ELVIS HADŽIĆ: NASTAVNICA MAJDA, MAJKA HAZIMA I SMEĐI DŽEMPER SA ZELENOM ŠTRAFTOM

Nastavnica Majda je imala običaj da prozove učenika koji bi se „ponovio” i da ga pred cijelim razredom pohvali. Onomad su se džemperi češće pleli nego kupovali, pa se đaci nisu baš često ni „ponavljali”. Tako je i Majidi, visokoj i mršavoj nastavnici maternjeg jezika (koja je posebno njegovala estetiku riječi, lijepu misao i kulturno ponašanje), novitet lako padao u uči. Elem, učenik bi na Majdin vokativ morao ustati i pred cijelim razredom ukratko „deklinirati” novi džemper. Naravno, nikom od nas nije bilo drago ustajati i objašnjavati porijeklo novog džempera. No, to je bio običaj koji se nije dao izbjeći: zima je, hladno je, briga tvoju staru što ćeš se ti crveniti pred cijelim razredom, djeca rastu brže nego što se džemperi pletu ― drugog ti nema, imaš novi džemper, ustani da te vidimo! 

Iskreno, mrzio sam te „fine i solidarne” rituale naše razredne pa sam duboko u noć razmišljao kako i na koji način bi izbjegao blamiranje. Pogotovo nakon što je moja majka Hazima isporila dajdžin stari džemper i našla neđe kolut zelene da štraftom ukrasi i ubaci malo akcije u pravo-krivo bod smeđe boje. Bio je to najružniji džemper na svijetu! Taj džemper je bio toliko ružan da se i dan danas sjećam muke s kojom sam ga oblačio. Majka Hazima bila je totalno operisana od svake vizuelne estetike. Ona đe šta vidi i čega se dograbi, to uzme i pretvori u nešto: „Ovo vune je taman djedu za priglavke, malo ću prošarat’ s crvenom što mi je Nazifojca donijela na bajram, od toga šta ostane mogu metnut Esmi u pulover, Elvisu treba džemper, isporiću Mićin onaj što mi stoji tamo, imam malo zelene u vitrini...” I to je to ― tako je moja majka sklapala svojih ruku djela: po potrebi i nakani. Vizuelno je bilo usput.

E, i ja sam ti sad sa takvim džemperom, načinjen najjednostavnijim bodom na svijetu, isporenim i rehabilitovanim, tamno-smeđe boje i sa dva-tri reda vodoravnom zelenom štraftom preko grudi, morao ustati i pohvaliti se pred svima! Jao, blamaže, unutrašnji vokativu moj! Kad nisam u zemlju propao!

― O, Elvisu, pa ti si se ponovio! Hajde, ustani da te svi vidimo!

I ustanemo moj džemper i ja, a ne zna se ko bi se od koga prije sakrio...

― Majka plela, baka? ― razredna ponavlja za mnom. ― Predivno, predivno!

Djeca se smijulje, ja sjedam, i sve nešto kontam možda džemper i nije toliko ružan koliko sam ja mislio... Onako kako mi ga je nena Hazima isplela tako sam ga i ja nosio ― strogo po potrebi. I nisam nikako sebi mogao objasniti žal za tim džemperom kada mi je ustrebao jedne prohladne noći za kamuflaže.  Išli smo krasti trešnje u Srpskoj varoši. Rub džempera mi se pri bijegu nabio na šiljastu ogradu, jedva sam se izmigoljio pred srditim domaćinom. A na džemperu je ostala rupa kojoj nije bilo zakrpe, porila se pred mojim očima. Jebo trešnje, šta ću reći materi?

A stara je samo rekla:

― Mog'o si ga nosit bar još godinu...

Forsirala je nas Majida u mnogim stvarima koje mi nikako nisu išle na buntovničku dušu. Šta će nama, mislio sam, takve budalaštine? Koga, bolan, briga za moj rehabilitovani džemper?

No, osim „džemperisanja”, Majida je imala još jednu slabost: cvijeće. O, kako mi je samo to išlo na živce! Imala je Majida običaj da đacima priča, sa nekom neobjašnjivom sjetom i pretjeranom romantikom, kako su je bivši učenici iznenadili tog dana sa cvijećem. A za takve prilike, ona je iz ko zna koje ruske novele iščeprkala „predivnu” i prikladnu misao: „Od cvijeća cvijeće cvijeću!” Na ovu romantičnu budalaštinu, po mom pubertetskom shvatanju, ženske u razredu su odlijepile sve do jedne. Pa čak i pokoji dječak. E, taj je poslije najeb’o. Čuj, „od cvijeća cvijeće cvijeću!” Mada, priznajem, svi do jednog smo se dobro zamislili nad tom poetikom: tri iste riječi, zaredom, i sve imaju drugačije značenje! Deklinacija do jaja! Kad skontaš, ima logike. Jest da je bezveze, ali ima logike! A joj, moje muke u stomaku kad su joj se počeli redati sa cvijećem. I svako je morao reći: „Od cvijeća cvijeće cvijeću!” Da ti se želudac u stomaku prevrne od romantike! Meni, bogami, takva glupost nije padala na pamet. Šta, da ja njoj idem tamo pred cijelim razredom k’o posljednji štreber i da joj dajem cvijeće! Nema pojma. I još joj moram reći ono, jer ona napomene, iščika iz tebe to: „Od cvijeća cvijeće cvijeću!” Jašta ću. To ispadne da sam ja, fol, cvijeće i da je ona, fol, cvijeće, a jedino cvijeće je ustvari cvijeće, i ništa više. Nema pojma. E, kako su mi išli oni uvlakači na živce sa tim „cvijeće cvijeću” da mi i dan-danas padne ta ruska izreka na pamet svaki put kad vidim cvijeće!

I onda se rastužim. I raznježim se. I sve nešto hoće da mi bude... Jebem ti cvijeće! Sjetim se i razredne Majde i majke Hazime i isporenog džempera dajdže Miće, sjetim se trešanja... Pitam se, koja bi to budala trčala za djecom što ti kradu trešnje? Pitam se ko sam, šta sam, dekliniram samog sebe, volio bih onaj Hazimin džemper da sad imam pa da ga uokvirim kao što djeca uokviruju dresove svojih junaka. Volio bih da mogu da se vratim nazad, kao čovjek, i da svojoj nastavnici pružim buket cvijeća i da joj od srca kažem:

„Od cvijeća cvijeće cvijeću!”

I da joj kažem, sad shvatam, Vi ste, nastavnice, imali isti zadatak kao i majka Hazima: da nas utoplite, da nas počastite, da nas ljudima napravite. I zbog vas moj sin sada trči svojoj majci sa svakim maslačkom kojeg ugleda.