HARUKI MURAKAMI: ŠEHERZADA, DRUGI DIO

Habara je prvi put sreo Šeherzadu prije četiri mjeseca. Bio je tek prebačen kući, u provinciju sjeverno od Tokija, i ona mu je bila dodijeljena kao ispomoć. Kako nije mogao izlaziti vani, njen posao je bio da mu donosi namirnice i druge potrebštine, knjige, časopise i CD-ove. Usput, ona mu je birala DVD-ove, iako je teško akceptirao njen kriterij u odabiru. 

Nakon sedam dana od njegovog dolaska kući, Šeherzada je legla s njim u krevet, kao da je to bilo nešto sasvim normalno što treba uslijediti. Kondome je bila već pripremila na stoliću kraj kreveta. Habara je pretpostavljao da je i seks jedna od njenih dužnosti, ili možda neka „aktivna podrška”. Kakva god bila terminologija i kakva god da je bila njena motivacija, on joj se pustio i prihvatio ponudu bez oklijevanja.

Seks im nije bio obaveza, ali se ne može reći ni da su ga potpuno uživali. Činilo se da Šeherzada s oprezom kontroliše njihov entuzijazam, kao instruktor uzbuđenje svog učenika za vrijeme vožnje. Ipak, iako njihovo vođenje ljubavi nije bilo iz strasti, nije bilo ni čisto poslovno. Možda je započelo iz neke dužnosti (ili kao nešto što je bilo veoma preporučljivo), ali izgleda da je usput, pa makar i samo malo, ona našla užitak u tome. Habara je ovo osjetio u načinu na koji je njeno tijelo reagovalo; u suptilnim pokretima koji su i njega ushićivali. Nakon svega, nije bio divlja životinja zatvorena u kavezu već ljudsko biće sa emocijama, a seks samo zarad fizičkog oduška je nepotpun. Ali koliko je Šeherzada u njihovoj seksualnoj vezi vidjela dužnost, a koliko je to doticalo sferu njenog osobnog života, on nije mogao reći.

Isto je bilo i sa drugim stvarima. Habara je teško čitao Šeherzadina osjećanja i namjere. Na primjer, gotovo uvijek je nosila bijele pamučne gaćice. Takvo donje rublje su nosile domaćice u svojim tridesetim ― doduše, ovo je bila čista pretpostavka, jer on nije imao nikakvog iskustva sa domaćicama u tim godinama. Ipak, ponekad bi se pojavila u žarko-obojenim svilenim gaćicama. Zašto ih je mijenjala, nije imao pojma.

Druga zbunjujuća stvar je da su njihovo vođenje ljubavi i njeno pričanje priči tako povezani da je bilo teško razaznati gdje jedno završava a drugo počinje. Nikad tako nešto nije doživio prije: iako je nije volio, i seks nije bio ništa naručito, bio joj je fizički veoma naklonjen. Sve je izgledalo jako konfuzno.

„Bila sam tinejdžer kad sam počela provaljivati u tuđe kuće”, rekla je jednom dok su ležali u krevetu.

Habara je, kao i uvijek kad ona započne tako priču, ostao bez riječi.

„Jesi li ti ikad provalio u nečiju kuću?” pitala je.

„Ne baš”, odgovorio je isušenog grla.

„Probaj jednom i postaćeš ovisan.”

„Ali to je protiv zakona.”

„Naravno. Opasno je, ali se ipak navučeš.”

Habara je šutio i čekao da ona nastavi.

„Najbolja stvar kad si u nečijoj praznoj kući je tišina”, Šeherzada je pričala, „samo muk. Izgleda kao najmirnije mjesto na svijetu. Tako se čini, barem meni. Kad sjednem na pod, potpuno mirna, moj život jegulje mi dođe pred oči. Rekla sam ti već o svom prijašnjem životu zmijuljice, je l’ tako?

„Da, rekla si.”

„E, upravo je tako. Moji pipci se uhvate za kamen pod vodom i tijelo mi leluja poviš glave, kao trava oko mene. Sve je tako beščujno. Možda i zato jer nemam ušiju. Sunčanim danima, svjetlost gađa kroz površinu kao strijela. Ribe svih boja i oblika prolaze iznad. Moj um bude prazan, bez misli. Osim jeguljičinih misli, naravno. Te su maglovite, ali čiste. Divno je bilo biti tamo.”  

Šeherzada je pohađala srednju školu kad je prvi put provalila u nečiju kuću, pričala je, i bila je ozbiljno zacopana u dječaka iz razreda. Iako nije bio nešto posebno zgodan, bio je visok i uredan, dobar učenik koji je igrao fudbal, i bio joj je neodoljivo privlačan. Ali njemu se izgleda sviđala druga i nije Šeherzadu primjećivao. Ustvari, moguće je da nije znao da ona uopšte postoji. Bilo kako bilo, ona ga nije mogla izbaciti iz glave. Kad bi ga vidjela ostajala bi bez daha; ponekad je osjećala potrebu i da povrati. Ako ništa ne poduzme, mislila je, poludjeće. Ali priznavanje ljubavi nije dolazilo u obzir.

Jedan dan, Šeherzada nije otišla u školu nego kući tog dječaka. Kuća je bila udaljena 15 minuta hoda od mjesta gdje je živjela. Prije toga je provjerila njegovu familijarnu situaciju. Mati mu je bila učiteljica japanskog jezika u obližnjem gradu. Njegov otac, koji je radio u fabrici cementa, poginuo je u saobraćajnoj nesreći nekoliko godina ranije. Sestra mu je takođe išla u školu. Znači, kuća je bila prazna tokom dana.

Ulazna vrata su, za očekivati, bila zaključana. Šeherzada je potražila ključ ispod otirača. Naravno, ključ je bio tu. Stanarske komune u prigradskim mjestima nisu imale gotovo nikakvog kriminala, pa je ključ često ostavljan ispod otirača ili pod saksiju sa cvijećem.

Da bude bezbjedna, Šeherzada je ipak pozvonila i sačekala malo, pa kad nije bilo odgovora, osvrnula se na ulicu da bude sigurna da je niko ne posmatra, otključala vrata i ušla. Zaključala je iznutra. Izula se, i stavila obuću u plastičnu vrećicu u ruksak na leđima. Onda se na prstima popela uz stepenice na drugi sprat.

Kao što je i pretpostavila, njegova soba je bila gore. Krevet mu je bio uredno namješten. Na polici je bio mali stereo uređaj sa nekoliko CD-ova. Na zidu je visio kalendar sa slikom fudbalskog kluba „Barselona” i navijački transparent, ništa više. Nema postera, nema fotografija. Samo zid obojen u krem. Iznad prozora bijele zavjese. Soba je bila posmremljena i sve na svom mjestu. Nema razbacanih knjiga, nema odjeće po podu. Soba je svjedočila pedantnoj ličnosti svoga stanara. Ili majci koja je održavala kuću u perfektnom stanju. Ili oboje. Činila je Šeherzadu nervoznom. Da je soba bila barem malo neuredna, niko ne bi primjetio tragove koje bi ona ostavila za sobom. Istovremeno, upravo ta čistoća i jednostavnost, taj savršeni poredak, veselio ju je. To je baš ličilo na njega.

Šeherzada se spustila na stolicu za radnim stolom i sjedila je tako neko vrijeme. Ovdje uči svaku noć, mislila je, dok joj je srce tuklo u grudima. Dizala je pribor sa stola, jedan po jedan, prevrtala ih je među prstima, mirisala, držala na usnama. Njegova olovka, njegove makaze, linijar, heftalica ― najbanalniji predmeti bivali su posebni, jer su bili njegovi.

Otvorala je ladice i pažljivo pregledala šta je unutra. Najgornja ladica bila je podjeljena u pregrade, svaka sa malim kontejnerom svakojakih predmeta i suvenira. Druga ladica bila je zauzeta školskim sveskama, dok je donja i najdublja ladica bila ispunjena sortiranim papirima, bilježnicama i starim testovima. Sve je bilo povezano ili sa školom ili sa fudbalom. Nadala je se da će naići na nešto osobno ― dnevnik, možda, ili pisma, ali radni sto nije skrivao ništa od toga. Čak ni fotografiju. Šeherzadi se to učinilo nekako neprirodno. Je li on uopšte imao život mimo škole i fudbala? Ili je pak svoje privatne stvari sakrivao negdje gdje ih niko ne bi mogao naći?

Ipak, i sama činjenica da je sjedila za njegovim radnim stolom i gledala u njegov rukopis Šeherzadu je beskrajno uzbuđivala. Sišla je sa stolice i sjela na pod da bi se smirila. Pogledala je u plafon. Sa apsolutnom tišinom oko sebe vratila se u svijet jegulje.  

„Znači, svešto si uradila”, Habara je upitao, „bilo je da si ušla u njegovu sobu, prošla kroz njegove stvari, i sjela na pod?”

„Ne”, odgovorila je Šeherzada. „Ima još nešto. Htjela sam da uzmem sa sobom nešto njegovo. Nešto što je svakodnevno koristio, ili nešto što je bilo uvijek uz njega. Ali ništa što bi mu nedostajalo. Ukrala sam mu olovku.”

„Olovku?”

„Da. Jednu koju je već koristio. Ali ta krađa nije bila dovoljna. To bi bio očigledan slučaj provale. Činjenica da sam ja to uradila izgubila bi smisao. Na kraju krajeva, ja sam bila ljubavni kradljivac.”

Ljubavni kradljivac? Habaru je to zvučalo kao naslov nekog nijemog filma.

„Odlučila sam da mu ostavim nešto umjesto te olovke, nešto kao simbol. Kao dokaz da sam bila tu. Deklaracija da je ovo bila trampa, razmjena, ne nekakva obična krađa. Ali šta bi to moglo biti? Ništa mi nije padalo na pamet. Pretraživala sam ruksak i džepove, ali nisam nalazila ništa prikladno. Bilo mi je krivo što nisam sa sobom ponijela nešto pogodno. Napokon, odlučila sam da ostavim tampon. Neiskorišten, naravno, zapakovan. Perioda mi je bila blizu, pa sam ih nosila sa sobom da budem bezbrižna. Sakrila sam ga duboko u ladicu, da ga se teško može pronaći. I to me je baš uzbudilo. To, da je moj tampon zaštekan u njegovom radnom stolu. Možda je upravo zato moja perioda i započela odmah nakon toga.”

Tampon za olovku, Habara se zamislio. Možda bi tako trebao zapisati u svoj dnevnik tog dana: „Ljubavni kradljivac. Olovka. Tampon.” Baš me zanima šta bi neko zaključio iz toga!

„Bila sam u njegovoj kući svega petnaestak minuta. Nisam smjela ostati duže: bio je to prvi put da sam se ušunjala u nečiju kuću, plašila sam se da me ne zateknu tako. Provjerila sam ulicu, iskrala se iz kuće, zaključala vrata i vratila ključ pod otirač. Otišla sam u školu. Sa njegovom dragocjenom olovkom.”

Šeherzada se ušutila. Činilo se da vrti vrijeme unazad, da lista sjećanja i traži im pravi redoslijed.

„Ta sedmica je bila najsrećnija sedmica u mom životu”, rekla je nakon duže pauze. „Stalno sam nešto šarala po svesci s tom olovkom. Njušila sam je, ljubila, češkala obraz, igrala se s njom prstima. Ponekad sam je čak stavljala u usta i sisala. Naravno, što sam je više koristila, olovka je bivala sve kraća, boljelo me to, ali se nisam mogla kontrolisati. Ako se baš posve smanji, mislila sam, mogu uvijek otići nazad i uzeti drugu. Imao je hrpu korištenih olovki na svom stolu. Neće imati pojma da mu neka fali. A vjerovatno nije još našao ni tampon zabačen u ladici. Pomisao na to me je uzbuđivala do ludila ― budila mi je čudesne osjećaje tamo dole. Nije mi više uopšte smetalo što me u stvarnom svijetu niti gleda niti je svjestan moje egzistencije. Jer, ja sam sada u tajnosti posjedovala nešto njegovo, dio njega, takoreći.”

Deset dana kasnije, Šeherzada je ponovo izostala iz škole i otišla u dječakovu kuću. Bilo je 11 sati ujutru. Kao i prvi put, našla je ključ ispod otirača i otvorila vrata. I ovaj put je soba bila u besprijekornom redu. Prvo je odabrala olovku, gotovo nekorištenu, i stavila je u svoju pernicu. Onda je natenane legla na krevet, položila ruke na grudni koš, i gledala u plafon. Ovo je krevet na kojem on spava svaku noć. Ta misao joj ubrza otkucaje srca, jedva je disala. Zrak joj nije ulazio u pluća, grlo se osušilo, i svaki udisaj bio je bolan.

Šeherzada je sišla sa kreveta, popravila posteljinu i sjela na pod, kao i prvi put. Pogledala je opet u plafon. Nisam baš spremna da ležim u njegovom krevetu, rekla je sama sebi. Zasad mi je to previše.

Ovog puta, Šeherzada je provela pola sata u kući. Izvadila je bilježnice iz ladice i pregledala ih. Naišla je na pismenu lektiru. Bila je to „Kokoro”, novela Sosekija Natsumea, lektira za taj ljetni raspust. Njegov rukopis je bio predivan, kao što je i za očekivati od jednog odlikaša, bez ijedne greškice. Ocijenjen je, naravno, čistom peticom. Svaki nastavnik suočen sa ovakvom perfekcijom automatski bi ga ocijenio najvišom ocjenom, bez obzira da li bi se upustio u čitanje ili ne.

Prešla je na ormar, otvarala ladice, i analizirala redom. Gaće i čarape. Majice i pantalone. Fudbalski dresovi. Sve složeno kao pod konac. Ništa ni uflekano ni pohabano. Je li sam slagao veš? Ili je to njegova majka činila? Osjetila je iznenadnu ljubomoru prema majci, jer je mogla da radi ovakve stvari za njega, svaki dan.

Mirisala je njegov veš. Bio je svježe opran i odisao je na sunce. Izvadila je jednu sivu majicu, odmotala je i pritisla je uz lice. Možda je ostao dašak njegovog znoja ispod pazuha? Ništa. Ipak, držala je majicu na licu i uvlačila njen miris duboko kroz nos. Poželjela je sačuvati je za sebe. Bilo bi to previše rizično. Njegov veš je tako pedantno poslagan i održavan. Vjerovatno su on, ili njegova majka, znali tačno koliko majica ima u fioci. Bilo bi prave drame da nestane neka. Šeherzada je složila majicu pažljivo i vratila je na svoje mjesto. Umjesto majice, uzela je mali bedž u obliku lopte, koji je pronašla u radnom stolu. Vjerovatno još iz osnovne škole. Sumnjala je da će mu nedostajati. Prošlo mnogo vremena dok bi shavatio da ga nema. Kad je već bila pri tome, provjerila je da li je tampon još uvijek tu. Da, bio je tu.

Zamišljala je šta bi se desilo da mu je mati našla tampon. Šta bi ona pomislila? Da li bi zahtjevala neke odgovore, šta zaboga radi tampon u njegovoj sobi? Ili bi čuvala tajnu i razmišljala sumnjičavo svako malo o tome? Ko bi ga znao. Ipak, odlučila je ostaviti tampon gdje je i bio. Na kraju krajeva, bio je to njen prvi simbol ljubavi.

U spomen na drugu posjetu, Šeherzada je ostavila tri vlasi svoje kose. Noć prije, odsjekla ih je, zamotala u celofan, i ubacila u kovertu. Izvadila je kovertu is svog ranca i ubacila je u jednu od starih svesaka iz matematike u njegovoj fioci. Vlasi su bile prave i crne, ni preduge ni prekratke. Niko ne bi znao čije su bez DNK testa, iako je bilo jasno da su od neke djevojke.

Izašla je iz kuće i otišla pravo u školu. Stigla je na vrijeme za prvi popodnevni čas. Bila je obuzeta svojim činom desetak dana. Osjećala se kao da je postao malo više njen. Ali, kao što je i bilo za očekivati, ovako nešto nije moglo proći bez incidenta. Jer, kao što je Šeherzada već rekla, provaljivati u tuđe kuće je zaraza i ovisnost teška.

U trenutku dok je ovo pričala, Šeherzada je pogledala na sat pored kreveta i shvatila da je vrijeme da krene. 4:32, poslijepodne. „Moram ići”, rekla je, više onako, za sebe. Skočila je iz kreveta i navukla svoje bijele gaćice, zakopčala grudnjak, skliznula u farmerke, i navukla preko glave tamno-plavu „Nike” majicu. Proprala je ruke u kupatilu, počešljala se, i nestala u svojoj plavoj Mazdi.

Ostavljen nasamo, Habara je razmišljao o priči koju mu je Šeherzada upravo ispričala, uživajući u njoj kao da preživa. I šta onda? pitao se. Kao i sa svakom njenom pričom, nije imao pojma. Nije mogao zamisliti Šeherzadu kao srednjoškolku. Je li bila vitka i zgodna? Školska keceljica, bijele čarapice, kosa u pletenice?

Nije bio gladan, pa je odložio večeru za kasnije i vratio se knjizi koju je čitao. Ali se nije mogao koncentrisati. Imidž Šeherzade kako se krišom uvlači u kuću svog školskog druga i kako mu njuši stvari u ormaru nije mu izlazio iz glave. Bio je nestrpljiv da čuje šta se poslije toga desilo.

Nastavlja se...

Prevod sa engleskog: Elvis Hadžić

HARUKI MURAKAMI - ŠEHERZADA

Svaki put poslije seksa pričala je Habaru čudne i uzbudljive priče. Kao kraljica Šeherzada iz „Hiljadu i jedne noći”. Osim što, naravno, nasuprot kralju iz priče, Habara nije namjeravao odrubiti joj glavu sljedeće jutro. (Ona ionako nikad nije ostajala do jutra). Pripovjedala je zato što je to htjela, jer je, pretpostavljao je Habara, uživala maziti se u krevetu i pričati muškarcu u tim malaksalim, intimnim trenucima nakon vođenja ljubavi. A vjerovatno i da malo razonodi Habara, koji je provodio dane zatvoren u kući. 

Zbog svega ovog, Habara je ženu nazvao Šeherzada. Nikada nije kačio ime uz njeno lice, ali ovako ju je pominjao u malom dnevniku koji je vodio. „Šeherzada je dolazila danas”, ubilježio bi hemijskom olovkom. Onda bi opisao suštinu tog dana u jednostavnim, enigmatičnim terminima tako da bi zasigurno zbunio svakog ko bi možda čitao bilježnicu.

Habara nije znao jesu li priče istinite, izmišljene, ili pomalo istinite a pomalo izmišljene. Nije mogao reći. Stvarnost i nagađanja, observacija i čista fantazija izgledali su zbrkano u njenim pričama. Habara je upravo radi toga uživao u pripovjedanju, kao dijete, bez mnogo ispitivanja. Nakon svega, kakvu bi razliku uopšte pravilo to njemu, laž ili istina, ili komplikovana mješavina oboga?

Bilo kako bilo, Šeherzada je imala dar da pripovjeda priče koje diraju u srce. Nebitno kakva je priča bila, ona ju je činila posebnom. Njen glas, zastoji, tempo; sve je bilo besprijekorno. Ovladala bi pažnjom slušaoca, mučila ga, navodila ga da nagađa i špekuliše, a onda, na kraju, davala mu upravo ono što je tražio. Tako zanesen, Habara je na neko vrijeme zaboravljao stvarnost koja ga okružuje. Kao tek obrisana školska tabla, bio je lišen briga i neugodnih sjećanja.

Šeherzada je imala tridesetpet godina, četiri više nego Habara, i bila je domaćica sa dvoje djece u osnovnoj školi (i registrovana medicinska sestra koju su povremeno zvali na posao). Njen muž je bio tipičan poslovni čovjek. Kuća im se nalazila 22 minute vožnje od Habarove. Ovo je bilo sve (ili skoro sve) od ličnih informacija koje je kanila podijeliti. Habara nije imao načina da bilo šta od toga provjeri, ali nije nalazio nikakvog razloga da joj ne vjeruje. Nikada mu nije otkrila svoje ime. „Nema potrebe da znaš, je li tako?” Šeherzada je pitala. Ni ona Habara nikad nije zvala po imenu, iako je, naravno, znala kako se zove. Sasvim razborito je uklonila potrebu za imenom, kao da je bilo ukleto ili neprikladno spominjati ga.

Na površini, barem, ova Šeherzada nije imala ništa zajedničko sa prelijepom kraljicom iz „Hiljadu i jedne noći”. Bila je u srednjim godinama i već se počela debljati, sa podvoljkom i mrežicom bora u uglovima očiju. Njena frizura, šminka i način na koji se odjevala nisu bili nemarni, ali nisu bili ni takvi da bi mamili komplimente. Nije bila neprivlačna, ali joj na licu nije bilo fokusa, tako da je i utisak koji je ostavljala bio maglovit. Zato su je i oni koji bi prošli kraj nje na ulici, ili se zadesili u istom liftu, rijetko primjećivali. Moglo se pretpostaviti da je bila živahna i atraktivna djevojka i da su se, prije deset godina, mnoge glave okretale za njom. Međutim, u jednom trenutku, zavjesa je pala, i bilo je gotovo sigurno da se neće uskoro dizati.

Šeherzada je dolazila Habaru dvaput sedmično. Ti dani nisu bili standarni, ali nikada nije navraćala vikendom. Vikend je bez sumnje provodila sa familijom. Uvijek je telefonirala sat vremena prije dolaska. Pokupovala bi mu namirnice u lokalnom supermarketu i dovozila se malom plavom Mazdom-kompakt. Stariji model, sa oštećenim zadnjim branikom i točkovima crnih od gareži. Nakon što bi se propisno parkirala ispred kuće, uznosila bi namirnice do vrata i pozvonila. Habara bi prvo provirio kroz špijunku, a onda otključao vrata, otkačio lanac i puštao je unutra. Ona bi odlazila u kuhinju, sortirala namirnice i poslagala ih u frižider. Onda bi napravila listu namirnica za sljedeću posjetu. Ove radnje je obavljala stručno, s malo bespotrebnih pokreta i bez mnogo priče.

Kada bi završila posao u kuhinji, odlazili bi nijemo i instiktivno u spavaću sobu. Šeherzada bi na brzinu skinula odjeću i bez glasa se pridružila Habaru u krevet. Jedva da je ikako pričala i dok su vodili ljubav, davajući se svakom činu kao da ispunjava zadaću. Za vrijeme menstruacije, koristila je ruku kako bi postigla isti učinak. Njeni vješti i gotovo poslovni maniri podsjećali su Habara da je ona ipak bila samo medicinska sestra.

Nakon seksa, ležali su u krevetu i pričali. Tačnije, ona je pričala a on je slušao; ubacivao se tek ponekad uz prikladnu riječ ili bi povremeno postavio neko pitanje. Kada bi sat otkucao četiri i trideset, ona bi prekidala svoju pripovjetku (začudo, nekako bi baš tada dostizala klimaks), iskočila bi iz kreveta, pokupila svoje stvari i spremila se da ide. Morala je kući, govorila je, da spremi večeru.

Habara bi je ispratio do vrata, namjestio lanac na ključaonici i posmatrao kroz zavjese kako čađavo malo plavo auto odlazi. U šest sati, pravio je jednostavnu večeru i jeo sam. Nekada je radio kao kuhar, pa mu spraviti jelo nije teško padalo. Uz večeru je pio kiselu vodu Perrier (alkohol nikad nije dodirnuo), a onda je slijedila šolja kafe, koju je pijuckao dok je gledao DVD ili nešto čitao. Volio je velike knjige, posebno one koje je morao ponovo čitati da bi ih razumio. Ionako nije imao šta drugo da radi. Nije imao nikoga za razgovor. Nikoga da telefonira. Bez kompjutera i bez interneta. Novine mu nisu bile dostavljane i nikada nije gledao televiziju. (Imao je dobar razlog.) Bespotrebno bi bilo reći da nije mogao izlaziti vani. Ako bi Šeherzadine posjete zbog nečega stale, bio bi prepušten sam sebi.

Ipak, Habara nije bio previše zabrinut ovakvim konceptom. Ako se desi, mislio je, biće teško, ali izguraću već nekako. Nisam nasukan na pustom ostrvu. Ne, mislio je, ja jesam pusto ostrvo. Uvijek je bio komforan u samoći. Ono što ga je plašilo, ustvari, bilo je ne pričati sa Šeherzadom u krevetu. Ili, preciznije ― čeznuti za njenim pričama.

„Ja sam bila paklara-jegulja u prošlom životu”, rekla je Šeherzada jednom, dok su ležali u krevetu. Bila je to jednostavna i direktna misao, kao da je upravo izjavila da je Sjeverni pol daleko na sjeveru. Habara nije imao pojma kakva je u stvari kreatura ta jegulja, još manje kako izgleda. Naravno, nije imao nikakvo mišljenje o subjektu. „Znaš li kako paklare jedu pastrmku?” pitala ga je.

Nije znao. Štaviše, bio je to prvi put da čuje da jegulja jede pastrmku.

„Paklare nemaju čeljusti. Zato se razlikuju od drugih jegulja.”

„Ha? Jegulje imaju čeljusti?”

„Nisi nikad posmatrao jegulju?” rekla je, iznenađena.

„Pojedem ponekad jegulju, ali nisam baš imao prilike da vidim imaju li čeljusti.”

„E, pa trebao bi pogledati jednom. Otiđi u akvarijum ili tako nešto. Regularne jegulje imaju čeljusti i zube. Paklare imaju samo ljepljive pipke, kojim se zakače za kamen na dnu jezera ili rijeke. I tako onda stoje tu i lelujaju, kao trava.”

Habara je zamislio mnoštvo paklara kako se njišu na dnu jezera. Scena mu se činila nekako nestvarna, iako je njegova realnost ponekad i sama izgledala strašno nestvarna.

„Paklare žive tako, skriveni u rastinju. I čekaju. Kad joj pastrmka prođe iznad glave, ona se hitro protegne i ščepa je svojim ljepljivim pipcima. A u tim pipcima je nešto slično jeziku sa zubima, kojim trljaju ribu po trbuhu dok je ne načnu. Čim je malo otvore ― mogu početi jesti, polako.”

„Ne bih volio da sam pastrmka”, zaključio je Habara.

„Robovlasnici su u doba Rimljana uzgajali paklare u ribnjacima. Buntovni robovi bi bili bačeni unutra i paklare bi ih žive pojele.”

Habara je pomislio kako mu ne bi bilo drago ni to da je rob u doba Rimljana.

„Ja sam prvu zmijuljicu vidjela u osnovnoj školi, išli smo u posjetu akvarijumu,” pričala je Šeherzada. „Onog momenta kad sam pročitala kako žive, znala sam da sam bila paklara u prošlom životu. U stvari, ja sam se sjećala: kako sam bila zalijepljena za kamen, kako se njišem s travom, kako bacam oko na pastrmku poviš glave.”

„Sjećaš se kako si ih jela?”

„Ne sjećam.”

„To me tješi”, rekao je Habara. „Je li to sve čega se sjećaš ― kako se njišeš lijevo-desno na dnu rijeke?"

„Ne ide to baš tako sa prošlim životima”, rekla je. „Sretan si ako osjetiš i samo blic. To je kao kad proviriš malo kroz rupicu u zidu. Sjećaš li se ti nekih svojih prošlih života?”

„Ne, nijednog”, odgovorio je Habara. Istinu govoreći, on nikad nije ni osjetio nagon da preispituje svoje prošle živote. Imao je pune ruke i sa ovim koji živi.

„Bilo je skroz fino biti na dnu jezera. Ustima zakačena za kamen, naopačke, gledam kako mi ribe plivaju iznad glave. Jednom sam vidjela snap-kornjaču, ogromni crni oblik kako prolazi, kao zli svemirski brod u ‘Ratu zvijezda’. I velike bijele ptice sa dugim, oštrim kljunovima; izgledale su odozdo kao bijeli oblaci što lebde na nebu.”

„I sve to možeš vidjeti sad, dok pričaš?”

„Jasno kao dan”, rekla je Šeherzada. „Svjetlost, struju kako nosi, sve. Nekad čak mogu i da odem tamo, u mislima.”

„Misliš li da znaš šta si tada mislila?”

„Da.”

„O čemu to zmijuljice misle?”

„Paklare misle kao paklare. O paklare-temama na paklara-način. Nema riječi da se to opiše. To je isto kao kad smo bili u majčinoj utrobi. I tamo smo nešto mislili, ali ne možemo izraziti te misli na jeziku koji sad koristimo. Razumiješ?”

„Čekaj sekundu! Ti se sjećaš kako je bilo u majčinoj utrobi?”

„Naravno”, rekla je Šeherzada, dižući glavu da bi vidjela preko njegovih grudi. „Ti se ne sjećaš?”

Ne, potvrdio je. On to ne može.

„Ispričaću ti onda ja jednom. O životu u majčinoj utrobi.”

„Šeherzada, paklare, prošli životi”, upisao je Habara tog dana u dnevnik. Sumnjao je da bi iko ko bi otvorio bilježnicu mogao razumjeti šta te riječi znače.

Nastavlja se...

Prevod sa engleskog: Elvis Hadžić

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "MOKE JE JOŠ DOD’O I TO..."

Ispričah se s Moketom juče, brate, ima se šta od njega i čut i naučit.

Prva tura ove godine mi bila za Floridu. Jah, meraka, izać iz snijega i kijameta. Nije ni na Floridi baš nešto toplo, osjeti se zima, nako, ko u nas u martu il oktobru, sve kontaš udariće snijeg, a snijega niđe zglave. Kiša malo pada, malo ne pada. Na momente ko biva oluja, a onda sunce izađe niotkud i ko da ništa nije bilo. Ljepota vozit.

Elem, imo malo vremena pa svratio do Moketa na kafu. Moketu je pravo ime Muhamed, al ga raja prozvala Moke, jer je on ko onaj Moke iz Pišonje i Žuge, životni mudrac, frajer. Moke vam zna svašta pomalo i pomalo o svačemu. Za sebe voli reć da nije ni star, ni mlad, zavisi s koje strane gledaš. Nije završio neku višu školu, al voli čitat, ima jednu sobu baška za knjige. Kaže, on nije ispunio američki san, on je ispunio dječački san: da sjedi kući i čita, a da mu na konto kapa dovoljno para da može tako. I može mu se. Ispeko je zanat u Njemačkoj ko izbjeglica, radio na crno, čistio prozore, poslovne objekte, novogradnju, bazene, kuće bogataša. Vidio da se tu ne mora vazda ulagat, skužio šta i kako, i kad je došo u Ameriku samo nastavio. Prvo radio sam, pa počeo zapošljavat našu raju, pa Amere, i na kraju je imo tolko radnika da nije više moro rintat. Poso mu preuzeo najstariji sin, i on sad samo sjedi i čita. Ima bazen, al ga sam čisti. To je bezbeli i jedino što radi, veli, da ne ispadne iz forme.

― Znaš kako, Husnija ― priča Moke o svom uspjehu ― ja sam ti ko samuraj.

― Čuj, samuraj ― smijem se ja. ― Đe si sablju sakrio, samuraju? Da nećeš hara-kiri izvršit ovdje, pored vakog rahatluka.

― Ma ne, ozbiljno ti kažem, niđe veze sa sabljama, kakvo to. Nego, jednom u Njemačkoj, ono kad smo tek došli, depresivni, nikakvi, rat dole još traje, Švabe ti ne daju posla jer nemaš vize, a ne možeš dobit vize jer nemaš posla, pa te zapadne samo ono najgore; čistiš tuđa govna, donji si, ne mili ti se ustat iz kreveta, jedina ti utjeha što se ne puca, svaka tri mjeseca ideš u red da produžiš onaj duldung... ― tu Moke malo zastane da srkne kafe, pa nastavi ― Sranje generalno, znaš i sam, od dana do dana, znaš da tu nećeš ostat a da se nemaš đe više vratit... I ja tako kontam, al nikako ne mogu bit pametan. Malo-malo neki se naši pokupe i vrate dole, ko vele, bolje i u rat ginut već vako živit. I meni je, bogami, sekunda falila da se vratim. Došlo mi, osjećam krivicu, pobjego sam, ostalo mi dole raje, familije... ono, šta ću koji kurac ovdje, bolje i umrijet s nekim smislom neg živjet bez smisla. Bio sve već i ugovorio, išla neka tura naših iz Štutgarta, ja se prijavio, riješio, i gotovo. Kupio već i maskirnu uniformu, čizme, nož, torbu napunio, čekam da krenemo, idem, reko, do Tuzle, pa će me tamo već neđe rasporedit. Tako, nazovem havera u Tuzlu, radile su neke divlje veze, i kažem mu eto mene za koji dan. Kaže on: „Đe, ba?” „U Tuzlu”, reko, „Ne sikiraj se, neću ti bit na teretu, biću tu koji dan pa možda odem na Gradačac, svaki im je čovjek tamo potreban. Reko, samo da znaš, da se vidimo.” „Jesi ti normalan?” veli on meni. „Štoo?” pitam ja. „Bolan, Muhamede, ovdje svako gleda da se ufati noge, živu glavu da spasi, nikakvog smisla ovaj rat, bolan, nema, gine raja za guzonje i ratne profitere!” „Otkud ti to, Damire, nemoj tako”, kažem ja njemu. „Halo, ba! Sjedi tu đe jesi i ne miči se. Ako se vratiš, ja ću te ubit, neće ti trebat četnici! Ovo je sve štela, bolan, evo samo što još nismo i sa Hrvatima zagutili!” A on Hrvat. I tu ti on mene, bogami, obeshrabri. Reko, koji ću kurac ginut kad mogu još živit. Kako-tako. Mrtav nisam niđe prispio, ko zna na šta će sve to sutra ličit. A dok sam živ, mogu nešto i odlučit, možda spičim za Holandiju, možda neđe drugo, ko zna đe će me život odnijet kad me je već dovde donio. Dva dana nisam spavo, ne znam kud bi sa sobom. Trebam krenut, vako - ko preksutra, pa hodam po onom Štutgartu ko avet. I sve kontam šta sam sve već prošo dole, iz kakvog sam belaja čitav izišo, meci kraj uha, tromblon mi iznad glave preletio, frizuru mi pokvario i zabio se metar iza mojih leđa – a nije eksplodiro! , preko Bosne plivo u gaćama i s puškom iznad glave, preko Save plivo s ranjenim čovjekom na kanisteru, gađali su me iz svih mogućih oružja, ljudi su padali oko mene ko žito, jebote, a ja – ni ogrebotine! Nevjerovatno! Nije se to meni činilo nevjerovatno dok sam dole bio, al sam tek onda, tog dana u Štutgartu, skonto kolko je to nevjerovatno. Svašta mi je dolazilo u glavu. I evo me, živ sam, jebote, kontam. Isto ko da me je Bog sami safato za skalp i izvuko iz živog pijeska...

Ja šutim, a sav se naježio. Došlo i meni ono moje svašta nešto u glavu. Donese nama Moke dvije ljute. Exiramo to, pa nastavi Moke:

― Lutam tako po Štutgartu, a doživio prosvjetljenje, jebote, ko Buda. Tek, vidim: ja ispred biblioteke. Haj, reko. Nisam nešto s njemačkim, al odoh, gledaću slike, naslove, šta znam, možda naletim i na nešto na našem. Kad fakat, vidim imaju neke internacionalne sekcije. Te španski, te engleski, te francuski, japanski, sve knjige na tim izvornim jezicima. I ja hop-hop, kad ono, pod S: Serbo-Croatisch! Ono: Krleža, Andrić, Selimović, Crnjanski, šta ja znam, sve sam ja to čito i po nekoliko puta. Kad u ćošku stoji knjiga: „Put samuraja”. Otvorim knjigu i odma vidim da je to neka filozofija. Super! Odem kući i progutam knjigu u jednom komadu, ko sa dobre trebe - nisam se skino s nje dok je nisam savlado. Otad ti ja, moj Husnija, živim ko samuraj. I sve mi ide od ruke!

― Zajebaješ ti mene!

― Ne zajebajem, stare mi, evo dvaesdvije godine živim po samurajskim pravilima, samo ja to nikom ne pričam. Samuraji ne pričaju onom ko ne želi da čuje.

― Haj, ne seri, Moke, bogati ― smijem se ja, i dalje ne znam jel me zajebaje il to on ozbiljno.

― Eto vidiš, svaki naš bi tako reagovo kad bi mu ovo reko: Ne seri, Moke.

― Ok. Pa, de, bogati, podjeli to znanje i sa mnom ― zaškakiljalo to sad mene malo, baš me ono zaintrigiro, što se kaže.

― Pa, ništa, jednostavno: Imaš Put i imaš Način.

― E baš ti fala, oči si mi otvorio! Kod mene, bolan Muhamede, put svaki dan, kraja mu se ne vidi, a način samo jedan: ufatiš za volan i stisneš gas. Daj mi nešto konkretnije, ućero ti sam sebi!

― Trud, strpljenje i dosljednost – to ti je Put. A Način je da uživaš u svemu što radiš. Jednostavno, u svakom činu svoga dana težiš perfekciji, pa i da ti nikad ništa ne ispadne perfektno, garant je puno bolje nego da fušeriš! Od momenta kad ustaneš ujutro i radiš vježbice, pereš zube, doručkuješ, ideš na posao, nebitno šta radiš, i kad tuđa govna čistiš – sve ti merak! Kad se dovedeš do toga da si sretan i kad čistiš wc-šolje, onda se potpuno predaješ tom poslu, isto ko da sebi radiš. A i radiš, kad skontaš. Sve što radiš – radiš sebi!

― E jebiga sad, valja to izdurat. Nisam ja baš tolko pametan. Ja svoj poso mrzim iz dna duše.

― To da li si pametan, o tome se može diskutovat, al glup nisi – to je sigurno.

― E baš ti fala...

― Ne treba tu puno pameti, moj Huso. Ako znaš šta hoćeš, moraš uložiti dosta truda u to, ako hoćeš da ti se taj trud isplati, moraš biti strpljiv, a ako hoćeš da ti strpljenje ne popusti, moraš biti dosljedan – to je Put! A Način kako da to obaviš je da uživaš u svakoj i najmanjoj stvari koju svakodnevno obavljaš. Nema tu puno pameti. Kad ti tako, onda se i kockice slože, univerzum nema kud već da te sluša. I onda ti ide sve od ruke. Ja sam skoro dvaest godina prao tuđe prozore i čistio tuđa govna – sa merakom! Jer, u suštini, nisam to radio njima, nego sebi. Znao sam đe mi je cilj, i išo sam svjesno prema njemu. Samuraj-meraklija, to je to. 

― Samuraklija! ― izvalim, i obojica se jednoglasno odvalimo smijat. ―  A cilj ti je bio da sjediš kraj svog bazena i čitaš Anu Karenjinu...

― Ne, Huso: Put je cilj! Cilj je da živiš život na način dosljedan razumnog čovjeka, da uživaš u malim stvarima. Eto ti, garant si iks puta vidio zalazak sunca dok si sjedio za volanom i bilo ti je nešto milo oko srca, a nemaš pojma zašto...

― Pa jest.

― Al zato, čim udari snijeg il kakav zajeban pljusak, ti odma pičkaraš i bogaraš, jel tako?

― Pa đe neću, ne vidim prst pred okom, kamion se njiše, samo gledaš đe ćeš zdrmat kaku banderu.

― Pa nemoj tako, Husnija. Uspori malo. Udahni duboko, zapali cigaru, naštimaj kaku muziku, opusti se i laganice, neće put nigdje pobjeć, možeš samo ti skrenut s puta...

― E, to si reko, brate, svaka ti čast! Jes, vala baš! Prelazim u samuraje iz ovih stopa. Imaš ti tu knjigu?

― Imam.

― Pa hajd, pozajmi, vratim ti next wik, imam turu za Majami.

― Ne ide to tako, Husnija. Ja sam knjigu vratio u biblioteku.

― Pa sad si reko da je imaš.

― Pa pročito je dvaput, skonto, i vratio je nazad, šta će mi kad znam šta mi je i kako je.

― Imaš je u sebi?

― Tako nekako.

― A jebote, pa ti nisi samuraj, ti si vrač, jebote. Sad si me baš bacio u crnjak.

― Opet ti o crnjacima?

― Pa šta ću sad ja, bez knjige?

― Ne treba ti knjiga, bolan Huso. Sve sam ti reko...

― Aaaa...

Tu sam ja šutio neko vrijeme, prevrćem po glavi tu samurajsku filozofiju, a šutio je mudro i Moke, bezbeli čeko da skontam.

― Znači, ne treba mi mač?

― Koji će ti kurac?

― Šta ja znam...

― Nego, kako bi za Novu? ― pita on mene.

I ispričam mu o našoj maloj novogodišnjoj predstavi, kako su se Dragan i Suljo počapali oko Alije i ko je započeo rat, ko je krivac i sve ostalo.

Smije se Moke, i odmahuje glavom. A onda je Moke još dodo i to:

― Ja se, bolan, vama čudim, Huso. Pa svi ste čaršijska raja. Zna se ko je započeo rat, tu nema tajne.

― Čuj to! Ko? ― Ja sad ope iznenađen, reko, sad će samuraj uletit klizeći.

― Kako - ko? Seljaci. Eto ko. U nas su devedesetih postojale tri vrste seljaka. Prvi su oni što su naselili gradove, čaršije i kasabe poslije drugog svjetskog rata, za vrijeme komunizma i razvoja industrije. Ti seljaci su bili mahom radna snaga, a dosta ih je bilo i u partizanima (ili su prešli u partizane). Ta radna snaga je brzo skontala da je bolje bit u komunistima i živit u gradu nego ganjat plug, pa su i oni prelazili u komuniste. Druga vrsta seljaka je ona generacija poslije. Oni su skontali da ako idu u škole i marljivo uče, mogu završiti fakultet i naći posao u gradu, znači, svrha opravdava sredstvo, pa malo dužim putem, ali svakako do mnogo udobnijeg života. A treća vrsta seljaka su oni što su ostali na selu. Oni su i dalje ganjali plug i snosili sir i kajmak na pijace, i iz dna duše mrzili gradski život, jer nije njihov. Ostajali su uglavnom neškolovani i dovoljno pismeni da na kartonu napišu SVJEŽA JAJA i da saberu cijenu paprika i paradajza.  

― Hm...

― E, onda su ti ovi prvi došli na vlast, ovi drugi su ih podržali, a treći su jedva dočekali: tako ti je izbio rat u nas, moj Huso. Tako, i nikako drukčije. Ovi prvi su skontali glasačku masu u drugim i trećim, ovi drugi su vidjeli korist u prvim, a ovi treći su jedva dočekali da siđu u grad! Nema dalje!

― Jebo mater ako nije tako!!! Jebote, evo i mene ko taj tvoj Budo – oči mi se otvorile!

― Jakako.

― E, al ti mene osvjetli i prosvjetli, moj Moke, odo reć badži Sulji da prelazim u samuraje.

Gleda me Moke, a sve mu svijetli rahatluk iz očiju. ― Hajdi, hajdi, samo da ti dodam još nešto...

― Ma reci, Moke, legendo! ― kupim ja svoje cigare i ustajem, sav čio i veseo, isto ko da sam svu istinu svijeta metno pod obrve.

― Najveća tajna samurajska...

― Reci, buraz...

― Ko se mača laća – lakukuraća!

― Mudre riječi zboriš, moj Samuraje, da te nema trebalo bi te izmisliti ― kažem svom Moketu, i sjednem u kamion, razdragan ko čuperak. Bio nakav mrak se spustio, al čim ja upali mašinu, pojavi se sunce. Uh, jebote, upali ja sunce! pomislim i odem da me natovare. 

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "DA TE NIJE, ALIJA"

Za Novogodišnju noć sam imo pravu pozorišnu predstavu.

U nas se haman ne može sastavit dva dobra da ne ispadne zlo. Elem, nazvo me Dragan Sarajlija, biće, kaže, u Solt Lejk Sitiju za Novu godinu, šta mi planiramo, ništa, reko, familijarno, sjedićemo kod mene, hajd vamo, konto sam reće da neće, samac je, biće mu dosadno, al kaki, prihvati objeručke. Eto ga u 6 sati, upicanio se, donio hedije i djeci i Džemili, meni flašu viskija, sve fino i kulturno, regulara.

Badži Sulji se odma nije dolazilo kad je čuo za Dragana. U startu mu se pokvario ćeif, veli. I ne bi ni došo da nije odma u startu i on pokvario ćeif Fikri, pa mu je rekla da će ona povest djecu, a on nek slavi sam. Eto ti badže Sulje oko 7. Cvrcno već. Fikra ga gleda poprijeko, bezbeli mu očitala bukvicu o lijepom ponašanju, pa se Suljo fino pozdravi s Draganom, ispita se, zasjede za hastal i odma udari po viskiju. A sve šuti, ništa ne komentariše. Čim je tako, ja sam znao da neće na dobro. Šutiće Suljo, kontam, dok se može kontrolisat, a čim alkohol preuzme kontrolu, najebali smo.

Tako i bi.

U neko doba, skoči Suljo i ukuca na Jutjubu onu od Merlina „Da te nije Alija”. Dragan šuti i smješka se. Nije Dragan glup, ne da se isprovocirat. A Suljo se prodere svaki put kad ide ono: „Ne bi sjala ovako jaaakooo, ova moja lijepa avlijaaa...” pa onda iz sveg glasa: „JA BI SVJETLOST ZVAO MRAKOM, DA TE NIJE A-LI-JAAA!”

― Ako te ja drmnem tom flašom baš će ti bit mrak! ― veli ti njemu Fikra.

― Jes, vala, baš nam svjetli avlija, eno je sva se usijala ispod one magluštine ― dodam i ja.

Gleda u nas Suljo, krivo mu što ga nismo podržali, Dragan se i dalje smješka.

― De ti nama, Husnija, pusti onu „Sarajevo, ljubavi moja” ― Dragan će ti meni.

Odem ja i pustim Kemu. Nazdravimo Dragan i ja, Suljo neće.

― Jeste tako pjevali i kad ste ga gađali? ― reče Suljo, pa exira svoj šot bajhimself.

― Nismo. Mi smo pjevali „Da te nije Alija” ― zajebaje se Dragan.

E na tu se šalu svi ušutismo. Mislim da je svako posebno konto šta je Dragan htio kazat. Na sekundu.

Primjetio je Dragan da smo se uozbiljili. ― Zajebajem se, ba, ljudi, ja sam izašo iz Sarajva čim se zapucalo.

― Jesi, izišo iz Sarajva i otišo na Pale ― ubaci se Suljo.

― Nisam, buraz, otišo sam u Novi Sad, imam tamo rodbinu.

Svira Kemo u pozadini, al ga niko više ne sluša.

― Svi ste vi tako preko noći ispuhali iz gradova, po dogovoru, hinjski, između sebe, a mi smo, naivci, ostali da nas gađate...

― Jebiga, ko vas je tjero da glasate za odcjepljenje...

― Ko nas je tjero? Čuj, ko nas je tjero! A ko je vas tjero da ne glasate? Ništa me ne opiči po živcima nego kad čujem ono: Vi ste htjeli da se odcjepite! ― popizdio sad Suljo pravo, ko da je samo to čeko. I jeste. Mogo sam ga odma prekinut, i trebo sam, priznajem, nije Dragan krivac za rat u Bosni, al jebajiga, ja sam se tu više-manje slago sa badžom, pa me je interesovalo i šta Dragan ima na to da kaže. Šutio sam.

― Ljudi su izašli na referendum jer nisu htjeli da se mješaju u ta vaša srpsko-hrvatska sranja, kontaš? Izašli smo na referendum, jer nismo htjeli u rat! ― dodaje Suljo. ― I po Ustavu smo imali potpuno legalno pravo! Da smo ostali ujedinjeni, teško bi oni nas uvukli u svoje sranje. Da ste i vi upola izašli, ko što niste, možda rata ne bi ni bilo! Ovako, prvo ste se ušutili ko pičkice, a onda ste pobjegli iz čaršija ko miševi! Sve je to bilo super organizovano, od početka do kraja, prvo da se Bosna uvuče u rat, a onda da se podjeli, čisto ko suza! I još se sad pravite blesavi, kao individualna odgovornost, nemaju narod i nacija ništa s tim! Govno nemaju, koga, bolan, vi lažete?! A na ovaj svoj referendum ste svi mahom izašli, kolektivno - to niste bojkotovali. Eto je, kolektivna krivica, crno na bijelo!

― Ja stvarno ne znam što se ti meni obraćaš, eno ti, brate, Hag, pa idi tamo njima reci šta je i kako je... ― pravda se Dragan.

― Hag?! Ma nabjem ja na kurac i vas i Hag. To je jedino pametno i istinito što je Šešelj reko; taj Hag nije ni za goli kurac! Čuj, nešto oni priznaju krivicu, čitaju ono što su im se advokati dogovorili, i sve, fol, ja sam kriv, nije narod ništa, ja sam to svojom rukom, al jebiga, tako smo odgojeni, slijedili smo instikt, branili smo svoje, izvršavali smo naređenja... To ispadne nisu krivi ni oni ni narod, kriva je ZABLUDA! E haj sad ti osudi zabludu. Švabama su je, bogami, znali osudit, na vješala, i eto ti zabluda, a ove vaše puštaju na slobodu! Ili to, ili čekaju da umru prije presude. Razvukli su suđenje, evo treća generacija haman raste a da nema pojma ko je kriv za rat u Bosni. A svi znamo i ko je kriv i ko je prvi počeo! Smradovi. Kako vas nije stid? Lažete nas u oči. Ma, i svoj narod sad lažete, sviju lažete!

― Ja samo znam da sam otišo zbog istih razloga ko i vi što ste...

― E nisi! Tebi su tvoji rekli da izađeš i da se mobilizuješ, a ti si samo klisno! A mene su tvoji zarobili, bubrege mi odvaljivali, i još sam im taki morao ić kopat rovove! E, zato sam ja izišo!

― Jebiga, nije do mene, stari...

― Vi ste izvukli Aliju, mačka iz vreće, kao mađioničar zeca iz šešira. Hajde, da se nakon ovoliko godina pogledamo u oči: tu muslimansku komponentu ste više forsirali vi, nego mi, Bosanci, znamo se, zašto da se lažemo. Vama je Alija TREBAO, MORAO JE BITI TU, BIO JE NEOPHODAN, e da bi vi zastrašili svoj narod nekim islamom i ideologijom za kojom je, svi znamo, svakom Bosancu pucao kurac. Alija Balija, eto ga, Turci: BJEŽIIII!!!! Vi ste, i niko drugi, napravili famu oko Alije, samo da bi ga iskoristili za sve ono što je došlo poslije i što je, nažalost, danas. Vi, i niko drugi.

― Jest. Jednom narodu su utjerali strah u kosti a drugog natjerali da patriotizam poveže sa religijom, odnosno sa Alijom. Jebote Alija, Suljo, dosta više ― tu sam se moro ubacit.

― Ma da mi je, Huso, samo da mi jedan Srbin u oči prizna i kaže: Jest, mi smo krivi za rat. Samo jedan da mi to kaže, svima bi oprostio!

― Ma znate šta, jebo vas i Alija i rat! ― reče Dragan i pokupi se, isto da nikad nije bio tu.

Na televizoru Nju Jork i ona kugla. Djeca broje: 10, 9, 8, 7, 6, 5...

Suljo bulji u onu loptu ko popišan, neko opet navio Merlina u pozadini, a ja ne znam jel mi više krivo što se Suljo onako izlajo Draganu il što Dragan nije htio priznat kolektivnu krivicu. Istina, nije on lično ni za šta kriv, nije izašo na referendum onda pa nije ni sada... Al da živi sada tamo a ne ovdje, pitam se: bil izašo? Oko ponoći sam mislio da ne bi, oko 1 sam naginjo na BI, oko 2 sam konto da GARANT BI, oko 3 sam bio UBJEĐEN da BI, oko 4 sam zaspo na kauču. I onda sam se u snu sjetio kako mi je reko da 9. januara ima slobodno... I onda sam sanjo da mu iz sveg glasa pjevam na uho onu “Ne bi sjala ovako jaaaakooo, ova mojaaa lijepa avlijaaa...”

„Halo, bolan, kakav te Alija i crni mrak spopo, čitavu kuću na noge diže!” probudi me Džemila da vozim za Ohajo.

Eto, tako sam ti ja proveo Novu godinu.