Bio jednom jedan dječak, u zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu. Zvao se Benjamin Zec i, reklo bi se, bio je sasvim običan dječak.
Po krošnjama
divljih kestenova glumio je Tarzana, u mahali je bio najbolji u klikerima,
odličan u pola-cijela (uvijek je imao pune šake sličica), i svake godine je bio
među prvima u školskom maratonu. Školski drugovi su ga poštovali, bio je golgeter
u razredu, a djevojčice su ga se pomalo plašile i smjehuljeći bježale, jer se Benjamin nije ustručavao štipnuti za guzu ili slučajno ispružiti ruku,
kao da zijeva, a onda zgrabiti neku tek propupalu dojčicu u prolazu. I zbog
toga je često nosao ponosne modrice ispod krupnih zelenih očiju.
Na školskim
odmorima bio je vrag, vraćao se često na čas njedara punih ranih trešanja, a
onda ih ispod klupe vadio, jeo i gađao štrebere košpama. Na časovima nije bio
naručito prisutan, volio je miris šume i jagorčevine više od definicija i brojeva. Jednom se čak suprotstavio nastavniku fizike krajnje bezobraznom i
smionom tvrdnjom da je Njutn ispod drveta vršio nuždu i da mu nikakva jabuka
nije pala na glavu, nego je on, Njutn, ustvari posmatrao svoje govno kako ga
privlači sila zemljine teže! “Čitao je o tome!” Djeca su mu
se smijala, a on je morao ponavljati fiziku, što ga uopšte nije uznemiravalo.
Školska
lektira je jedini program koji je uredno pratio. Učionica ga
je gušila svojim zidovima a monotoni glasovi nastavnika su ga uspavljivali. Ali
u prirodi, opkoljen debelim hladom smreče i borova, sa knjigom nemarno zadenutom
u pantalone, osjećao se slobodnim i bivao glavni junak svake pročitane
avanture.
Doista,
Benjamin Zec je bio sasvim običan dječak.
Sve dok nije
poželio da postane besmrtan kao Dorijan Grej ili da barem bude bubamara, pa da
odleti...
Jednom je
tako ležao prostrijet po vlažnoj zemlji i pjegavim obrazima mirisao svježu
travu. Pogled mu je bio zakucan za travku po kojoj se šetkala bubamara.
Bubamara je čudesan insekt, mislio je, nigdje se ne žuri, bahulja s travke na
travku, kao da se čudi što im svojom laganom težinom savija vrhove, a onda
odjednom donese neku važnu odluku, protegne se prozirnim krilima ispod tačkastog
oklopa, i odleti da ljudima donosi sreću...
Dlan mu je
bio okrenut prema nebu, dok mu se bubamara šepurila po liniji života. Oduvijek
je želio da postane glumac u akcionim filmovima. Sad mu se to činilo previše.
Poželio je da postane bubamara. Da se pretvori u ovaj insekt što mu mili po
dlanu, da dobije krila, i da nestane. Bubamaro,
bubamaro, pokaži mi put....
U potiljak mu
se tada zavuče prasak, kroz uši mu prozuja kosmos, a na čelo se prosu hladna tišina. I on nestade. Za njim
je ostao samo jednoličan pisak, drzak i prodiran, odbijao se o stabla u šumi,
lutao neko vrijeme po okolnim selima i onda se zauvijek izgubio, ostavljajući
trag jedino pticama u ušima.
Od tog vrelog
ljetnog dana ništa se više nije čulo o izbivanjima Benjamina Zeca.
Neki klinci
iz mahale su tvrdili da je Benjamin fakat dobio krila, pretvorio se u bubamaru,
i odletio. Neki su vjerovali da će se Benjamin jednom vratiti i, na visokoj
razini i u velikom stilu, organizovati fudbalski turnir. Neki su, opet, bili
potpuno ravnodušni, jer nakon toliko godina, kome je to još i važno? Možda
jedino njegovoj pogurenoj majci što i dan-danas zuri u krošnje propupalih
trešanja i rovi po jagorčevini...
Ljudi na
Balkanu su imali većih problema; nekada su Kinezi jeli rižu a oni puter, danas
je obrnuto, neka, sevap je, ali ako nisi baš mušterija za rižu: e, onda je to
ozbiljan problem! A i ova internacionalna proizvodnja ludila je strašna kao i
globalno zagađivanje. Ludilo po mjeri koju vi odaberete! Pa to je konfekcijsko
ludilo! I nije strašno zato što je strašno nego zato što nije nužno. Zato je
još strašnije, jer nije nužno. Pa koga više briga za Benjamina Zeca, gledao je
ionako previše filmova, živio je u svijetu mimo deklarisanih običaja!
Vrijeme je
mučki šutjelo i kapalo po olucima zaborava. Tik-tak, tik-tak, tik... Kap po
kap, Benjaminova majka je pila kišnicu iz oluka i tužno žvakala trešnje u
julu...
Čudesni
slučaj Benjamina Zeca se vremenom pretvorio u bajku. Koliko god ignorisali,
čaršija nije mogla da se ne ibreti, da ne pomenu pjegavog dječaka zelenih očiju
što je štipao djevojčice i mutirao urlajući kao Tarzan. Postao je dio grada,
mit što se prepčavao pod prevrtljivom svjetlošću svijeća, legenda koju su
nosile bubamare u svojim crnim tačkicama, javna tajna nedokučiva odgovorima,
nestvarno biće iz prošlosti kome je jedini dokaz stvarnog postojanja bila
crno-bijela fotografija: on, Benjamin Zec, u poderanim pantalonama na koljenima
i u iznošenoj Adidasovoj trenerci, raščupan, škilji na sunce, i u jednoj šaci
drži klikere a u drugoj sličice. Njegova mati je čuvala tu fotografiju u
njedrima, kao lűda hodala po bijelom svijetu, vadila iz bluzhaltera fotku i
unosila u lice Zaboravu raščupanog Benjamina Zeca.
Kažu, bio je
razlog dobroj žetvi i molitva za oprost kada je suša, kao pagansko božanstvo.
Svaka priča o
njemu počinjala je kao u bajci: Bio jednom jedan...
Pričalo se da
su ga vidjeli neki, u Americi čak. Neki tvrde da je postao religiozni fanatik i
da je na ribljoj pijaci pobio trideset i troje ljudi. Neki misle da je samo
poludio, tek tako, ali se slažu sa brojkom ubijenih. Neki kažu da je pristupio
američkim marincima i da u Iraku deminira bombe. Neki opet, da je postao
vehabija, da je pustio bradu, nabacio turban i oženio se ženom tajanstvenih
očiju.
Od svega
ovog, istina je jedino da je Benjamin Zec doista završio u Americi. Ali ono što
ovu priču čini još čudnijom je – da ni sam Benjamin nije znao kako i kada je
tamo dospio! Ničega se nije sjećao. Jednostavno, pojavio se jednom usred
pozorišne predstave Šekspira, i pod svjetlima reflektora – zapitao se: To be or not to be?!
I bio je.
Bio je u
prepunoj dvorani Brodveja, a ljudi su bili na nogama. Pljeskali su gospodinu
Benjaminu Zecu tako dugo, da je pomislio da će ostariti klanjajući se publici.
''Bravo!
Bravooo!'' vikali su i bacali na njega cvijeće zadivljeni ljudi.
Niti je
publika imala pojma da Benjamin Zec nema nikakve predstave kako i otkud se
pojavio na pozornici, niti je Benjamin Zec imao ikakav odgovor kako se stvorio
tu i ko je i šta bio prije toga.
Iako zbunjen,
Benjamin Zec je instiktivno ušao u ulogu. Dok su oduševljeni ljudi prozivali
njegovo ime, on je, umoran od nepoznatog puta, bio upućen u svlačionicu. Zvali
su ga gospodinom i tražili autogram. Filmski agenti su ga molili da pristane na
ulogu nekog Rusa. A Benjamin Zec je tek u ogledalu brodvejske garderobe ugledao
svoje lice prosuto pjegicama. Skidao je sa sebe Hamleta i otkrivao Benjamina
Zeca. Pitao se koliko godina ima ovaj prisan, a nepoznat lik. Ne mogu imati
više od dvadeset pet, pomisli, zadovoljan. 25!
Bilo mu je
drâgo tijelo u kome se nalazio. Ponosan na svoje muževne crte lica, jaku bradu
i prodirne zelene oči, ko god da je bio, svakako je zaslužio život u kome se
iznenada našao. Odlučio je da se prepusti avanturi, da zaboravi na prošlost koju
ionako nije imao; da bude – kad već mora biti.
Nakon
predstave mu ponudiše limuzinom svoje usluge. Vozač mu se obratio sa Mr. Benjamin. Dovezao ga je u prekrasnu kuću, koja je sa
svojim grčkim stubovima i gotskim lukovima gledala na Atlantski okean.
Sluge su već
naložile vatru u kaminu. Oslovljavali su ga sa Mister Benjamin, a on je odgovarao na perfektnom engleskom, iako mu
je nešto govorilo da to nije njegov maternji jezik. Osjetio je kako neprirodno
lomi jezik, prevrćući riječi po ustima na slavenskom akcentu.
Odlučio je da
detaljno pregleda kuću, da prerovi po sopstvenim stvarima, ne bi li kako našao
neke dokaze svoje prošlosti. Svakako, nije mu ni padalo na pamet da upita sluge
otkuda i koliko dugo je već ovdje, da ne pomisle da je poludio. Očito, znali su
ga jako dobro, djelovali su prisno i sa poštovanjem. Ispostavilo se da je i
vozač limuzine bio njegov lični šofer, ophodio se kao stari prijatelj, ljubazno
ga ispitujući da li je premijera bila uspješna kao i prošle godine!
Kuća je,
naravno, bila njegova, znao je tačno gdje se svaka stvar nalazi, ali nije imao
svjesnih memorija prema poznatim predmetima. Svaka emotivna prisnost sa
stvarima oko njega bila mu je daleka i nedokučiva. Čak i njegove slike, uljani portreti
i fotografski albumi – sve ga je predstavljalo iz sadašnjeg doba, sa istom
bojom kose, sa istim pjegama oko očiju, sa istim izrazom mladosti na licu. Čini
se da nikad nije ni bio mlađi nego što jeste. Kao da se tek rodio, tako sa
dvadeset i pet, i sad se upoznaje. Ali kako je moguće da se ne sjeća ničega?
Kako je moguće da nema nijednu fotografiju iz svoje prošlosti. Kako da je, tek
tako, Hamlet na Brodveju?
Posmatrao je
fotografije sa zidova. Bili su to bezosjećajni, usiljeni izrazi lica koji nisu
odavali ništa do bahatog osmjeha. Hladne oči su pratile svaki njegov pokret. I
zašto je uopšte imao toliko okačenih fotografija po čitavoj kući? Sve, kao da
su juče slikane. Pa čak i umjetnički portreti bili su kao da su juče završeni,
kao da se uljana boja preko noći osušila. Da li je htio sâm sebi nešto da kaže?
Pa da, shvatio je: on uopšte ne stari!
O, kako je
samo gospodin Benjamin Zec bio zbunjen.
Imao je lice
vječitog mladića. Kao Dorijan Grej! Kao što nije mogao shvatiti kako mu je
Hamlet, od riječi do riječi, bio urezan u govor i pokrete, tako sada nije mogao
objasniti zašto mu je Dorijan Grej navirao u svijest.
Ono što se
desilo slijedeće Benjaminu Zecu bilo je još veće čudo.
Sjetivši se
Dorijana Greja, Benjamin potrča u spavaću sobu. Naravno, bila je na spratu,
prva soba s lijeve strane. U ladici kraj kreveta se nalazila knjiga. Otvorio je
ladicu. Knjiga je imala ispucale, ishanđale korice i požutjele listove. Ali
nije štampana na engleskom jeziku. Ipak, Benjamin je instiktivno pročitao:
Oskar Vajld, Slika Dorijana Greja.
Otvorio je
prvu stranicu, i počeo čitati. Razumio je svaku riječ, prvo su ga obuzimale,
osjetio je toplinu, čudnu a blisku, a onda su ga počele boljeti, zabijale su mu
se duboko u dušu. Nije mogao disati. Svaki udisaj prekidao bi se napola, rezao
ga po plućima, zaustavljao mu nadimanje stomaka. Gubio je svijest. Slike
njegovih usiljenih osmjeha zavrtiše mu se pred očima, kao ringišpil, brže i
brže... U tjeme mu uleti prasak a na čelo izbi tišina.
Pao je u
komu.
I ugledao
svjetlost.
A onda –
isto. Bio je na pozornici i govorio Hamleta: To Be, or Not to Be? I publika je pljeskala, a on se klanjao. Tek
u garderobi je ugledao svoje lice. Pitao se ko je on i otkud ovdje. Vozač
limuzine je pokucao na vrata garderobe, predstavio se kao njegov šofer i stavio
mu se na servis. Imao je prekrasnu kuću sa grčkim stubovima i gotskim lukovima.
Svugdje po zidovima visjele su njegove fotografije i uljani portreti. Pogledao
se ponovo u ogledalo i shvatio da ne stari. Baš kao Dorijan Grej! U spavaćoj
sobi našao je knjigu Oskara Vajlda, otvorio prvu stranicu... i pao u komu.
Kada je
otvorio oči našao se ispod jakog pozorišnog svjetla. To be or not to be?! rekao
je, nesvjestan situacije u kojoj se našao. Publika ga je ispratila stojećim
ovacijama. U brodvejskoj garderobi je po prvi put ugledao svoje lice. Bio mu je
poznat lik u ogledalu. Lični šofer ga je, zbunjenog, odvezao kući koja je
gledala na Atlantski okean. Posmatrao je svoj lik na slikama i shvatio da ne
stari, baš kao glavni junak jedne knjige. Slika Dorijana Greja! Ustrčao je uz
stepenice, do spavaće sobe. Zadihan, otvorio je ladicu i našao knjigu Oskara
Vajlda. Otvorio je prvu stranicu... I opet pao u komu.
Kada je došao
svijesti, ponovo je ugledao svjetlost reflektora, pozornicu, izgovorio čuvene
Šekspirove riječi, i sve se odigralo kao i prvi put, i drugi put, i ko zna
koliko puta je Benjamin Zec ponovio istu radnju. I uvijek je počinjalo sa
njegovim buđenjem na pozornici, a završavalo se u trenutku kada otvara prvu
stranicu Slike Dorijana Greja.
Počinje čitati na nekom poznatom jeziku. I pada u komu.
Benjamin Zec bi
se ko zna koliko dugo vrtio u magičnom krugu vremenske percepcije, da mu u
žurbi nije jednom na stepenicama ispalo nešto iz džepa. Kliker.
Kada je
slijedeći put ustrčao uz stepenice da sebi objasni saznanje o Dorijanu Greju,
okliznuo se na taj isti kliker i pao. I vrijeme je preskočilo prije vremena.
Kao kad ploča preskoči refren i nastavi melodiju na trećoj strofi.
I ovaj put je
pao u komu. Ali svjetlost, koja ga je dočekala, ovaj put je bila svjetlost
ljetnjeg sunca.
Ugledao je
prostranu zelenu livadu na kojoj raste usamljena divlja trešnja. Plodovi su joj
imali boju krvi, boju karmina. Izgledali su sočni i mesnati. Trešnje u kojima
nema crva, nisu dobre trešnje, pomislio je Benjamin Zec. Stablo joj je krhko i
lako se povija na vjetru. Rodila je. Dobro je rodila ova usamljena trešnja.
Benjamin Zec
osjeti okus trešnje kako mu blago pretrča preko usana. Poliza usne jezikom kao
da... kao da briše zadnje tragove slatkom nadražaju.
Neki ljudi su
nešto kopali oko usamljenog stabla. A on je poželio da ubere trešnju. Pružio je
ruku i baš u času kada je otkinuo plod sa grane – tlo ispod njegovih bosih
stopala se osu kao pijesak u pješčanom satu. Padao je. Zemlja ga je vukla sebi.
U padu se uhvati za stablo divlje trešnje, i povuče je za sobom u ponor. Strah
mu zatvori oči.
Kada mu je
svijest ponovo progledala, gospodin Benjamin se našao na hrpi kostiju i
lobanja, nabacanih i raspuknutih, na skeletonima iskeženih zuba što su se
grlili međusobno u gužvi.
Dno ga je
vuklo sebi, ali Benjamin se čvrsto držao za trešnjin korjen koji je, kao
pupčanom vrpcom bio vezan za jedan skeleton; skvrčen kao u majčinoj utrobi.
Skupljene kosti su bile kosti dječaka.
Lobanja je
imala rupu na tjemenu i, još veću, na čelu. U zubima je držala trešnjinu
košpicu iz koje je niklo stablo divlje trešnje.
Bila je to
njegova lobanja.
I njegovi
zubi.
Njegove
kosti, kosti njega, dječaka.
I tada je
Benjamin Zec shvatio da mu je nemirna duša lutala bez kostiju.
Okrenuo se
oko sebe: vidio je kako i druge duše dolaze po svoje kosti. Prepoznao je neke
klince iz škole. Tu je bila i raja iz mahale. I nastavnica srpsko-hrvatskog. I
nastavnik fizike. I njegov otac. I komšija jedan. I drugi. I mnogi koje nije ni
poznavao. Svi su dolazili po svoje kosti. Šutke, pokorno, gledali su u iskopani
ambis u zemlji ispunjenoj skeletonima.
Mrtvi su
dolazili po svoje kosti, a živi ljudi su otkrivali masovnu grobnicu. Skeletoni
su bili poredani jedan do drugog, numerisani.
Benjamin Zec
je pod rednim brojem 25, kao nekada u školskom dnevniku.
I bio je ponovo dječak. U jednom džepu su mu bili klikeri a u drugom sličice Nindža-kornjača. Iz pantalona mu je ispala knjiga “Slika Dorijan Greja”. Ležala mu je otvorena poviš glave, vjetar se igrao sa prvom stranicom...
Trava je mirisala. Gledao je sanjivo u bezbrižnu bubamaru što je nožicom zapela o njegovu liniju života. Pomislio je tada, dok mu je cijev kalašnjikova bila uperena u tjeme, pomislio je... da je k’o onaj Dorijan Grej, pa da vječno bude mlad, da bude glumac na Brodveju, da ima svog vozača i kuću s pogledom na more...
Ili da je barem sada bubamara... Bubamaro, bubamaro, pokaži mi put!
U tom trenutku, otvorio je širom dlan, a bubamara je raširila svoja prozirna krila i odletjela ispuniti želju Benjamina Zeca.
