Wednesday, July 20, 2016

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "BRADERS IN INGLIŠ"

Sjedimo badžo Suljo i ja s Amerima na večeri.



Popilo se. U neko doba, ufatimo se politike.

Kaže njima Suljo: “Ver iz meni grendmas, čildren ar ritarded!”

Gledaju ljudi u Sulju, ne kontaju. A Suljo će ope: “Amerikan gaverment is lajk dat, yu nou: ver is tu meni grendmas, čildren ar ritarded!” Doda Suljo još ovo “tu” ispred “meni”, ko, da im malo bolje približi svoju misao...

“Ti njima, Suljaga moj, izgledaš sad ritarded. Jel ti to hoćeš da kažeš ‘Gdje je puno baba, kilava su djeca?’”

“Jah, šta drugo?!” veli on.

Gledaju ljudi u nas dvojicu, zbunjeni. Smješkaju se pristojno. Ameri...

Naručim ja turu, da ih malo smekšam, prilagodim našem engleskom.

“Ne možeš im, bolan, prevodit te naše smicalice, ne kontaju oni to”, kažem badži dok smo čekali na piće.

“Kako ti kontaš, a reko sam na engleskom i tebi i njima?”

“Pa ja kontam tebe, badžuka, mi smo naši, al oni sad kontaju kakve babe i retardiranu djecu, bolan, pominješ...”

“Dobro”, kaže on. “Tu meni smart asis in amerikan gaverment!” obrati se on njima.

“Jes, jes!” odobravaju oni, a Sulji drago što je uspio u slobodnom prevodu. 

Prošlo malo, došlo se do Trampa, kad će ti Suljo, nipenišes: “In laj ar šort legs!”

Uozbiljiše se ovi, kakve šort legs kontaju, bezbeli.

“U laži su kratke noge”, Suljo će ti meni, traži odobrenje.

“Znam, znam, Suljaga, al ne moreš tako, jebogati...”

“Hi is lajing maderfaker!” Suljaga će njima na to.

“Aaaa... Jes, jes!” slažu se oni i nazdravljaju.

“End Hilari?” pitaju oni njega, više iz zajebancije nego što im je stalo do njegovog mišljenja. I ja to kontam, al Suljo ni mukajet.

“Hilari?!” viče Suljo, isto ko da je zove, Hilari, tamo neđe da se okrene. “Hilari! I lajk Hilari beder den Tramp. And ju nou vaj?”

“Vaj, Suldžo?” pitaju oni njega, već spremni da prasnu u smjeh.

“Ju ken kol mi Džo”, veli njima Suldžo, onako popit, usput.

“Vaj, Džo, tel as, vaj?” ovi već plaču od smjeha.

“Bikaz I wud fak Hilari eni dej, and Tramp not iven if vi vere aloune in dezerted ajland! Hi iz agli maderfaker!”

Ludnica. Lupaju Ameri šakama po stolu, naručuju turu, grle i ljube svog Suldžua.

Elem, dođe nova tura, nazdravilo se, stišalo se sve, kad će ti ovaj jedan:

“End, hau about Turki?”

Suldžo se malo zamisli, ja sam već digo ruke, vidim ovi ga zajebaju, al dobro njima dobro Suldži, ućerašim, reko, neka ih.

“Turki”, veli Suljo, “Turki iz the best tu kip it in oven for tri aurs, and svako malo, evri lidl bit, dodat malo ulja i vode, put sam ojl end voder on it!”

Prasak. Kulminacija, jebote. Nova tura, nazdravljanje, malo smo ohanuli, al ne daju Ameri da Turki tako lako ode sa menjua.

“Itc not about Tenksgiving, Suldžo”, veli ovaj drugi. “Vi ask ju about d šit dat iz going an in Turki rajt nau! Du ju nou vat vir toking about?”

“O, dat Turki!” skonto Suljo. “Dat Turki... Vel, I kan tel ju onli uon ting about dat Turki...”

“End dat iz?...”

“Ver iz tu mani grendmas, čildren are ritardet!” uleti Suljo klizeći, a ovi prasnuše u smijeh, isto ko da su ga razumjeli. Ma, haos.

Naručimo taksi poslije te večere da nas odveze do rest erije i našeg kamiona. Dok smo se vozili, velim ja Sulji:

“I... kako ti je bilo u Bosni?” Kontam tek se vratio, garant ima svašta nešto za ispričat.

“Kako?” veli on, nakav popit, samo što ne povrati. “Kako? Aj ken tel ju onli uon ting about Boznia, maj frend!”

Šutim ja, kontam, jah, budale, pošo i sa mnom na engleskom, ufuro se da mu je maternji...

“Ver iz meni grendmas, čildren ar ritarded, eto kako je u Boznia!!!” reče Suldžo i suknu mlaz povraćotine sa zadnjeg sjedišta direktno na šoferšajbnu i prednje sjedište do vozača. Taksista se u mahu unezvjeri. Jadan, pali brisače, pa kad je skonto da je iznutra, stade galamit i nabrajat nešto na nekom svom jeziku. Nemam ni trunke sumnje da nam je izredo sve po redu, na svom maternjem.

“VAT IZ GOING AN? VAT IZ GOING AN?!!!” dosjeti se taksista da priča na engleskom.

“Nating”, veli njemu Suldžo, vidno olakšan. “Ju spik veri gud ingliš, ko maternji, haj-fajf!” Diže Suljo ruku da hajfajfira sa šoferom.

I fakat, hajfajfira ovaj sa Suljom, jest preko kurca, al bolje i to nego da nas je izbacio iz taksija.

“Ver ju from?” pita njega Suljo, ohrabren.

“From Turki”, ovaj će ti njemu.

“From Turki!!!” ponovi oduševljeno Suljo i odvali se smijat ko najveća budala. “Vi ar from Boznia, braders, inšalah!”

Ja ga gurkam, kontam, kretenu, izbaciće nas čovjek, koji ti je kurac. Ono, samo naka šuma šiba i zviždi pored nas, bogtepito đesmo.

“Jes, Turki... maj brader”, žalosno će taksista.

“So...” nastavlja moj badžo, pijana budala, “vat du ju tink, vat iz going an in Turki, maj frend?”

“Eh...” veli Turčin, “vat iz going an... Aj ken tel ju onli uon ting about Turki, brader...”

Turčin tu pravi pauzu da skrene. Mi čekamo sad šta će reć.

“Ver is tu meni grendmas, čildren are ritardet, datc vatc going on!”

“Eto, jesam ti reko!” obraća se meni Suljo.

Uto skontamo da je Turčin stao na rest eriji i da čeka da iziđemo.

I mi iziđemo. Nekako... Zahvalim se Turčinu, dadnem mu bakšiša, ne znam kolko (i sad se hvatam za džep da skontam). I ode Turčin, meščini, skroz radostan, ko da ništa nije bilo.

“Vi are braders, inšala!” dovikuje Suljo, dok je taksi laganice nestajao u daljini.

A ono “braders” odjekuje li odjekuje... I sad mi, evo, odjekuje, popio sam tri tajenola da mi ne odjekuje.

Al džaba. 

Tuesday, July 12, 2016

LUDI MAMARKO

Zadihan i slinav, Ludi Mamarko je trčao niz brdo i ponavljao rečenicu koju je trebao prenijeti popu Jovi. Vojnici su jedino njega zatekli u selu, vraćao je ovce sa paše, pa mu tako, nehajno i iz daljine, dobaciše da leti po popa Jovu, da je hitno da se blagosilja top, vojska nema kad čekati.

Marko je još kao dijete sebi dao nadimak Mamarko, jer zbog zle kobi i djetinje pameti nije uspjevao sastaviti tri čitave riječi a da ne zamuca. Mucao je i kad izgovara svoje ime, pa se tako prekrstio u Mamarka. E, da je kapetan znao za mladićevu manu vjerovatno bi malo bolje razmislio kome povjerava zadatak. Ovako, Marko mahnu ovcama par puta rukama, kao da ugoni kokoši u ćumez, nešto im je pri tom blagim tonom objašnjavao, pa kad vidje da se stadašce uputilo uz brdo, okrenu se, sav sretan, i pusti se niz ledinu.

Uzbuđen vijestima i ponesen iznenadnom važnošću Marko je zamišljao kako će ga pop pohvaliti pred svima i službeno mu čestitati na dobro odrađenom poslu kurira. Mašta mu je tjerala vjetar u noge takvom snagom da mu se pamet počela kovitlati u zraku. Skakao je da dosegne misao, da je uhvati prije nego mu pobjegne pod oblake. Odsad će pop Jovo, mislio je Mamarko, zvati i njega na seoska sijela, posadiće ga na počasno mjesto, između sebe i trgovca Mitra, a onda će ga svi tjerati da ponavlja kako je junački prenio važnu poruku. Preživao je tako Marko malo lude misli po naivnoj glavurdi malo rečenicu u balavim ustima, pa mu se najedared učini put sve duži a rečenica sve kraća. Kad napokon utrča u crkvu iz koje zvono zazvoni baš u tom trenutku, Marko razjapi širom usta ali od poruke osta samo prvo slovo, ispucano na brzinu, kao iz mitraljeza.

– P… P… P… P… – mucao je Marko od uzbuđenja. – P… P… Pope!

Pop je visio na konopcu crkvenog zvona, privezan vratom, te kako se ogromno seosko zvono cimalo lijevo-desno tako je i pop, obješen, išao gore-dole. DING, dole. DONG, gore.

Ne bi Marku jasno šta pop radi na konopcu crkvenog zvona, ali kako god da je razmislio ― vidi nije popu dobro nikako: grči se i hropće. Izvadi Mamarko čakiju i uspentra se uz popa kad je ovaj bio u padu, na DING, pa malo gore, malo dole, prereza Marko nekako konopac, te se obojica, na DONG, strovališe na zemlju.

Ostade zvono da odjekuje još neko vrijeme, dok je Mamarko labavio omču oko popovog vrata.

― Jebogati, Mamarko, od tebe se čojk ne more ni objesit ko čojk! Šta je sad?! ― roptao je ljutito pop Jovo.

― Doš... doš... došla vojska! Ho-hoće da k... k... krstiš t-t-top!

― E, fala ti Bože, mal se ne ubi od dosade! Idi, idi, leti, reci sad ću ja, nek sačekaju!

Skoči Mamarko na noge i salutira popu Jovi kao u filmovima i, sretan kao dijete, otrča istim onim puteljkom kojim je malo prije došao. Usput se zanosio mišlju kako će ga trgovac Mitar pohvaliti pred svima i kako će ga na sijelu postaviti između sebe i popa Jove. Svi će onda sa zavišću gledati u Marka i tjerati ga da ponavlja svoju kurirsku priču. Odbacivao se Ludi Marko od zemlju da mu misao ne pobjegne pod oblake.

“Pop, top, pop, top, pop, top, top, pop”, zapjevuši Mamarko u sebi. “Stigo nam top, jebo ga pop! he-he-he...”

Oduševljen otkrićem rime i svojom pjesmicom, Marko zalegnu u visoku travu, odjednom, bez najave i samom sebi, i pusti se sunčanom danu da ga miluje merakom.

I tako, dok je vojska nestrpljivo čekala popa Jovu da blagosilja top, Mamarko je ležao u travi i divio se rimi koja mu se otimala, sve luđe i ljepše:

“Stigo nam top, jebo ga pop... he-he-he... Došo top, ućero mu pop... he-he-he... Naguzi se pop, ućera mu top!” uživao je Mamarko u svojoj poeziji, u sebi, gdje su sva slova uvijek na svom mjestu i u pravo vrijeme. I sve mu se nešto činilo kako mu je ova pjesmica sve ljepša i duža a popova poruka sve ružnija i kraća.  

Sunday, July 10, 2016

OD KULIN BANA PA NA OVAMO

Vjerovali ili ne, historija naše porodice Demirli se prenosila s koljeno na koljeno još od doba bana Kulina pa sve do 1933., kada je moj djed, Ismail Demirli odlučio da sjedne pred svog oca Kadije i da sve to fino utefteri. Dosta se izvornog izgubilo u jezicima kojim su naši preci zborili i u ratovima koji su ih zadesili, ali je Ismail Demirli ipak sakupio 1350 stranica čitko ispisanog porodičnog predanja! Pričao bi Kadija Demirli, otac moga djeda Ismaila, bezbeli još dvaput toliko da ga nije obuzela neka čudna bolest od koje mu nestade dar govora, da bi malo zatim otkazale mu i ostale vitalne funkcije.  

Nakon Kadijine smrti, Ismail je 1350 stranica čitko ispisanog porodičnog predanja turio u drvenu seharu, ukrašenu šarama, i sakrio na tavan, dalje od dječije radoznalosti. A djece je imao, mašala, kao u bajci. Sedmorica muških, sve jedan drugom do uha! Svi bili slabo uhranjeni, ali živahni i sretni, niko im u kraj nije mogao stati. Ali dođe 1941., pa odmah za njom i ’42. ― uleti u avliju jedan dan vojska, te zapališe i kuću i sve žive duše u njoj.

Spasiše se samo Ismail i jedan sin mu, moj otac Sejfudin. Kad se vojska razišla a kuća izgorjela, Ismail i Sejfudin stanu prebirati po zgarištu za kostima svojih najbližih. Uto, nađu i seharu, ili ono što je od nje ostalo: od 1350 stranica čitko ispisanog porodičnog predanja, nekim čudom, ostala je neizgorjela samo jedna rečenica: „A onda je došla Austrougarska.” Tako, stojala je valjda tu, na čađavom komadu hartije, jedna jedina neizgorjela rečenica.

Čim se rat završio, Ismail postavi Sejfudina ispred sebe i pođe mu polako pričati od Kulina bana pa na ovamo. A ovaj je zapisivao. I bogami, utefteri Sejfudin 723 stranice čitko ispisanog porodičnog predanja, sve od Kulin bana pa na ovamo. I pričao bi tako Ismail još za dvaput, da ga nije neka bolest spopala od koje mu nestade dar govora, a malo zatim otkazaše mu i ostale vitalne funkcije.

Otac je 723 stranice čitko ispisanog porodičnog predanja sakrio u podrum, među komunističke pamflete i manifeste. I, naravno, daleko od dječije radoznalosti. A imao je djece, mašala, nas četvero: sve jedan drugom do uha. Bili smo fino uhranjeni, a bili smo i živahni i sretni. Sve do jednom. Dođe 1991., a odmah za njom i ’92. Uletiše vojnici, ubiše mi i mater i braću, samo se otac Sejfudin i ja spasismo.

Kad smo izbjegli u Ameriku, naredi meni Sejfudin da zapišem sve detaljno, kako se on najbolje sjećao, od Kulin bana pa na ovamo. I tako ja pođem pisati naše porodično predanje. Dođemo do Turaka, ali Sejfudina obuze ona ista bolest od koje prvo nestaje dar govora, a zatim se gube i ostale vitalne funkcije.

Doktori nam rekoše da se radi o neuromuskularnoj deformaciji i da je samo pitanje vremena kad će mu odumrijeti i svi ostali nervi i mišići. Govorio sam ocu da se kane ćorava posla, ali on ni mukajet. Sve dok mu rade očni kapci, pokazuje on meni jezikom i trepušama na očne kapke, on će nastaviti sa našim porodičnim predanjem, a ja da zapisujem. Tako i bi. Odmah napravimo znakovnu abecedu: jedan mig lijevim okom ― A, jedan mig desnim okom ― B, dva miga lijevim okom ― C, dva miga desnim oko ― D, i sve tako, složimo čitavu abecedu.

Pet godina sam ja bilježio te njegove znakove. Kad je Sejfudin umro imao sam u kompjuteru 203 stranice čitko ispisanog predanja svojih bosanskih djedova. Doduše, ostalo je mnogo toga nejasnog oko Tvrtka I Kotromanića i našeg pračukun-čukun-čukun-čukun-čukun-čukun-čukun djeda Radomila, jer je baš u to vrijeme Sejfudin izgubio funkciju u lijevom očnom kapku, pa smo morali nastaviti samo sa desnim, što je, naravno, izazvalo sukobe između suglasnika i samoglasnika, a samim tim i sa pripojenim teritorijama u Srbiji i Dalmaciji.

A onda mi je sin jednom prilikom, pri doručku, kliknuo na dokument „Stablo” i pritisnuo DELETE. Reagovao sam instiktivno, ne razmišljajući da je dokument još uvijek prisutan u smeću - i prolio čitavu čašu mlijeka preko leptopa!

Utom je i mene spopala ona bolest što se od nje gubi dar govora, a evo već mi otkazuju i ostale vitalne funkcije...