u majicu.

Sada, pošto provale više nisu dolazile u obzir, Šeherzadino stanje svijesti se vraćalo u normalu. Sanjarenje na času je prestalo i gotovo pomno je pratila lekcije. Ipak, koncentracija joj je bila usmjerena više na svog školskog druga nego na glas nastavnika. Istrenirala se da ga posmatra diskretno, pokušavajući otkriti neku promjenu, bilo kakvu naznaku da nešto nije u redu. Međutim, on se ponašao kao i uvijek. Zabacivao je glavu i smijao se nesmetano, odgovarao je na pitanja kad bi bio prozvan. Na fudbalskim treninzima bio je glasan, trudio se i znojio se jednako isto. Ništa neobično nije primjećivala ― jednostavno regularan dečko, koji je naizgled živio sasvim rasterećeno.

Ipak, Šeherzada je znala za jednu njegovu sjenku koja mu je visila poviš glave. Ili tako nešto. I izgleda da niko drugi to nije primjećivao. Samo ona. (Dobro, možda i njegova majka). Pri svojoj trećoj provali, ugledala je nekoliko porno-časopisa brižno zašuškanih u najdaljem predijelu ormara. Bili su puni slika golih žena koje su širile noge i velikodušno nudile pogled na svoje genitalije. Neke fotografije su prikazivale čin seksa: muškarci guraju penise kao štapove u ženska tijela, i to u najneprirodnijim položajima. Šeherzada nikad nije vidjela nešo slično. Sjedila je za njegovim stolom i pregledala magazin, proučavajući svaku fotografiju sa velikim interesom. Pretpostavljala je da je masturbirao uz ove slike. Ali joj se to nije činilo posebno odbojnim. Prihvatala je masturbaciju kao savršeno normalnu radnju. Baš kao što djevojke dobijaju menstruaciju, tako je i sva ona sperma morala nekad da izađe. Drugim riječima, bio je tipični pubertetlija. Ni heroj ni svetac. Ta spoznaja joj je došla kao olakšanje.

„Kako sam stala sa svojim provalama u njegovu kuću, tako je i moja strast počela da iščezava. Bilo je to postepeno, poput plime kad se povlači sa duge, strme plaže. Jednostavno, sve sam rjeđe mirisala njegovu majicu i sve manje se igrala njegovom olovkom i značkom. Groznica je prolazila. Ono s čim sam bila zaražena nije bila iluzija, nego prava stvar. I sve dok je trajalo, nisam bila u stanju razmišljati trezveno. Možda svako prolazi kroz takvo ludo razdoblje nekad u životu. Ili se to možda desilo samo meni? A ti? Jesi li ti nekad iskusio nešto tako?”

Habara se pokušavao sjetiti, ali je bio prazan. „Ne, ništa tako ekstremno, mislim”, rekao je.

Šeherzada je izgledala pomalo razočarana njegovim odgovorom.

„Bilo kako bilo, dok se škola završila ja sam ga i zaboravila. Tako brzo i jednostavno, stvarno čudno. Šta je to bilo tako posebno o njemu da se zacopam u tim godinama? Koliko god da pokušavam, ne mogu se sjetiti. Život je čudan, zar ne? Možeš se totalno oduševiti nečim jedne minute, čak i žrtvovati sve u životu da bi to posjedovao, a onda nakon nekog vremena perspektiva ti se promjeni i odjednom se šokiraš kako je dojučerašnja opsesija postala tako nevažna. U šta sam to gledala, pitaš se. Eto, to je moja priča o provaljivanju u tuđe kuće.”

Govori kao da se radi o Pikasovom „Plavom periodu”, pomislio je Habara. Ali je dobro razumio šta je htjela pričom poručiti.

Pogledala je na sat pored kreveta. Skoro je vrijeme da krene.

„Istinu govoreći”, rekla je naposlijetku, „priča se nije završila tu. Nekoliko godina kasnije, kad sam bila na drugoj godini škole za medicinsku sestru, čudan splet okolnosti spojio nas je opet. Njegova majka je bila uveliko zaslužna za to; zapravo, bilo je nešto jezivo oko cijele stvari ― kao da se radilo o nekoj priči o duhovima. Događaji su uzeli prilično nevjerovatan tok. Hoćeš da čuješ?”

„Naravno”, rekao je Habara.

„Bolje da ostavimo to za sljedeći put”, rekla je Šeherzada. „Morala bih kući, spremiti večeru.”

Ustala je iz kreveta i obukla se: gaćice, čarape, bluzhalter, i konačno ― suknju i bluzu. Habara je iz kreveta neopterećeno posmatrao njene pokrete. Pomislio je kako žensko oblačenje može biti interesantnije od svlačenja.

„Neka knjiga koju bi posebno želio pročitati?” pitala je dok je izlazila.

„Ne, ništa posebno,” odgovorio je. Ono što bi stvarno želio je da mu kaže priču do kraja, pomislio je, ali nije ništa rekao. Time bi ugrozio šansu da je ikad čuje.

Habara je to veče otišao ranije u krevet. Mislio je na Šeherzadu. Možda je neće više vidjeti. To ga je uznemirilo. Mogućnost je ipak bila realna. Ništa osobne prirode ― ni zavjet ni poseban ugovor ― ništa ih nije obavezivalo. Priliku za njihovu vezu je stvorio neko drugi, i tom voljom bi se isto tako mogla i raskinuti. Drugim riječima, hodili su po tankoj niti. Bilo je gotovo sigurno da će ta nit jednom puknuti i sve čudne i nepoznate priče koje bi mu možda ispričala biće zauvijek izgubljene. Bilo je pitanje samo vremena.

A bilo je moguće i da u jednom trenutku u cijelosti bude lišen slobode, što bi značilo da ne samo Šeherzada nego sve žene nestanu iz njegovog života. Nikada više ne bi bio kadar ući u toplu kupku njihovih tijela. Nikada više ne bi osjetio njihove drhtaje. Za Habaru bi vjerovatno od prestanka seksualne aktivnosti bilo mnogo teže da ostane bez tih intimnih momenata. Ono što mu je vrijeme provedeno sa ženama nudilo je da poštuje stvarnost, s jedne strane, a s druge ― da je u potpunosti negira. To je nešto što je Šeherzada pružala u izobilju, zapravo, njen dar je bio neiscrpan. Vjerovatnoća da izgubi to činila ga je najtužnijim čovjekom na svijetu.

Habara je zatvorio oči i prestao misliti na Šeherzadu. Umjesto toga, mislio je na jegulje. Na jegulje bez čeljusti, zakačene za kamen, kako se skrivaju u vodenim halugama i njišu kako ih struja nosi. Zamišljao je da je jedan od njih, i da čeka na pastrmku da se pojavi. Ali pastrmke nije bilo, koliko god da čekao. Ni krupne, ni sitne, nikakve. Tako je i sunce zašlo, a njegov svijet je obavila tama.



Prevod sa engleskog: Elvis Hadžić

Wednesday, February 3, 2016

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "ŽENSKA LOGIKA"

Ovo otkako je spala cijena goriva možeš jedino zaradit da si non-stop na točkovima.




Jes da sam reko nikad više ni sa kim u timu, al nužda zakon mijenja. Povežemo se badžo u mene i ja, u kamion, pa na put. Mjesec dana. Haj što nisam znao da Suljo ne zna vozit i što kad prdne frešner mi se u sekundi isuši, al što nisam znao da je filozof! Jebote, badžan u mene je promašio profesiju.

A kako je sve počelo?

Stopira neka nas baš pred Majami. Reko, stani Suljo, da uđe žena, smorila se garant. Kaže, kaki to, da mi Fikra oči iskopa. Ja, budale, reko, ko da će Fikra znat! Zna Fikra, kaže, sve, ne trebam ja njoj ništa govorit. Kako, reko, zna, ako joj ti ne kažeš. Ima ona neku svoju logiku, šta znam, vidi mi u očima.

― Nemoj se, bolan Suljo, džaba trudit da skontaš žensko, ne more se skontat nešto što nema nikake logike! ― velim ti ja njemu.

― Imaju one logiku, jašta radi nego imaju ― on će ti meni ― samo što njihova logika nema ničega razumnog u našoj logici.

― Čuj to ― ja ću ti njemu. ― Ja mislio logika ko logika, ili ima smisla ili nema.

Uto, profurasmo mi kraj one što je stopirala. Žao meni, staće joj neko drugi, a mogli smo je barem malo pomirisat, ako ništa drugo... A Sulejman mrtav hladan.

― Evo, Husnija, da ti dam primjer, ovo ti je muška logika: Znaš kaki smo mi muškarci kad puknemo na neku trebu, sve bi joj dali. Jebo srce, srce mi halalimo odma, al zadnji dinar, raju, pa i familiju, sve, samo da nam ona raširi noge, jel tako? Igramo ko mečke, sve dok nam ona čika...

― Pa jes...

― E, a vidi sad ovo, ženska logika: One se ponašaju ko mi samo kad u izlogu vide kake dobre cipele! Ma sve će dat samo da ih prošetaju na nogama.

Tu se odvalim smijat, baš me je iznenadio svojom logikom.

― Malo ih pronosaju, te nove, nedostižne cipele, i onda ugledaju druge. I sve tako. One vazda nešto navlače, a mi navučemo samo onda kad se njima ćefne!

― Jes, vala, tu si u pravu, zato sam ti i reko da staneš...

― A slušaj sad ovo: Jednom kad ženu odvedeš neđe, u neki skup restoran za rođendan, il na Karibe za godišnjicu, to ti je to, jarane, gotov si! Tu si sebi ispiso presudu. Jal ti jednom tako nešto na pamet padne, ko eto da je obraduješ, ona će očekivat da joj, u najmanju ruku, isto ili bolje priređuješ svake godine. Sve manje od toga je truba. Nema te, donji si.

― A pa zato Džemila ne da da joj priđem otkako sam joj reko da nema para za vakejšn!

― Fala bogu.

― Žene ti sve u seksu računaju, jer znaju da jedino tako mogu s nama muškim. Jal ti ne odradiš ono što se od tebe očekuje, nemaš više, jarane, ni ti šta očekivat. Zavrnu slavinu, pa ti gledaj. Čuo sam neđe jednom, u Africi se nake poglavice potukle, godinama frka živa, zagutila sva plemena među sobom, ne mogu se nikako, isto u nas. Dopizdilo to njihovim ženama, frka, ubijanje, kriminal, nemanje, i odluče ti one da se skupe i dogovore da zavrnu slavinu! Nema pičke nikom! Pa ti gledaj. I bogami, riješiše ovi probleme, sjedoše, dogovoriše se, Dejtonski sporazum, šta li, i situacija se smiri! A pravo da ti kažem, ja više volim da opalim i Fikru deset puta nego onu što stopira jednom.

― Ima ti ta logike ― moro sam priznat.

― Jašta radi neg ima. To ti kažem. Kad skontaš kako njihova logika radi, bez obzira što je tebi to skroz blesavo, prilagodiš se, i onda sve funkcioniše. Jebiga, mi kad odlijepimo na kako žensko, mi samo jedno tražimo: nju. A ženi se mora svašta nešto dat prije nego što bi ona uopšte i odlijepila na tebe. Kontaš, ti vazda nešto moraš za nju radit da bi ti ona redovno dizala noge, to je žensko. A ope, nama je uglavnom dovoljno da ona s vremena na vrijeme digne noge, i to je to. Jebiga, jarane, čisti biznis: sve ima svoju cijenu. One su skontale da stave cijenu na vaginu, pa kolko platiš tolko se klatiš! E sad, hoćeš ti plaćat u masažama, vakejšenima, skupim restoranima, šta ja znam, to je do tebe; kolko ti cijeniš svoju vaginu, toliko će njoj cijena rast!

― A jebote, Suljo, pa ti si zajebo i grčke filozofe i njemačke psihologe!

― Nemam ja pojma o kome ti pričaš, al ja kad pričam o ženskoj logici, tu ti, jarane, sve znam. Mene je Fikra jednom posadila za sto i sve mi objasnila.

― Čuj to.

― Jes, bogami. Kaže, zamisli, Suljo, onu igračku na vašeru. Znaš onu, ubaciš žeton, ja stojim tamo, i ti gađaš. Kad pogodiš u pravu tačku, ja ti dignem noge. Nagradim te. E, to ti je žensko! Sad je do tebe kakav si ti strijelac, veli, i koliko si uopšte zainteresovan da pogodiš moju tačku i da mi vidiš noge, do tebe je.

― A jebote, pa nije valjda tako... A đe je ljubav, i to?

― To ti je ljubav, Huso, to ti je ljubav! Mi moramo davat da bi dobili, a one moraju dobit da bi dale.

― Daj, ba, nemoj srat!

― Ne serem, bolan, to ti tako funkcioniše i u životinjskom carstvu!

― Ha ha ha ha! Šta hoćeš da kažeš? Da životinje idu kroz džunglu i nose žetone?

― Pa ne nose žetone, al zar nisi primjetio da su u životinja mužjaci uvijek ljepši od ženki? Vidio si pauna, on kad raširi onu lepezu, sve se paunice upišaju odma. Lav, jebote, vidio si lavice, bezveze, al zato lav ima grivu, ne mora ni lovit, one love za njega. Ima takih primjera, jebote, pa jesi ti gledo „Opstanak”?

― Pa šta sad? Kake to veze ima s nama, nismo mi životinje, one su ljepše od nas...

― Jesu, al zato ti, jarane, ope moraš raširit lepezu, otvorit novčanik, nakostriješit grivu, izmasirat ženku, nešto! Moraš uradit nešto, jer ako ne radiš ništa, ode paunica onom sa većom lepezom, pa ti gledaj, lave.

― E, jebiga, Suljo, ti sad sve izmješo.

― Ma nisam. Razlika između nas i žena je samo u jednom slovu.

― Mena? Žukarac? Šta, bolan, pričaš, sad si skroz prolupo.

― Muško se, Huso, Dokazuje, a žensko se Pokazuje. To je to. To je njihova logika! To je razlika: u dokazivanju i pokazivanju. Njima se vazda moraš dokazivat. Ako hoćeš da ti se pokazuju.

― Uh, jebote, pa ti meni, Suljo, oči otvori.

― Haj, bolje ja, nego Džemila.

― Vozi, stari, vozi... Odo sad Džemili naručit saunu sa masažom... Samo da je kako muško ne masira...

― Dobro, to je razumno.

― Jašta je neg razumno! Još da se nađu neđe ona Bakirova i Dodikova da im zatvore pipu...

― Pa oni imaju lepezu, jarane, vidiš kako su je raširili, mašala, oni da pokupe i naku kraj puta, bilo bi im oprošteno. Oni se bolnicama, bolan, gađaju, ne jebu oni žetone!

I tu se obojica grohotom nasmijemo, malo je falilo da Suljo zvizne u banderu.