Monday, December 28, 2015

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "RAHAT KRISMES"

Moja Džemila je dobro organizovana institucija; „ćurka” od Tenksgivinga se spaćno ni ne ohladi a pokloni za Krismes su već redi.



Žena te hedije turi neđe, i onda ih samo izvadi da se upakuju. Jedini je problem što je selotejp vazda pri kraju a makaza niđe zglave. Prvo ih tražimo ko budale po kući, a onda se ja naljutim i odem kupit nove. Al valja i to otvorit! Ako išta mrzim to su ova njihova pakovanja. Mislim da se svakoj kineskoj majci štucne kad ja otvaram neku njihovu hermetički upakovanu budalaštinu. Jebote, kupiš makaze da otvoriš nešto a onda ti trebaju makaze da izvadiš makaze! Pa ko ne bi pizdio. Onda kuhinjskim nožem režeš onu plastiku a sve kuha u tebi, isto pećinski čovjek što tuca kamen da bi napravio nož. I taman ja to otvorim, kad će ti Džemila: „A đe ti je selotejp?” Pu, zaboravio kupit selotejp, trči po selotejp. Odletim do Walmarta da uzmem selotejp, a tamo se već ufatila gužva. Kod nas da se dijeli džabe ne bi tolko svjeta bilo. Al kaki ovdje. Ovdje ti dolaze u prodavnicu i u pidžamama. Živa istina. Postane ti ono normala; odeš u neko doba na bezinsku po cigare, a nako žensko ispred tebe čeka u redu sa viršlom u ruci i u pidžami. Da ne povjeruješ. A ona se pidžama upeksinila, sve pliže po podu, i ne možeš da vjeruješ da će ona taka u krevet! A hoće. Al hajd što ona hoće, već na šta liči onda onaj đuvegija što će leć pored nje take, da bog sačuva i sakloni od oboje...

E, u Walmartu se to dešava i u po bijela dana, ti i takvi ljudi. Ništa tu nije čudno, ništa te ne može iznenadit. Jedino kad uletiš u nečiju prdešku onda se, jebiga, iznenadiš, jer to te iznenadi i onda kad znaš da se ničemu ne možeš iznenadit. Odjednom te zapahne nečiji personalni vjetar, i kontaš, pa jebemu mater, ni ne znamo se, a ja moram sad ovdje s tobom dijelit intimu. I gledaš ispred sebe i nagađaš koja je gorila ispustila goluba, meščini, glavu bi mu mogo odvrnut. A svak bi mogo bit! Tu nema pravila. Studiraš ogromne američke guzove ispred sebe i sve što više kontaš ko je ― sve ti se više gadi. Jednom sam tako žvako žvakaću kad sam uletio u oblak nečije prdeške, svegami, isto ko da sam mu govno probo!

Elem, dok se sve to upakuje i stavi pod onu plastičnu jelku ja obavezno dobijem ospice.

Istinu da velim, bilo je u nas žestoke rasprave šta da radimo sa Djeda Mrazom. Džemila je bila za to da Djeda Mraz ostane Djeda Mraz (Džemila vazda drži do tih naših tradicija), a ja sam za to, brate, da bude Santa i da dolazi ko i svakom drugom maksumu u Americi, za Krismes. Jel, šta ću ja sad njemu remetit red vožnje? Ja i Santa imamo sličnu profesiju: obojica vozimo namirnice gore-dole. A šoferu nema ništa gore nego kad mu neko promjeni datum isporuke. I šta sad treba, da moja djeca čekaju extra 5-6 dana dok drugi čildreni okolo tandrču sa novim biciklima i skuterima, jašta će. Da mi se sad agonija produžava i điđe spadaju s one jelke, ko sa otrcane frajle, moraš sve letat oko nje, popravljat i vraćat one loptice nazad, kome je stalo do Nove godine kad to ovdje nema veze sa Djeda Mrazom. Santa je za Krismes, i gotova priča. Ovako, ja se rahat mogu nalokat za Novu i sutra spavat do podne bez da ustajem ranom zorom da nakav mamuran otvaram poklone.  

U badže Sulje je totalno drukčija situacija. On je ukino i jelku i Djeda Mraza. Kaže šta će mu to, oni su muslimani, ni dole u nas nema više toga. E moj Suljo, kažem ja njemu, ne može se ukinut nešto što ne postoji. To bi bilo isto ko da ja kažem da od danas više nema Babaroge. Ko bi djeci zabranio pravo na Babarogu? Zbog tih naših budala u Bosni, u Sulje Santa ne ulazi u kuću, pa moja djeca vazda misle da su Suljini čildreni bed čildreni, jer Santa ne donosi hedije zijančerima. I onda i mene uvuku u to, pa moram izmišljat i pravdat Sulju i Suljinu djecu, svake godine iznova, ničim izazvan.

Dosadilo meni izmišljat i muntat rođenu djecu, pa sam prošle godine otišo maksuz iznajmit Santino odjelo i bradu. Reko, naljutit će se Suljo ako mu dođem za Krismes pa isplaniram da mu ranom zorom za prvi januar pozvonim na vrata i ostavim hedije na pragu. Pa nek se ljuti kolko hoće. Tako i uradim. Sve smo mi to skontali i pripremili mimo Sulje. Čak je i Fikra učestvovala u tajnosti. Njih dvije su, Fikra i Džemila, kupile poklone, zapakovali ih i sakrile u garažu. Bio je plan kad ja pozvonim da Fikra otrči po djecu, Suljo ionako spava, a onda ću ja virit iza ćoška kad djeca izađu, mahnut im jednom i nestat na Sjeverni pol.

Sve je išlo po planu, čak sam osto i trijezan da sve odradim kako treba. Al nije Suljo. Novu godinu smo slavili zajedno, ko i svaku, al se Suljo tako uroko da je jedva dopuzo do kauča, priča kasnije Fikra, i tu je tako osto, sa kantom za povraćanje nadomak ruke. Ja ujutro pozvonim, sve po dogovoru, i zamaknem za ćošak da samo mahnem djeci kad izađu. Al iziđe Suljo, još uvijek pijan, pa kad me je vidio potrča za mnom i stade galamit, sve priča na engleskom, nije me pozno, isto da sam fakat Djeda Mraz! Suje Suljo na engleskom i Krismes i Santu. Potrčim i ja, šta ću, pa kad sam malo zamako okrenem se, reko, odustala pijana budala. Al kaki. Zaskoči se Suljo na mene, hoće da me udara! Jedva sam ja nekako uspio skinut onu bradu dok smo se hrvali da mu pokažem da sam to ja. Pa čak i kad me je vidio, gledo me je sumnjičavo, isto da je Santa uzeo moj kostim a ne ja njegov.

Ljutio se Suljo čitavu heftu, al su mu djeca dobila poklon. I meni je kuća bila mirna.

A šta će Djeda Mraz ove godine, to ne zna niko, osim Sulje. U mene je Santa već bio. Ja sam rahat do sljedećeg Krismesa. A makaze i selotejp sam zašteko samo za taj dan. 

Sunday, December 20, 2015

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "KAKO GUGL KAŽE"

Moj dedo rahmetli bi reko: Tobejarabi, otaj Gugl ti odgaja djecu.



Jašta, dedo, i nas i djecu. Sve se ravnamo po Guglu, kako Gugl kaže tako mi usmjeravamo čildrene. Eto, ko biva, da budemo moderni, da idemo u korak s vremenom. Nije ni mojima bilo pravo kad sam pustio kosu i metno minđuhu u uho, kipili su, al šta će. Našim starcima nisu bile statistike dosupne, a ope su se nekako balansirali. Tek sad shvatam koji je šok bio mojoj nani kad me je vidjela s onom kosurinom i minđuhom...

Haj, reko, al ovi moji neće više da jedu ako im ne daš telefon il ne upališ kompjuter. Alarmantno je to pravo. Isto roboti, otvaraju usta automatski, uopšte ih ne zanima šta jedu, samo žvaču i tipkaju po telefonu. Uveo bi ja oštrije mjere, ne bi im dao da jedu po dva dana ako treba, pa kad ogladne sami će tražit, al kaki: Džemila kaže da se djeca više ne odgajaju tako i da su to zastarile metode. Čim ja glas povisim, ona izguglira kakav članak i natjera me da čitam i da se obrazujem kako naka statistika kaže. Kaže, ne smiju se djeca frustrirat, to je loš parenthud. I tako, došo sam u situaciju da sopstveni telefon vazda tražim po kući, više je njihov nego moj, a kad se napokon dofatim telefona i upalim ga, dvaest prozora sa igricama mi se otvori, ne moreš ih pozatvarat, a telefon prazan, jal se riješim onih prozora i kliknem na Fejsbuk, on se ugasi, crkla baterija, i možeš nas jebat obojicu!

Normalno, onda se ja isfrustriram pa lajem po kući, a Džemila onda ope guglira pa mi turi pod nos članak kako se NI JA ne smijem frustrirat, to je loše za djecu. Tako je Gugl posto naš kućni guru, a Džemila sad sve zna. Jel ja nešto kažem, ona izguglira da vidi jel to tako treba. I uglavnom je Gugl u pravu, mene se više i ne pita.

U badže Sulje nije ništa bolje. Otkako je naredio Fikreti da nađe nako američko ime, da zamaskiraju da su muslimani, ova je po vas dan na Guglu u potrazi za imenima. Kaže, listu je napravila. Ne more se odlučit. Svaki dan, priča Suljo, ona ima drugo ime. „Nije dobro ni previše znat, moj Huso, žali se on meni,” kaže, "otkako je Fikra počela guglirat i priključila se na Fejsbuk, ispalo je da su i ono što su znali radili pogrešno. Te ne peru se zubi vako, ne guli se narandža vako, wc-šolja se čisti vako, te naki gluten, palmino ulje, ovo treba vako, ono treba nako... Jebote, ne znam kako smo živili i preživili do sad!” Toliko je badžo popizdio da je odlučio da ne dira ništa, da ostane musliman, beli, ako još i ime promjeni, ne trebaju mu ni teroristi ni Donald Tramp ― sam će se ubit! Ovako barem, veli, ujutru pred ogledalom more sebi reć: Gud Morning, Suljo, ućero ti sam sebi!

Jest baš, otuđio se insan i od drugih i od samog sebe. Eto, neki dan sjedimo za kafom, dofatio se ja svog telefona, Džemila nešto čita na svom, pa će ti ona meni:

― Tebi treba enger menadžment!

― Šta? ― reko.

― Enger menadžment. Evo ovdje ljepo piše kakav si ti čovjek. Treba ti enger menadžment ― veli. ― Ljut si, Huso, stalno zvrndaš i brundaš za svaku sitnicu, laješ po kući, ništa ti nije po volji. U svemu vidiš negativno, pravi si negativac! Trebo bi otić popričat s nekim, imaš sve simptome depresije.

― Jel, bogati...

― Jest, bogami, kažu i seksualni život bi ti se popravio.

― Kako bi se popravio kad mi se za sve jebe: đe ćeš bolje od toga!

― Jašta nego popravio! Kad ne bi bio tolki srklet i ja bi ti češće dala... Ne, ozbiljno. Moraš se malo preispitat, sad ću ti, evo, forvard ovaj članak da pročitaš. O tipovima ljudi. Ja sam te odma prepoznala!

― Ja mislio ti mene davnih dana prepoznala, a ono ti mene nisi ni znala do sad!

― Ne znaš se ni ti, bolan, al kad se prepoznaš biće nam svima lakše. Vi, ovani, ste pravo teški ljudi.

― Šta ćeš, i mi ovani smo ljudi...

― Imaš, bolan, zajeban personaliti, to nije dobro za porodicu.

― A ni za seks...

― Za to pogotovo.

― Znači, dok nije bilo Gugla valjo sam ti i vaki...

― Nijedno muško ne valja dok ga žena ne uzme u svoje ruke.

― Tu se slažem, muško se odma promjeni kad ga žena uzme u svoje ruke!

― Nemoj zajebavat. I tu gutu s čela, bolan, idi skini, preporučuje se da to ide na analizu.

― Jel baš? Gugl preporučuje?

― Jest baš. I kad si već tamo kod doktora, kad ti bude to rezo, pitaj ga nek uđe malo dublje, možda ti i personaliti naštima. Personaliti se nalazi u frontalnoj lobanji, blizu je, more bit u kaku pozitivnu žicu da ti darne... ― govori mi to i smješka se, isto onaj bezobrazni Smajli.

― Diraš ti mene po žicama, samo čekam kad će koja puknit.

― Eto vidiš, samo bi se nešto svađo.

Ušutim se, šta ću. Razuman čovjek zna da je raspravljanje sa ženama totalno nerazumno. Odem kod doktora da izvadim to masno tkivo. Imo čvorugu ko kliker, skroz gore na čelu, nije mi se ni vidila dok nisam počeo ćelavit, a otkako sam počeo ćelavat i kliker pošo rast, ko uzinat. Izvadio meni doktor kliker i istu noć mi skoči guta, isto teniska loptica! Izvadio kliker, metno tenisku lopticu. Sutradan još gore, nateknem ko bumbar, čovjek-slon, majke mi, jedva sam se pozno u ogledalu. Čim me je Džemila ugledala takog, ufati se ajfona.

― Šta ćeš to? ― pitam.

― Da izgugliram jel to normalno, ta reakcija...

― E, ako ti nabijem taj Gugl na glavu i tebi će odma iskočit reakcija!

― Vidim ― kaže ― nije ti uspio naštimat personaliti. Samo što si sad još ružniji!

Eto, pa ko ne bi popizdio! A jes, vala, nisam bio neki ljepšo ni prije, al sad je baš da bog sačuva.

― Guglaj, Džemila, guglaj! ― vičem ja njoj.

Reko, da mi nisu rogovi počeli rast, jebo me ovan, što se nisam rodio ko riba, možda mi valja u imerdžensi! I sve se pipam po ćeli, reko, govno mi na čelo hoće izać.

Sreća, nađe Džemila tamo da je to normalno... Spašće guta, nema roga, samo ću ja i dalje bit ružan, veli u mene žena. Ma, nabila si ti meni rogove davnih dana, kontam, ali šutim, bojim se  šta bi gugl na to mogo reć



Wednesday, December 9, 2015

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "VIKTORIJA SIKRET I HOMLEND SEKJURITI"

Jutros mi je cuko Suljo pola kauča iščopo, jebo sam mu majku.




Sam sam kriv. Svu noć me je pašče terorisalo, laje, zavija, valjda pun mjesec, šta li, pa sam ga pustio iz kaveza i otvorio mu širom vrata nek ide u pizdu materinu, samo da me ostavi na miru. Jah, koje sam govno pojo! Em što nam sad fali ćošak od kauča, em što je uletio u vešeraj, našo Džemilinu Viktorija Sikret i razbuco joj čitavu kolekciju gaća po avliji. Uništio ih je Suljo sistematski, raščupo, razdero, razvuko i sažvako, da je Džemila, ugledavši taj stravičan prizor, samo sjela na pod i počela plakat. Nisam se mogo izvadit, osjećo sam se krivim, isto da sam joj ja gaće sažvako. Dajbože da jesam. Kontam poslije, e moja Viktorija, samo da vidiš šta ti Suljo uradi od sikreta.

Sjetim se tako badže Sulje, pa ga zvrknem da podijelimo muku. Ima i on cuku, Husu, dobio ime po meni, ko i moj što je po njemu. Reko ja njemu: „Suljo, badžane, kako u tebe onaj tvoj Huso?” Kaže on: „Huso ko Huso, sere i piša đe god stigne!” Ne bi mi ta njegova pošalica baš po volji, al se pravim da mi je šega. Ispričam mu šta je ovaj moj uradio. Kaže, i taj tvoj ko i svaki Suljo ― voli ženske gaće i jebajiga!

― Jah ― reko ― lako se tebi zajebavat, ti si našo avlijanera, sklepo mu kućicu navliji i zaboli te!

― Fala bogu ― veli. ― Šta sam još trebo, da ga vodim na frizuru, da dajem pare da ga feniraju i picvane? Najebo si, Huso, nisi toga još ni svjestan, bolan, bolan, nije pašče za kuće... Još ćeš ga morat vodit i na masaže, bolan, a kad si ti zadnji put otišo da te izmasiraju?  

― Nisam nikad, šta će meni to, mene ukućani masiraju po vas dan.

― Haj, šuti, nek su oni nama živi i zdravi, vidiš ti ovog belaja po Americi?

― Kakog belaja?

― Čuj, kakog? ― reče s čuđenjem, pa onda prošapta, jedva sam skonto šta reče ― Ovo... s muslimanima...

― Koje, bolan, Suljo, s muslimanima?

― Kako koje, Husnija, pratiš li ti vijesti? Čitava se furtutma digla oko muslimana! ― reče, pa se odma i utiša, isto da nas Homlend Sekjuriti presluškuje. ― Prepiru se... te vako će s muslimanima, te nako će... Nadigo se onaj Donald Tramp... isto Hitler, ućero on sam sebi... Svi zaboravili na Meksikance, sad se samo o nama priča...

― O kome, ba?

― Pa o nama, brate, o muslimanima! ― Izgubio Suljo živce, u sekundi zaboravio na Homlend Sekjuriti.

― Nemaš se ti šta sikirat, badžane, ti muslimana nisi ni vidio ― velim ja njemu, ko svoj svome.

― Ne vidim ja, al vide oni mene! Nisam bio musliman ni u Bosni, al čim su mi vidili Sulejman na spisku, jebaše mi sve po spisku! Trebo sam promjenit ime jal sam došo u Ameriku! Ja konto ovdje smo sigurni, al kaki, niđe mi prispili nismo, počeće nam još ugrađivat čipove i stavljat bedževe ko Židovima!

― Dobro je, ba, Suljo, na paniči, koga boli briga kako se ti zoveš...

― Ma nek boli koga hoće, mene više neće. Dao sam Fikreti heftu dana fore da sebi skonta kakvo ime. Svima ću nam promjenit ime, svima! Čak ću i onom paščetu anam promjenit ime! Nek se zove Lesi, u mene u komšije Sabida se cuko zvao Lesi.

― Lesi je žensko ime.

― Čuj to. Kod nas je svaki Lesi bio muško.

― Jesi ti gledo onaj film „Lesi se vraća kući”?

― Jesam, kad sam bio dijete, al i dijete zna da se kaže OVAJ Lesi a ne OVA Lesi.

― Amerikanci kažu OVA Lesi...

― Jebajiga. U Sabida je bio Lesi, i nije bio ko ta američka pičkica, Sabidov Lesi je bio pravi Bosanac: otišo od kuće i nikad se više nije vratio! Kod nas su i džukele držale do riječi.

― E moj Suljo, kod nas sad nijedno pašče nema kuće, eno ih žive u čoporima ko vukovi, a i ovi što imaju žive po stanovima i mole boga da ih gazda ne šutne napolje! A prave džukele su sad u foteljama, oni ne drže ni do čega, a kamoli do riječi. To i nisu džukele, to su džukci!

― Ma dobro to, a šta ćemo mi sa ovim ovdje džukelama? Poderaće nas, moj Huso... ― opet prošaputa.

― Pa jesi skonto koje bi ime ti izabro?

― Šta ja znam: Bobi, Džo, Džoni... što američkije to bolje...

― Pa u nas su se tako samo avlijaneri zvali, moj Suljo...

― Eto, vidiš, Husnija, kaka su vremena došla... Pasja.

Fakat, kontam i ja, naki pasji vakat udario. Ako dođu po mene da me registruju, ko što onaj smrad Tramp kaže, ja ću njima reć, odma, na prvu: Ja se u Boga ne uzdam! Ja se, brate, uzdam u se i u svoje kljuse! A kljuse, to je moj kamion, Bog mu podario dug život, jeftin gas i dobre ture. U to se ja uzdam. Al možda bi i ja ipak trebo skontat neko američko ime.Za svaki slučaj, ućerašim. Da ne ispadnem ja kljuse, ko onomad u Jugi. Kad su Ameri Japance stavljali u konc-logor samo zato što su žuti i one Indijce handrili samo zato što nose turbane, a nisu ni muslimani, što bi onda mene poštedili kad se zovem Husnija... Ja, jadan, nit sam žut nit nosim turban a najebah! Plus toga, kad sam se upisivo za Ameriku, rekoše mi moraš reć da vjeruješ u Boga, nije važno kakog, samo da vjeruješ, da nisi komunjara, to je Amerima najvažnije, i garant ćeš bit primljen. E, vidi sad! Meni tamo stoji u dokumentima da sam musliman i da vjerujem u Boga, nikom ni mukajet da sam ja to samo svoje gaće čuvo, Husnija Sikret, da šmugnem iz Njemačke i domognem se rahatluka đe me neće više handrit što me zovu Huso. I vidi sad belaja ― skontali me! Došlo sranje za mnom. Isto da sam se usro u gaće tamo u američkoj ambasadi u Frankfurtu i gurno gaće neđe u budžak, ovi našli, pa ih eto za mnom. Odma sam zamislio lično Trampa kako mi stoji pred vratima, isto ko oni gonioci što prate tragove, došo Tramp do onih mojih gaća, turio prst unutra, lizno, i veli: „To je taj, VODITE GA!”

Eh eto, smijo sam se našim Romima što su mijenjali ime čim su došli, a vidi sad... Pametni su oni, njima je to u genima, znaju kako se asimilira... Valja i meni izabrat kako ime. Stiven? Džordž? Džordž Crnjak... Nije loše. Džordž Blek! Mogo bi fakat bit Džordž Blek, šta mi fali. Zvuči ko iz filmova, Džon Vejn, Džordž Blek... Još se upišemo i u kaku crkvu, ima ih ovdje u komšiluku na svakom semaforu. Ono, odeš nekad nedjeljom da te vide... Nije to loša ideja, šta fali, sjediš sat-dva u klupi i samo vičeš ALELUJA. Zlu ne trebalo... Ako se Homlend Sekjuriti bude raspitivo... E, a mogo bi i Džemili izabrat Džejn...

Al de da ja njoj prvo gaće izaberem, kontam. Sjednem za kompjuter, pa izguglam Viktorija Sikret. I gledam, gledam... Sve mi fino i seksi, ne znam šta bi prije izabro...