Imam ti ja mladež na nezgodnom mjestu, pa ga jutros nešto gledam i sjetim se ove današnje mladeži.
Moš se mislit, neki dan me onaj Moketov stariji toliko
ishandrio da mi je malo falilo da mu opalim klempu. On se našo meni pametovat
kako ja nisam Bosanac nego Bošnjak! Moke me umirio, veli, tako ti je meni
stalno, otkako sam ga poslo na folklor, a on se tamo spanđo sa nakom našom, krv
mi popi! Kaže
Moke kako mu ovaj svako malo skakuće gore po plafonu, glavu mu probiše te
njegove vježbe i koraci. Propriča dijete naš preko noći, haj nek je, i bilo je vrijeme, al što
se radikalizovo, to Moketu nikako ne ide u glavu. Veli: “Da sam ga ja tjero da
ide u džamiju i da priča naš u kući, vene bi, meščini, sebi izrezo.”
“Meni je, baba, Ajša opend maj ajz!” ubacuje se njegov mali.
“Jašta je! Tebi su te oči ispale kad ti je Ajša noge raširila!
Čuj, oči mu otvorila... I ne zovi me više “babo”, bolan, nisam zalud potrošio
volke godine u to da te odgojim po svom ćeifu. I sad se našla neka Ajša da mi
se posere na rabotu! Ja sam ti TATA, otac te jebo!”
“Ajša je najs grl, bab...”
“Šta?!”
“Fina cura...”
“Jašta je, svom ocu i materi možda...”
“Aj džast dont anderstend,” mali će ti opet, “vaj svi Bosanci
ovdje kažu da su Bošnjaci, samo ti i čika Huso get gusbambs kad čujete to
Bošnjaci... Eno i čika Sulejman kaže da je Bošnjak. Samo tu of ju dont lajk tu
riječ. Vaj?”
“Kako se Bosna zove?” velim ti ja njemu, vidno iznerviran.
“Bosna, Boznia, Boznia end Hercegovina...” smije se on meni.
“Upravo tako,” velim ja njemu. “Znači, u Bosni žive Bosanci. Da
se kojim slučajem zove Bošnja umjesto Bosna, onda bi i mi bili Bošnjaci,
kontaš. Ovako, pošto se zemlja iz koje dolazimo zove Bosna, logično je da smo i
mi Bosanci! Zato nas i ovdje zovu američki Bosanci, a ne američki Bošnjaci.”
“Jes, bat meni Ajša kaže kako je njoj babo pričo da su se nekad
prije u Bosni svi zvali Bošnjaci. I Kristijans i Maslems, svi. I sins su
Kristijans odlučili da se zovu Srbi i Hrvati, Maslems didnt hev a čojs bat tu bi
Bošnjaci.”
“Amere, ljudi uvijek imaju čojs...” Moke će ti njemu očinskim
glasom. “Fala Bogu. Ali ima stvari koje ti ne razumiješ. A ni ta tvoja Ajša...
Vidi, sine... U Bosni mogu biti samo bosanski Muslimani, bosanski Hrvati i
bosanski Srbi, jer žive u zemlji koja se zove Bosna, ili su izbjegli iz zemlje
koja se zove Bosna, okej? Isto ko što se u Americi za nas kaže Amerikan
Boznians ili za američke Azijate Amerikan Ejžans, tako isto smo i mi i svi
ostali prvo Bosanci pa onda ono drugo. Sve ostalo je ili izmišljeno ili
nametnuto da bi se ljudi dijelili i svađali. Bošnjaci nije ništa drugo nego
stari izraz za Bosance. To je samo gramatika, ništa više. To je izraz, apsurd,
za koji su se uhvatili naši ljudi koji se smatraju muslimanima da bi
balansirali sa apsurdom bosanskih Srba i Hrvata. Uglavnom, ništa konkretno i
ništa pametno. Bosanski muslimani su nasjeli na srpsko-hrvatski fazon i prikačili
sebi taj naziv “Bošnjaci” da bi se ujedinili, ali je to samo ojačalo
srpsko-hrvatski nacionalizam i upravo to im danas služi kao najbolji izgovor
njihovom cijepanju Bosne. Oni samo nastavljaju gdje su stali, u stvari nisu
nikad ni stali, a mi smo velikodušno prihvatili taj naziv koji nam ništa dobrog
ne može donijeti do razoriti Bosnu. Jesi ti čuo za Trojanskog konja? E, oni su
nama uvalili tog konja! Na kraju će ostati šačica jada, gdje će svi biti
Bošnjaci, ponosni što se tako mogu zvat, a Bosnu ko jebe, jer je neće biti! I
eto, onda će oni vicevi o glupim Bosancima postati vicevi o glupim Bošnjacima,
jer mi smo doista glupi ako mislimo da sa gramatičkim igricama možemo sačuvati ono
što je uistinu Bosna. Ukratko, mi, ako smo Bošnjaci, učestvujemo ravnomjerno u
cijepanju Bosne, htjeli mi to ili ne. Biti Musliman odjednom je postalo važije
nego biti Bosanac. Kao što je biti Srbin ili Hrvat važije nego biti bosanski. Tako ti je. Razumješ li ti ovo
šta ti pričam?”
“Aj du, Aj du...”
“Ma kurac ti moj razumješ!” Moke će ti njemu. “Vidio si pizdu
i sad si spreman i rođenog oca demantovat!”
“Bat Ajm in lav, babo...”
“Ma jebo ti babo mater, mrš u kuću, MRŠ! On bi meni bio
Bošnjak... MRŠ!”
Pokupi se dijete s avlije i ode u kuću pognute glave. Bi mi
ga žao.
Ušutismo se i nas dvojica.
“Haj, bolje i to nego da priča da je Srbin, šta bi da se
ufatio sa nekom Srpkinjom?” reko, da malo olakšam situaciju.
“Čuj, šta bi? Oči bi mu iskopo!!! Da mu ih ona ne otvori ko ova...”
I tako... Gledam jutros ovaj svoj mladež, pa se sjetim ove
naše mladeži. I ne znam il bi ih sovo i ružio il bi ih ljubio po tjemenu. Ko
zna našta djeca mogu sutra izać, ali moja neće na folklor ― to je sigurno. A šta
će sutra sa svojim jajima, to nek bude do njih.
