Saturday, November 4, 2017

HUSNIJA CRNJAK u epizodi “ŠPERMIL”

Izbacio stari kauč sinoć na ulicu.



Nije prošlo ni dva sata, čujem neku raspravu ispred kuće. Ustanem da pogledam kroz prozor, kad tamo naki crnci, jedva se vide u mraku, ko kakva maskirana banda, ubacuju moj kauč na trak. Fino se frajer parkiro, i onda izašo da pomogne ženi ugurat kauč otpozada. Ne znam zašto, jest da sam kauč izbacio da se ujutru pokupi na smeće, al opet sam se nekako osjećo ko da mi kradu.

I smiješno mi i tužno mi. Sjetim se Dževdeta i kako smo ono ko izbjeglice u Njemačkoj išli po mraku u špermil. Nijemci, bolan, izbacuju stvari na ulicu maltene nove. Jest da je valjalo poturit leđa, al svaka soba u hajmu je bila namještena bez troškova i kredita. Ispočetka se u špermil išlo stidljivo. Sramota bila da se liči na cigane i od dnevnog (i jedinog) boravka pravi ciganluk. Al kad Nura i Dževdet namjestiše svoju sobu u hajmu ko u kakom motelu, bogami se i ostali zamisliše. Svima bilo milo sjest u Nure. Počelo se šunjat i planirat, šetalo se fol nako, da se udahne zraka. Malo po malo, stolica po stolica, ubrzo se išlo u lov na kauče i fotelje tako organizovano i efikasno da nam ni američki specijalci nisu bili ravni.

Čim padne mrak, djeca i žene idu u izvidnicu. Kad se nađe kakav kauč il šta se već zadesi, žene ostaju da to čuvaju, a djeca trče nazad po radnu snagu. Nabralo se tako i ormara i stolova i stolica i ogledala, čak se uparivala boja s modom, razmjene se vršile. Dok Nijemci spavaju, iz mraka se samo čuje: „Dževdete, dolazi vamo! Evo fotelje, ide ko mlijeko uz onaj kauč, uprti ovo da nam neko ne odnese!” Uprti Dževdet, uprte i komšije iz sobe preko puta, pomagalo se, surađivalo.

Za kratko vrijeme svaka soba u hajmu bila je sriktana, ne bi niko reko da smo izbjeglice, a Dževdet je posto važniji od hausmajstora. Sve se pitalo Dževdeta. Čak su se i satelitske antene nabavljale i điđale po hajmu preko Dževdeta. Jedino kad je bilo vrijeme pakovat stvari, niko ništa nije pito Dževdeta, već se većina spakovala za Ameriku. A Dževdet se nije mogo rastavit ni od stvari s špermila ni od nostalgije za Bosnom, pa ga eno u Odžaku: i dan-danas sjedi na onoj fotelji što mu ide  ko mlijeko uz kauč. I razbolio se, kako kažu, od nostalgije za Njemačkom...

Vratim se u krevet, a sve nešto kontam kako bi onaj kauč sjeo sad mom Dževdetu.    

Sunday, September 10, 2017

HUSNIJA CRNJAK u epizodi “IRMA I KOLUMBO”

Umal ja ne najeba na Floridi od Irme, Hazimove. 






Jebali me ćevapi u Klirvoderu, da me jebali! Zinula guzica i u mene i u Sulejmana, uzeli turu za Floridu maltene samo radi tih ćevapa. I, naravno, da poslije ćevapa svratimo do Moketa - standardno. Ni mukajet nam da će volki kijamet krenut na Floridu, imali smo turu za nazad, kontam to će ionako tamo na Ist Kost, dok hurikejn udari mi smo već u Tenesiju.

Al ošinu nas hurikan prije nego što je i došo do Floride! Tolki, bolan, put prevalili, ništa nismo u kljun stavili čitavo to jutro, čuvali se za ćevape, istovarili one palete i brž bolje kod Hazima na boznian sosidžes. Kad tamo: niđe ni Hazima ni sosidža! Stavio frajer na vrata da su klozd radi hurikejna a kad će open da se ne zna go daljnjega! Joj, ufatio mene srklet a Sulejman samo što nije vrata od huje razvalio. Zovi Hazima na ovaj broj u radnji, čujemo telefon zvrnda, niko se ne javlja, zovi Moketa, traži Hazimov selfon, viče Moke hajte vamo, napraviću vam ja bolje od Hazimovih, ma kaki to, hoćemo mi Hazimove i gotovo! Nazovem ja Hazima, javi mu se žena.

Jes? Irma spiking!” veli ti ona meni na engleskom.

“Pa, Irma, bona, ja mislio ti iznad Bermuda, a ti već na Floridi!” nisam mogo da se ne našalim.

“Ma ako ti Irma tamo dođe ima da ti odsječem to u bermudama i nabijem ti u gujicu bezobraznu!!! Koja je ovo budala! Hazime, zove te neka budaletina!”

Ode ona tamo, čujem nešto laje, ja ne znam il bi se upišo sad od smijeha il od straha.

“Ja?” viče Hazim, već vidno uzrujan.

Ja sad šutim, bojim se reć ko zove a kamoli još i zašto zovem. Baš sam kreten, kontam, zovem frajera kući, pred vakav kijamet, da mi napravi porciju ćevapa, šta li, nemam pojma ni što sam nazvo, đe mi je tu logika, nije Hazim s kruške spao da sad dolazi u radnju meni i Sulji pravit ćevape.

“Halo?!” dere se Hazim.

A ja ti onaj selfon i nipenišes turim ti ga badži u šaku. I još cimnem obrvama da on priča s Hazimom.

“Halo, Hazimaga...” tepa njemu Sulejman.

“Ja?” zbunjeno će njemu Hazim.

“Mi bi pojeli ćevape...”

“E, poješćeš govno!” veli ti Hazim i prekide vezu.

Naljutio se Sulejman, suje ko kočijaš, selfon ni mukajet al on viče u njega:

“E, dabogda ti Irma otpuhala i kuću i radnju!”

“Otpuhala je Irma Hazima, njoj ni hurikan nije ravan!” priča poslije Moke kad smo sjeli kod njega na roštilj. “Ne može Hazim naštancat ćevapa kolko Irma može otpuhat. Njima ti se brak ljulja već godinama, dobogda da išta od tog biznisa ostane...”

“Ruši Irma sve pred sobom!”

“Šteta, ćevapi su im baš ko naši, šteta.”

“Eto vidiš, moj Husnija, niđe na dunjaluku rahatluka nema. Ðe god da si, boj se ovna boj se govna. Juče bježo od rata, sad mi valja od hurikana. Ne može se, ba, insan niđe više sakrit.”

“A đe ćeš to bježat? Hajte s nama u kamion.”

“Odo kod rođaka u Džeksonvile, a ovdje šta bude. Otkako sam izgubio onu kuću u Bosni ova nikad ni ko da nije bila moja... A i nije, vala, prije će je kaka Irma otpuhat nego što ću je ja otplatit!”

Uto će meni zazvonit telefon. Ja mislio Irma Hazimova. Kakvi. Šiper. Vele ništa od utovara do utorka. Zatvaraju i oni radi Irme. A jebote frke! Zovi, ganjaj kaku turu, valja bježat, gorivo točit, i Moke se počeo pakovat, žena mu nervozna, djeca se tuku, Ameri na TV-u prave šou od hurikana, to se javljaju sa svih strana, te trudne žene, te starci, te ovi ne znaju šta će s cukom, te onaj metereolog dočeko svojih pet minuta, sav se razmaho i uživio...

Elem, jedva nekako nađosmo turu, ide iz Džeksonvila, budipošto, al nek se gas pokrije, spakujemo se, pokupimo turu i džala!

Na autoputu gužva, bježi svijet glavom bez obzira. Gleda okolo Sulejman, gleda i razmišlja nešto, ko zabrino se...

“E, jebo mu ja mater radoznalu!” Sulejman će ti u po frke.

“Kome, ba?” ja ću zbunjeno.

“Kolumbu, bolan, Kolumbu, kome ću drugo, jebo mu ja mater radoznalu!!!”




Wednesday, June 28, 2017

HUSNIJA CRNJAK u epizodi “KAKO JE FIKRETA IZNIJELA TREŠNJE I STALA U GOVNO”

 U Ajovi ima grad, zove se Le Mars, i fakat jebote dok do tamo dođeš isto ko da ideš na Mars!




Elem, vozimo ti se badžo Sulejman i ja u taj Mars. Nikad doć. A đe ćeš doć kad smo krenuli iz Arizone! S jednog ćoška Amerike na drugi. A u Arizoni vrućina jebote možeš bukvalno jaje na cesti ispržit. Nije zajebancija. Sulejman fakat razbio jaje da vidi. I jaje se ispeče za tili čas. A njega mal srčani nije strefio. Ovih dana su se tamo i kaktusi borili za život, bodlje im otpadaju od vrućine. Tu smo se namah zakleli da ne vozimo više za Arizonu, mal nam kamion nije prokuho. Morali smo vozit brzo, jer se Suljo prepo da će nam se gume počet topit ako usporimo. Odo ja s priče... Jah, i vozimo mi u taj Mars... dalekooo u pičku materinu.

Kad smo bili blizu tog Marsa, nađem nam ja turu iz Ajove za Jutu, lova OK, istovar nam je u mandej, dan prije Fortofdžulaj, naperilo se samo tako. Kontam, zasješćemo kući za Četvrti juli par dana, razbacit roštilj i laganice. Jes da ne volim onaj vatromet, matermu i ko ga izmisli, i dan-danas samo gledam đe ću zaleć, al haj, djeca ga vole, ućerašmu. Ja sebi turim one čepove u uši i milina ― nit čujem kako ovi pucaju nit čujem Džemilu šta priča. Pošo sam čepove i po kući nosat pa i ja opalim dvaput godišnje ko i vatromet, al jebajiga, sve ima svoju cijenu. Vidi mene, odo opet s teme... Elem, blizu smo mi tog Marsa al nikad doć, jebote, ko da na Mars idemo.

I pičimo mi tako, kad će ti badžo meni:

― Meni se uopšte ne ide kući...

― Čuj to... A što to? ― pitam ti ja njega.

― Ma šta znam, Fikreta me više očima ne može... ― veli ti on.

― A moreš li ti nju? ― pitam ja.

― A što bi ja nju ako ona mene ne može?

― Dobro to, al što to? ― opet ja, nejasno mi skroz. A ko koga više može? ― A ko koga više može? ― ponovim to naglas.

― Ne znam, badžane, ja sam mislio da joj svaku znam i taman kad to pomislim, dokaže se suprotno, i ja se iznenadim, isto ko da ništa ne znam.

Šutim ja, gledam kad će više taj Mars, ućeroonsebi, ne znam šta bi mu reko... Pa reko:

― Ne znam šta bi ti reko, badžo, žene su ti s druge planete.

― Jašta su ― veli ― ko da ih nije ista mati pravila! U mene se Fikreta godinama žali što me nikad nema kući, sama, veli, odgaja djecu, a jel sam ja par dana kod kuće, ona se nešto naheri odma ujutru i ne pričamo vas to vrijeme što sam ja kući. Tek kad ja trebam opet na put, ona ko da ništa nije bilo. Jebomater, ne znam jel joj drago što me vidi il joj je drago što odo! Meni, bolan Huso, svaki holidej propadne. Kajem ti: ne ide mi se kući. Radije bi meščini osto u kamionu i prespavo ovaj Fortofdžulaj.

Ne znam fakat šta bi mu reko. Nije ni u mene bogzna drukčije.

― Nije, ba, ni u mene, badžane, drukčije ― velim ja da ga utješim. ― Ja ti onu Džemilinu periodu osjetim ko ulje kad pođe curit na kamionu: nazovem je iz Kolorada i po glasu joj osjetim da joj ulje curi. Ni kriv ni dužan, sve pazim šta ću reć, a ona sve fata ono između redova, priprema materijal za dramu, i ja znam da mi je frka jal u kuću uđem. Take su žene, šta ćeš, al i žene su ljudi!

― Pa sad si reko da su s druge planete!

― Ma to nako, figurativno, ljudi su, jašta su.

Gleda Sulejman tugaljivo prema onom Marsu, tabla samo što se nije ukazala, gleda, suze mu meščini krenile. A jebote, pa ovo je ozbiljno, kontam ja. Da ga nije prevarila, pa neće da kaže, zadnje joj bilo?!

― Jesam ja tebi pričo kako sam ja zbario Fikru? ― veli naposlijetku.

― Ono kad si joj sviro onu od „Pušenja”? ― reko, đe se neću sjećat, stoput sam čuo, i pjesmu i priču.

― Ja, ba ― veli on, ko da priča s nekim tamo. ― Zagledo sam ja nju u čaršiji jednom... I pitam jarana kako se zove onaj curetak... Veli: Fikreta. A baš u to vrijeme bila popularna ona „Fikreta” od „Zabranjenog pušenja”. I toliko ti se ona meni svidjela, moj Huso, da sam ja uzo gitaru i naučio svirat tu pjesmu samo radi nje! Vježbo sam ti ja čitavo to ljeto da odsviram tu jednu pjesmu... Došo septembar, kažem ja jaranu: haj da napravimo kakav dernek, da zovnemo i Fikretu i da ja nju zbarim sa tom pjesmom. Tako i bi. Napravili mi dernek, skupilo se raje, došla i ona sa drugaricama, svira Hamo, super, svira Moke, super, i taman da oni odmore, reko, Hamče daj da ja jednu. Svi ono gledaju, otkad ja to sviram gitaru, jebote, kontaju zajebancija. Uzmem ja gitaru, svi se ušute. Ona gleda, smješka se. I ja nipenišes: Fiikretaa, između mene i dna još samo ti stojiš, Fikreta!

Fakat, pođe frajer pjevat „Fikretu” u kamionu. Onog Marsa niđe zglave. Haj, reko, ufatila ga nostalgija, ućerašmu. Pjeva Suljo i odjednom utihnu. Konto sam, to je to... Kad će ti on:

― Fiikretaa mi trešnje iznijela, a ja se sjetih onog filma o pticama... ― otpjeva badžo to plačnim glasom, konto sam vode mu treba. ― I sjećam se njenog pogleda ― veli ― sva se raznježila. Svi se ušutili, sjebali se kako sam ja to uvježbo, ba! Pokupim ti ja nju na tu stvar, pred svima! Kaže ona meni: „Znaš li šta drugo?” Reko: „Meni ništa drugo ne treba!” I to je bilo to! Zabavljali se tri godine, uzmemo se u onom najvećem kijametu, niko sretniji. Dođemo u Ameriku, kuću kupimo, djecu izrodimo, radim ko konj, nikad kući nisam, samo da bi ona imala šta god joj duša zaište. I neki dan... Neki dan nam bila godišnjica, ja usto u šest, uzo od malog gitaru, ona gitara mala, isto ona kukulele...

― Nije, ba, kukulele, nego ukulele...

― Ućerašjoj, naštimo sam ti ja nju preko one aplikacije za štimanje, malo se uštelio, i odem ti tamo u spavaću, reko da joj zapjevam, da je iznenadim, da je probudim na godišnjicu sa tom našom pjesmom. Sjednem na krevet pored njenih nogu, udarim onaj D dur i zapjevam: „Fiikretaa mi trešnje iznijela...”

― I stala u govno, samo tako!!! ― veli ona i skoči iz kreveta. ― Jebla te Fikreta!

― Moš mislit, Huso: stala u govno! To da mi kaže! Ja se vucaram po ovoj jebenoj Americi, a ona stala u govno!

― I? Šta ti?

― Ma razbio sam onu kukulele ko Hendriks, jebomujamater!

Uto, dođosmo mi u onaj Mars.

A tamo... niđe žive duše...

Thursday, June 22, 2017

ELVIS HADŽIĆ: ISTINA JE ISTINA, JEBO JOJ JA MATER!

Skoro trideset godina je od početka rata u Jugoslaviji. Neki taj rat i danas smatraju građanskim, neki očiglednom agresijom, neki konspiracijom Zapada... Nekima čak smeta i kad se pomene da je rat bio „u Jugoslaviji”. Bilo kako bilo, tu se još nismo dogovorili, i sad je već svima jasno da se oko toga nećemo nikada dogovoriti. U našem slučaju, vrijeme je fakat relativno. I jebe mi se. Svako dobro zna ko je napadao a ko se branio, i tu nema neke posebne filozofije. No, i za tim mi se isto više jebe. Ubjeđivanje na Balkanu ko je kriv za ovaj ili onaj rat je isto što i tražiti u zajedničkom belaju petogodišnje dječurlije ko je prvi započeo i čija je krivica veća. Da, mi smo na tom nivou. Svako ima svoju agendu, nedovoljno ubjedljivu ali sasvim samologičnu. Nema tu samokritičnosti ili priznanja sopstvenih grešaka. A ko bi tako nešto uopšte mogao očekivati od petogodišnje dječurlije? I onda svako svoju djecu uči svojim „istinama”. A toj djeci se, čak i više nego meni ili vama ― živo jebe za naše istine! Oni imaju svoju istinu. A istina na Balkanu je samo jedna: para vrti đe burgija ne može!


Šta ta djeca mogu naučiti u sistemu u kojem moraš poturiti lovu i najobičnijem službeniku na šalteru, policajcu, graničaru, ljudima koji su „plaćeni” da vrše svoju dužnost, samo da bi oni u stvari vršili (ili zaobišli) tu svoju jebenu dužnost?  Da ne spominjemo doktore, popove i hodže, advokate i ine... U aparatu kojeg moraš stalno podmazivati, svi postaju plaćenici. I onda radi, kako-tako, ali radi, fercera. I zato se danas na Balkanu ne možeš ni roditi k’o čovjek ni umrijeti k’o insan. Sve ima svoju cijenu. Samo je istina bez cijene. Jer, istina je istina, jebo joj ja mater! Možeš je potkupiti, ali je ne možeš kupiti. Naša istina je tako varljiva, patetična i bolna da moraš baš biti kreten da bi živio s njom čiste savjesti i bez ikakve moralne obaveze. Bilo je i u komunizmu svega i svačega, ali je taj sistem, mater mu, ipak sačuvao dušu. Iako nije vjerovao u nju, gajio ju je, uzimao je u obzir potrebe i navike široke i šarenolike narodne mase.

A ovo sad? Ovo ni na šta ne liči. Nije ni za goli kurac, što bi moj frend Jura iz Zagreba rek’o.

I još mi je rekao: sreća, pa si utek’o! Fakat, hiljadu sam puta pomislio: hvalim te bože što se nisam vratio! A malo je falilo. Zadnji put sam u Sarajevu proveo čitavih šest mjeseci, jer sam mislio da se vratim. Rekoh, da isprobam. Na šta se raja iz Sarajeva grohotom smijala! „Mi bi da odemo, a ti bi da se vratiš? Da se nisi kak’ih gljiva naj’o?” Nostalgija i sentiment me, priznajem, često vuku na dno, vuku me tamo gdje odavno nisam, vuku me kao magnet magnetu, neobjašnjive su to kemikalije u mozgu i energije u duši. A onda pomislim: u kakvim bi to istinama moje dijete odrastalo? U istinama koje ga svakodnevno hrane mržnjom i pripremaju na novi rat? U istinama koje se mire sa životom u vječitom limbu, sa jeftinim reklamama na TV-u, bezveznim fudbalskim komentatorima i depresivnim dnevnicima? U istinama gdje jedva čekaš da ti rođak sa Zapada pošalje koju paru? U istinama u kojim hodže trljaju ruke kad umre neko ko ima familiju u Njemačkoj ili Americi? Na šta smo to spali? I mi ovdje i vi tamo? Na šta smo to spali kad vi u nama vidite novac a mi u vama burek i ćevapčiće?

Naša istina je živi cirkus. Cirkus, u kojem se uvijek čudimo i ismijavamo drugima, nikada sebi. Cirkus, u kojem vi žonglirate iz potrebe a mi, dijasporci, iz neizliječevih navika. Cirkus, u kojem je i smrt, kao posljednje ljudsko dostojanstvo, postalo cirkus. Cirkus, kojem smo sami dignuli šatru a sad se čudimo što klovnovi i slonovi od svega prave cirkus.

Naša sudbina je cirkus kojem nema kraja, jer su svi naučili da se cirkus završava sretno. Ali jednog dana kad ne bude više nas, cirkusanata koji žude najesti se, nasmijati, igrati lopte i sahraniti se pod vašom šatrom, jednog dana... otiće i cirkus...

I vi ćete ostati sami sa svojom istinom.





Tuesday, June 20, 2017

ELVIS HADŽIĆ: NASTAVNICA MAJDA, MAJKA HAZIMA I SMEĐI DŽEMPER SA ZELENOM ŠTRAFTOM

Nastavnica Majda je imala običaj da prozove učenika koji bi se „ponovio” i da ga pred cijelim razredom pohvali. Onomad su se džemperi češće pleli nego kupovali, pa se đaci nisu baš često ni „ponavljali”. Tako je i Majidi, visokoj i mršavoj nastavnici maternjeg jezika (koja je posebno njegovala estetiku riječi, lijepu misao i kulturno ponašanje), novitet lako padao u uči. Elem, učenik bi na Majdin vokativ morao ustati i pred cijelim razredom ukratko „deklinirati” novi džemper. Naravno, nikom od nas nije bilo drago ustajati i objašnjavati porijeklo novog džempera. No, to je bio običaj koji se nije dao izbjeći: zima je, hladno je, briga tvoju staru što ćeš se ti crveniti pred cijelim razredom, djeca rastu brže nego što se džemperi pletu ― drugog ti nema, imaš novi džemper, ustani da te vidimo! 

Iskreno, mrzio sam te „fine i solidarne” rituale naše razredne pa sam duboko u noć razmišljao kako i na koji način bi izbjegao blamiranje. Pogotovo nakon što je moja majka Hazima isporila dajdžin stari džemper i našla neđe kolut zelene da štraftom ukrasi i ubaci malo akcije u pravo-krivo bod smeđe boje. Bio je to najružniji džemper na svijetu! Taj džemper je bio toliko ružan da se i dan danas sjećam muke s kojom sam ga oblačio. Majka Hazima bila je totalno operisana od svake vizuelne estetike. Ona đe šta vidi i čega se dograbi, to uzme i pretvori u nešto: „Ovo vune je taman djedu za priglavke, malo ću prošarat’ s crvenom što mi je Nazifojca donijela na bajram, od toga šta ostane mogu metnut Esmi u pulover, Elvisu treba džemper, isporiću Mićin onaj što mi stoji tamo, imam malo zelene u vitrini...” I to je to ― tako je moja majka sklapala svojih ruku djela: po potrebi i nakani. Vizuelno je bilo usput.

E, i ja sam ti sad sa takvim džemperom, načinjen najjednostavnijim bodom na svijetu, isporenim i rehabilitovanim, tamno-smeđe boje i sa dva-tri reda vodoravnom zelenom štraftom preko grudi, morao ustati i pohvaliti se pred svima! Jao, blamaže, unutrašnji vokativu moj! Kad nisam u zemlju propao!

― O, Elvisu, pa ti si se ponovio! Hajde, ustani da te svi vidimo!

I ustanemo moj džemper i ja, a ne zna se ko bi se od koga prije sakrio...

― Majka plela, baka? ― razredna ponavlja za mnom. ― Predivno, predivno!

Djeca se smijulje, ja sjedam, i sve nešto kontam možda džemper i nije toliko ružan koliko sam ja mislio... Onako kako mi ga je nena Hazima isplela tako sam ga i ja nosio ― strogo po potrebi. I nisam nikako sebi mogao objasniti žal za tim džemperom kada mi je ustrebao jedne prohladne noći za kamuflaže.  Išli smo krasti trešnje u Srpskoj varoši. Rub džempera mi se pri bijegu nabio na šiljastu ogradu, jedva sam se izmigoljio pred srditim domaćinom. A na džemperu je ostala rupa kojoj nije bilo zakrpe, porila se pred mojim očima. Jebo trešnje, šta ću reći materi?

A stara je samo rekla:

― Mog'o si ga nosit bar još godinu...

Forsirala je nas Majida u mnogim stvarima koje mi nikako nisu išle na buntovničku dušu. Šta će nama, mislio sam, takve budalaštine? Koga, bolan, briga za moj rehabilitovani džemper?

No, osim „džemperisanja”, Majida je imala još jednu slabost: cvijeće. O, kako mi je samo to išlo na živce! Imala je Majida običaj da đacima priča, sa nekom neobjašnjivom sjetom i pretjeranom romantikom, kako su je bivši učenici iznenadili tog dana sa cvijećem. A za takve prilike, ona je iz ko zna koje ruske novele iščeprkala „predivnu” i prikladnu misao: „Od cvijeća cvijeće cvijeću!” Na ovu romantičnu budalaštinu, po mom pubertetskom shvatanju, ženske u razredu su odlijepile sve do jedne. Pa čak i pokoji dječak. E, taj je poslije najeb’o. Čuj, „od cvijeća cvijeće cvijeću!” Mada, priznajem, svi do jednog smo se dobro zamislili nad tom poetikom: tri iste riječi, zaredom, i sve imaju drugačije značenje! Deklinacija do jaja! Kad skontaš, ima logike. Jest da je bezveze, ali ima logike! A joj, moje muke u stomaku kad su joj se počeli redati sa cvijećem. I svako je morao reći: „Od cvijeća cvijeće cvijeću!” Da ti se želudac u stomaku prevrne od romantike! Meni, bogami, takva glupost nije padala na pamet. Šta, da ja njoj idem tamo pred cijelim razredom k’o posljednji štreber i da joj dajem cvijeće! Nema pojma. I još joj moram reći ono, jer ona napomene, iščika iz tebe to: „Od cvijeća cvijeće cvijeću!” Jašta ću. To ispadne da sam ja, fol, cvijeće i da je ona, fol, cvijeće, a jedino cvijeće je ustvari cvijeće, i ništa više. Nema pojma. E, kako su mi išli oni uvlakači na živce sa tim „cvijeće cvijeću” da mi i dan-danas padne ta ruska izreka na pamet svaki put kad vidim cvijeće!

I onda se rastužim. I raznježim se. I sve nešto hoće da mi bude... Jebem ti cvijeće! Sjetim se i razredne Majde i majke Hazime i isporenog džempera dajdže Miće, sjetim se trešanja... Pitam se, koja bi to budala trčala za djecom što ti kradu trešnje? Pitam se ko sam, šta sam, dekliniram samog sebe, volio bih onaj Hazimin džemper da sad imam pa da ga uokvirim kao što djeca uokviruju dresove svojih junaka. Volio bih da mogu da se vratim nazad, kao čovjek, i da svojoj nastavnici pružim buket cvijeća i da joj od srca kažem:

„Od cvijeća cvijeće cvijeću!”

I da joj kažem, sad shvatam, Vi ste, nastavnice, imali isti zadatak kao i majka Hazima: da nas utoplite, da nas počastite, da nas ljudima napravite. I zbog vas moj sin sada trči svojoj majci sa svakim maslačkom kojeg ugleda.




Monday, June 19, 2017

DAVOR NOVEVSKI: NABIJEM VAS NA POSEBNE POTREBE

Ne znam koji je točno birokrat i kada skovao sintagmu „osoba s posebnim potrebama“, ali znam da je osobama s invaliditetom, vjerojatno ni ne znajući, nanio veliku nepravdu. Bilo da se radi o ljudima koji malo ili ništa ne vide, imaju problema sa sluhom ili su, iz ovog ili onog razloga u invalidskim kolicima, potrebe koje oni imaju nisu ništa posebnije od onih koje ima potpuno zdrava osoba.
 
Osim ako naša država, ili još gore, naše cjelokupno društvo ne misli da je posebna potreba potreba za ljubavlju, pažnjom, radnim mjestom ili jednostavno sportom i razonodom. Sudeći po uređenosti naših ulica, pristupačnosti javnih ustanova i sredstava za transport ― očito je da ipak misli.

U kolicima sam već devet godina. Ne svojom krivnjom, ali to je ovdje manje važno. U tih devet godina NASA je spustila robota na kamenu gromadu u sred svemira, James Cameroon je podmornicom zaronio na najdublju točku zemaljske kugle, a Kinezi naprave viseći most od dvadeset kilometara za mjesec dana. Devet godina, međutim, nije bilo dovoljno Libertasu da osigura prometovanje niskopodnih autobusa prilagođenih za ulazak invalidskih kolica na linijama prema Konavlima. Ne znam, a iskreno, ni ne zanima me u kakvom su sukobu Libertas i Općina Konavle, ali znam da prema Cavtatu i Grudi prometuju autobusi iz doba Bitke na Neretvi, a povratna karta je ipak više od pedeset kuna. Bit će da je i vožnja autobusom posebna potreba.

Ne volim riječ diskriminacija jer je danas koriste apsolutno svi za apsolutno svašta, a i sami često nesvjesno diskriminiraju. Jer postoje slučajevi otvorene diskriminacije kad zbog same činjenice da si u kolicima jednostavno nisi dovoljno dobar. Bilo kao zaposlenik neke firme, bilo kao nečiji momak ili suprug.

A postoji i suprotni slučaj kad sam pogled na invalidska kolica raznježi osjetljive dušice koje te toliko žale da samo što te ne pitaju jesi li dobro i jel' te boli kao da si netom izvučen ispod olupine smrskanog automobila. I iako te žale, ustvari baš zato što te žale, ni takvi te ne smatraju ravnopravnim članom društva.

Obje situacije meni su osobno podjednako iritantne. Znam da će ova izjava zvučati kao neiskrena mješavina misli Hrvoja Šalkovića i Bože Petrova, ali zaista bi mi draže bilo dobiti dva šamara koja sam zaslužio nego hrpu pohvala koje nisam.

Za mene su kolica samo usputan rekvizit. Nužno zlo koje me ni u kojem slučaju ne definira kao osobu, ništa manje ni više od, recimo, naočala s dioptrijom. Nisam manje vrijedan jer ih koristim, ali ne zaslužujem ni pohvale i divljenje samo zbog činjenice da ne ležim u mraku i naričem nad gorkom sudbinom. Probao sam doduše i to. Nije zabavno uopće.

Imam dobrih i loših dana otprilike podjednako kao i svaka potpuno zdrava osoba i sve što tražim ja, ali i ostale osobe s bilo kojim invaliditetom je jednak odnos, jednaki kriteriji i jednake prilike. Bilo da se radi o rampi ili liftu koji će se postaviti u zgradu Suda ili Zavoda za zapošljavanje ili činjenici da i netko u kolicima može biti dobar suprug vašoj kćeri ili prijateljici. Jednaki kriteriji i jednake prilike.


dubrovackidnevnik.hr


Thursday, June 15, 2017

BOSANCI NA CARINI

Kilometri ostaju za nama, a s njima i odmorišta, skupe benzinske pumpe, svjetlucave reklame, vrhovi Alpi, te posljednji granični prijelaz između Bosne i Hrvatske, onaj na Izačiću. Dok torbe i kese nagurane do krova automobila otežavaju pogled unazad, grabimo naprijed. Meni se čini, nedovoljno brzo. Cijelo vrijeme u retrovizoru čitam djelimični natpis sa neke kese „Peder…“, nesvjesno se smijem zaboravljajući da je riječ o Pederssonu, holandskom proizvođaču, jer jedino što mi ne silazi s pameti je materino ibrećenje i trostruko pljuckanje  „pu, pu, pu…“  kada bi vidjela homoseksualce u zagrljaju ili razmjeni nježnosti, normalnu pojavu  na ulicama holandskih gradova, ne silazi mi s uma njen neskriveni strah da bi neko od njenih unučadi moglo „gluho bilo isto tako naograjsati“.

Konačno mogu utišati muziku koju ranije pojačavah da nadjača moje disanje i gunđanje, nervozu koju sam zbog nestrpljenja osjećao cijelim putem kroz  Evropu. Disanje sam uspio normalizovati, a time i buru emocija. Ne pušem k’o razjareni bik ( kako bi to znala reći moja žena miroljubivo izbjegavajući „sivonju“ u poređenju).

Bar pedesetak  kilometara pred bosansko-hrvatsku granicu sam trenirao samoga sebe. Pomislih: „Konačno neke koristi i od onih antistres gluposti koje smo morali proći na poslu, u Holandiji, a u sklopu redovne obuke za rad s klijentima“. Valjda mi je to „dirigovano disanje“ bilo lakše od borbe sa „demokratizovanim balavcima“  i njihovom tehno-muzikom koja je cijelim putem ujednačenim ritmom uništavala i ono malo strpljenja koje sam čuvao u dubini utrobe.

Iznenađujuće mirno, s nekom toplinom i radošću zbog svega doživljenog i zbog poznatih slika „ljute Krajine“, proživljavah slike s graničnog prijelaza. Još uvijek su mi pred očima iskakale cipele, patike, njih bar desetak različitih komada naguranih u prtljažniku između kesa i torbi. Cipele i patike, koje su se kao po naredbi počele kotrljati niz branik, kada sam na zahtjev carinika otvorio gepek, da bih ga uvjerio da nemam ništa za carinu. Jedna patika, jedna cipela, dvije limenke soka, jedan zgužvan papir od pojedenog sendviča…sve to, kao u animiranom filmu,  iskoči i skačučući se otkotrlja ispod automobila. Tek sad, kada je pritisak popustio odvalih se smijati za volanom sjetivši se limenke koja pod pritiskom od toplote i udarca o tlo, poče šištati ispod automobila prskajući ljepljivom tečnošću moje i nogavice carinika.

“Zatvori, zatvori!“, uzviknu oznojeni carinik brišući rukama nogavice i cipele. “Zatvori tako ti Boga, ako se prospe ostadosmo i ti i ja ovdje do kraja moje smjene!”

“Možda je to kamuflaža?”, zajedljivo prozbori debeljuškasta glava proturena kroz prozorče carinske ispostave, dok mu se slika simbola Evropske unije, zalijepljene na limenoj površini ispred njega, preslikavala na sjajnom i oznojenom čelu . “Navikli smo mi ovdje na svakakve trikove! Odozgo jad i bijeda, polovne stvari i harabatinje, a ispod …eeee, ispod smo znali i motore, te svakakve elektronske uređaje naći.”

“Kakva crna kamuflaža!?“, zavikasmo i mlađi carinik i ja i „žena u mene“ u isti glas dok smo pokušavali ugurati neposlušne cipele i zatvoriti staklena vrata prtljažnika ne slušajući nastavak njegovog monologa.

Prije nego što je debeli uspio išta dodati, nasuprot njemu kroz poluptvoren prozor automobila promoli se maramom pokrivena glava moje majke.

“Kako te nije sramota?”, vrisnu na njega. “Čuj „jad i bijeda“? Motori? Kak’i te motori snašli!? Ne vozi ni Šaha, ni Nurinca motora! Znam ja, kazivali su nama kak’i ste vi prema nama Bosancima! Dočim vidite naš posoš, vi „matetirate“, kidišete, tražite nješto… tražite dlaku u jajetu! Da vam je para ispod šake! Malo vas haman plaćaju pa od nas kamčite! Ne pada ni mom sinu i ni snahi s neba! Skapavaju od posla!…Ti bi da preturaš auto, ha!  Preturaj, preturaj, preturilo ti se preko glave dabogda!”,  sikće mati izvijene glave kroz prozor dok ja kunem samoga sebe što ne poslušah brata kada mi reče da idem avionom do Tuzle i tako izbjegnem sve ove marifetluke.

Moje molbe materi da uvuče glavu u oklop automobila, moje povike carinicima da je ne slušaju, moj išaret djeci da je uvuku unutra… niko ni vidio ni čuo. Posljednje što čuh, prije nego što se vratih za volan da preparkiram auto, bijaše:

“Parkirajte auto udesno i pripremite torbe i auto za carinski pregled!”, reče debeli carinik uvrijeđen majčinim optužbama.

Obilazim auto, dok me siječe ženin optužujući pogled, dok djeca jednim okom glume da spavaju, a drugim šalju otrovne strelice put mene i moje majke. Obilazim a mati otvara vrata i rukama podbočenih na kukove uporno svadljivo nabraja koješta…

Šta se poslije desilo?  Hm, ostalo je poznata priča.

Ili nije?

Ostadosmo na carini debela tri sata. Nađoše svakakvih drangulija u kesama na kojima markerom biše ispisana imena: tetka Šaha, dajdža Salih, eba Nurinca, Kata… U svakoj kesi uglavnom isto: čokolade, donji veš, ponegdje omekšivač, dezodorans, ponegdje pamučna majica, svilene ženske čarape, dosta polovne i nošene robe… Možda bi carinicima nešto i promaklo, možda bi se carinska kontrola i prije završila, međutim moja majka se pobrinula da se to ne desi i da carinici zažale što nas išta upitaše. Na kraju sam imao osjećaj da je majka jedva dočekala ovu „carinsku kontrolu“ da bi se još jednom uvjerila da je svim konama, sevdama, tetkama, prijama, rodicama, djeci… ponijela po neku sitnicu. Svaku stvarčicu je uzela u ruke, imenovala je i ispričala carinicima kome je namijenjena, zašto je baš to kupila, ko je kome ko u svoj toj priči … i tako u nedogled.

“Evo, viđaj, viđaj bolan… Ev’, ev’ ovo… ovo sam sa snahom kupila koni Nurinci. Bila je eba mome sinu. (Znaš ti šta je eba, jel de? Ko je tebi pupak vezo?”, uskakala je pitanjima ne dajući zbunjenim carinicima priliku za odgovor). “Ovom ovdje bila eba”, upirala je prstom u mene bockajući me po sred oznojenih grudi. “Onom starijem, njemu je pupak vezala rahmetli Mejra Selimovca…E, kakva je to žena bila, ko međed, al’ umrije mlada, nije imala ni šes’et. Kažu mogla je pregaziti Sanu kol’ka god bila, plitka ili nadošla, svjedeno… Ev’, evo nosim Nurinci, ovo malo ovih pamučnih, da izvineš, gaća i majica, nejma ona svoje djece, nejma joj ko kupiti. Kahvu onu holandsku ona ne pije, a i da pije… kahva ko kahva, da izvineš gor uđe, dol’ iziđe, samo prođe kroz insana i nikakva hajra, nego eto…mora se nješto konama donijeti. Eh, znaš ti kakav je adet kod nas u Bosni? Sve će one mene obići. Nije me bilo gotov’ tri mjeseca… E, jesam vala poželjela one moje meraje i mirisa Sane i muhabeta s njima. A ovo?” nastavljala je uzimajući novu kesu u ruku. “Ev’ u ovoj kesi, ovo sam ponijela onoj siročadi preko puta…ovijeh bombona i ki’der jaja… Pazi kako guraš tu kesu, nemoj da im se polome pa da se djeca rastuže…Otac him, mlad čo’ek, bio onaj deminer…pogide hud pošlje rata, čistili neko minsko polje i to i bi…A materešina, eno je već hoće da se uda a nije ni tri godine prošlo…al’ eto. Morala sam i njoj nješto ponijeti…Ne bih ja mogla, nijesam tak’a…Čuj …da čuje da sam svima nješto ponijela, a njoj jok…Ne bih vala kad bi mi se ruke osušile…Stoj, stani! E, u tu kesu, tu ne zaviruj, ne pipaj – zgrabi majka čvrsto svezanu kesu iz ruku carinika tako žustro da je poskočio –  Neš’ vala tu ni virnuti. To su moje, da izvineš, unutrašnje stvari…to ni u mene čo’ek, da izvineš, nije nikad gled’o, neš’ ni ti da si sto puta carinik i da ti još tol’ko tih značaka visi na prsima!…”

Dok je majka vršila „carinsku kontrolu“, žena i djeca pozatvaraše vrata i prozore na autu ostajući inkognito za ostale putnike koji naviraše preko graničnog prijelaza i koji u svemu ovome vidješe ćara. Za tri sata mnogi od njih prođoše samo s mahanjem ruke onog preostalog carinika što se naslađivaše patnjom svojih kolega zarobljenih našom carinskom kontrolom.

A ja? Ja sam brojao do deset, pa opet do deset, pa opet do deset…Ja? Ja sam „dirigovano disao“ dok se nisam počeo pitati ko i kad je sve ovo kupio? Radoznalost zamijeni ljutnju, a onda me obuze nježnost prema majci. Na trenutak čak povjerovah i u „muški klimaks“ koji sam uporno odbijao priznati. Toliko emocija u valovima, vrućine i znoja u isti mah nije me odavno oblilo. Na trenutak čak pogledah niza se da mi se nije šta od muških i ženskih atributa pomiješalo… Danas mi je sve bilo moguće.

Krajičkom oka pogledao sam desno na mjesto suvozača, na ženu, a onda i na majku. Obuzeše me pomiješana osjećanja. Poluotvorenih usana, sklopljenih kapaka, klonula, ruku skrštenih u krilu sjedila je moja žena Esma. Konačno ju je san savladao. Na trenutak me obuze i sažaljenje… ali  i ljubav koja nadjača sve druge emocije. Radila je do ponoći, a onda pakovala torbe, kese, sendviče… sve do ranih jutarnjih sati, do našeg polaska. Uz sve to nije propustila još jednu priliku da udovolji mojoj majci i njenom bosanskom merhametluku… Ne mogodoh, a da se ne zapitam: koliko je ljudi u njihovim srcima i njihovim kesama? Koliko nesebičnosti i sreće je stalo u ovaj gepek? Svaka stvarčica, svaka patika i cipela, svaka drangulija u ovom natrpanom autu  imala je budućeg vlasnika.

A carinici?

Umorni, zbunjeni, s nekim skrivenim divljenjem u očima, posložiše stvari bolje nego što su bile složene u dolasku. Nestade ljutnje i optužbe, a „carinska kontrola“  kao rijetko kad dobi dimenziju ljudskosti, odobravanja i konačnog obećanja da će i jedan i drugi, mahsuz ili ako ih put nanese, doći na krajišku kljukušu u materinu avliju.

Na kraju ipak, od svih emocija,  osta samo nježnost i divljenje majci, ženi, divljenje prema bosanskim ženama.

A ja? Ja se tek tad, nakon te carinske kontrole,  osjetih kao kod kuće… kao nigdje drugdje. Prestadoh „dirigovano disati“, izvirujući iza krivine nadajući se valovima Sane udahnuh svježi krajiški zrak…

Amela Isanović

ženski.ba