Elvis Hadžić: KUSTINE VJETRENJAČE

Neki ga zovu kontroverznim genijem, neki izdajicom, neki hinjom i lešinarom, u crkvi ga zovu Nemanjom, na filmu je Emir, a na ulici ga zovu Kusta. Neki ga uopšte ne zovu ― on sam dođe.

Dođe tako Kusta u Višegrad, popne se na onu istu ćupriju koju je legendarni Murat (imenjak Nemanjinog oca) 1992. prijetio da digne u zrak (baš kao sporedni karakter u Andrićevom romanu), pa udahnu duboko i Emir i Nemanja, te vele i sebi i drugima: „Ah, razlike ― drastićne! " A Drina dole ispod huči između dvije obale... Naravno, Emir je respektabilna ličnost jednog dijela Bosne i Hercegovine, entiteta kojeg  podržava i intelektualno i spiritualno, pa je tamo vazda dobrodošao. Onaj drugi dio se i ne pita vazda, zauzet je svojim bezumljem, pa samo gleda i cvokoće dok im fabrike propadaju, prisvaja se imovina i poništava identitet.

U onom entitetu gdje je Kusturica rado viđen, i ratni zločinci se dočekuju sa cvijećem i zagrljajem. Tu su identitet i entitet jednaki pojmovi. Tu se pravi država mimo države, a djeci se poturaju fikcije umjesto činjenica. A Emir Kusturica je majstor fikcije. Kao takav, odavno fiktivan i samom sebi, na prostoru gdje razumu nema mjesta ― on ima posebno mjesto i maestro je svoj na svome.

Odlučio je Nemanja da sebi izgradi grad (kad već nije dobrodošao tamo odakle je otišao), e da bi osmislio svoj besmisao, da bi materijalizovao paralelni svijet u kome živi evo već treću deceniju. Napravio je naš umjetnik Andrić-Grad da bi fol odao počast velikom piscu i da bi „svom narodu” ostavio nešto u amanet i unio malo svjetlosti u mrak u kojem živi. I fino to zvuči, humano i kosmopolitski. Čovjek bi rekao neka nam umjetnik oboji sivilo, neka nam bar neko stvara ljepšu i svjetliju budućnost. Kad mu se ne bi znala pozadina... A Emirova pozadina, ili stražnjica, je tako očigledno samoljubiva da se čak i ona stolica pod njim sramoti njegovog licemjerja. Ovdje Nemanjin hedonizam i oportunizam dolaze do pravog izražaja. Emir bi, u stvari, da ispravi krivu Drinu, sve do Knina, ako ikako može. A Drina se, nažalost, ne da ispraviti. Ali se zato može snimiti film. Film, o kojem Kusta sanja otkako je pročitao prve stranice Andrićevog klasika, i zbog kojeg je možda i postao filmadžija.

Danas se o Andriću mnogo palamudi. No, jedino šta se Andriću može zamjeriti je to što je mnogima zapetljao takve čvorove na mozgu da ih hiljadu kolariću-paniću ne bi raspetljalo. Nemanja bi htio da bude kao Andrić. To je to. Kusturica bi da svoje ime, misao i djelo permanentno priveže za Andrićevu veličinu. To je glavni mehanizam njegovih unutarnjih pobuda. „Na Drini ćuprija” je vjerovatno najveće književno djelo na ovim prostorima, ali paradoks ovog štiva nije u onome šta i o čemu govori, nego šta i kako vrijeme u kojem se ono čita ― gleda na ovu tematiku. Tako, recimo, Andrićevo jugoslovenstvo možda danas izgleda paradoksalno, ali u vrijeme kada ga je ovaj intelektualac ispoljavao, ideja jugoslovenstva je bila pozitivna i miroljubiva teorija, koja se sa varljivim rezultatima sprovodila u praksi sve do ’90-tih. Kada je ta furka potonula, na površinu su isplovila sva ona govna koja su tu ideologiju vukla u mulj. E, Kusturica sa uhvatio za jedno takvo govno, kao za balvan. Malo je plivao, plivao, pa kad je shvatio da će potonuti, uhvatio se za govno, za koje je mislio da je Andrićevo.

Elem, uhvati se tako za govno naš Emir i ispliva na obalu kao Nemanja! 

Novi čovjek, snažan čovjek, nadčovjek, što bi Niče rek’o...

Od tog trenutka Kusturica je bio na misiji.

Možda bi neki Eskim, koji nema pojma o historiji balkanskih prostora, uživao u ovoj knjizi kao da gleda neki dobar film, ali ne i mi. Ne svi. Više ne. A to nije do Andrića. To je do nas i naših unutrašnjih poriva. Velika djela su vanvremenska, a mi smo ti koji se mijenjamo i činimo nedjela u ime velikih dijela! Velika djela pričaju za sebe, nedjela za sve nas. No, zar nije doista čudno da jedna fiktivna priča, historijski roman, nastao u stanu izolovanog čovjeka, u zemlji pod okupacijom, može toliko uticati na našu psihu? Može. Zato Andrić i jeste Nobelovac.

Ivo je dobio Nobelovu nagradu, pa možda i Nemanja dobije Oskara. Bio bi to filmčina, onako ― silovit i moćan, emotivan, uzvišen i brutalan, kao što je i sama Bosna... Ali Nemanji nije toliko do Oskara koliko mu je do historijske „korektnosti”. On je davno prevazišao ulogu režisera. On bi da bude više, mnogo više. On bi da bude kulturna ikona, div, besprijekorni borac za malog čovjeka velikih ciljeva. On je Don Kihot koji želi biti stvaran i zauvijek prisutan.

Pretpostavljam da su dvije scene iz Andrićeve "Ćuprije" posebna motivacija Kusturici da napravi istoimeni film. Prva je ona sa početka romana, kada majka trči za svojim sinom kojeg odvode Osmanlije na konju, u sepetu, kao vreću krompira, otimaju joj dijete da bi ga obrazovali i navukli na svoje, i uz to ide sva muka i tragedija ovog čina. Andrić je događaj tako slikovito opisao da svakom ko pročita poglavlje jednom ― pamti ga za čitav život. Druga, još slikovitija scena, je drama za sebe. Naime, radi se o Ciganima-poturicama koji po naredbi Turaka nabijaju Vlaha (kako ih Andrić zove) na kolac. Njima je to zanat, uredno izučen, pa je pravovjerno opisana čitava operacija, od ulaska među noge, pažljivog izbjegavanja vitalnih organa, do samog izlaska kolca u vrhu kičme i laganoj smrti na vrućem suncu... Da se čovjek fakat naježi. I stisne guzove. Oskar zagarantovan! E sad, Andrić naravno nije živio u doba Turaka, ali je garant istraživao, pa ne dovodim ni u kakvu sumnju sadističko iživljavanje Osmanlija. Ni krišćani nisu bili ništa bolji. Svi znamo šta su radili križarski pohodi i inkvizicija i na čemu su Turci učili zanat. Elem, čitava stvar je mnogo kompleksnija: onaj kolac poturice izrodio je posrbice. Taj kolac je mnogima oštetio sve vitalne organe, uključujući i mozak. I, naravno, dušu. Jer, Kusturica je zaboravio jedno, ono kad se uhvatio za govno kao za balvan: čovjek ima pravo da se izjašnjava kako hoće, ali ako pri toj preobrazbi izgubi dušu, onda i nije čovjek. Istina, i Andrić i Selimović su se izjašnjavali kao Srbi, ali nikada nisu zaboravili ko su i odakle su, i, na kraju krajeva, čijoj mizeriji mogu zahvaliti svoj talenat i motivaciju. Bosna je bila i ostala njihova neiscrpna muza. Radi nje su bili ono što jesu, pa i kad bi je se gnušali ― nikada je se nisu odricali. Upravo zbog te ljubavi, koja je određena sudbinom ili slučajem, savjestan čovjek, umjetnik, je tu da kaže, da priča, da tu svoju ljubav kritikuje ili uzdiže, da joj osjeti damar, da joj kaže šta o njoj misli. Ali, to je još uvijek ljubav. Kao što ne biraš svoje roditelje, tako ne biraš ni zemlju u kojoj ćeš biti rođen. A ljubav prema Bosni ni Andrić ni Selimović nikada nisu dovodili u pitanje. Niti se ona ispoljavala na tako patetične načine kao u knjigama i novijim filmovima Emira Kusturice. Jer, budimo iskreni, dok je bio „Bosanac” Kusturica je pravio i dobre filmove...  

Mi ovdje imamo posla s čovjekom koji u svom krajnje patetičnom filmu “Život je čudo” fokusira bijelog goluba na topovskoj cijevi! Ulaze tenkovi iz Srbije i idu na bosanske čaršije, a na topovskoj cijevi čuči bijeli golub, i sâm, jadan, zbunjen i pod upitnikom šta on traži ovdje... Prije svega, da se razumijemo, bez obzira gdje i čiji tenkovi išli, bijeli golub nikako ne ide na tenk! Osim ako se radi o mirovnim protestima. No, ovdje se radi o bratoubilačkom ratu i takvim kadrovima bi jedino Gebels, kao poznati ljubitelj rodoljubivih filmova, skinuo kapu. Ali Kusta sebe i dalje smatra kosmopolitom... Emir bi filmom „Na Drini ćuprija" opravdao svoju odluku da bude „posrbica", a isto tako bi, navodno, cijelom svijetu dao do znanja da je etničko čišćenje bila neminovna uspostava historijskog balansa i zaslužena karma primitivnih Bosanaca. I zato je Emir/Nemanja Kusturica najveći Andrićev paradoks: Andrić se borio protiv okupatora, a Emir je, u ime Andrića, postao okupator.

Ipak, kao i svaki drugi umjetnik koji je zbog nečega pobjegao iz Bosne, tako ni Emir ne može bez Bosne i bez Sarajeva. Jer, da može, i da ima imalo obraza, ne bi se više prihvatao ničega što ima pridjev bosanski. Njegova knjiga "Smrt je neprovjerena glasina" je malo patetično djelo velikog patetičnog umjetnika, u kojem on, osim što se pravda zašto je takav kakav je, ogovara Sarajlije i sarajevske mahale i baš kao pravi mahalaš svoj cinizam dovodi do perfekcije. (Nele je ovo kopirao od svog mentora pa je i on izbacio bestseler).

I tako sad naš Don Kihot, paćenik sumnjivog morala, nezasitog ega i osebujne mašte, hodi po vodi, neshvaćen od svojih, i jednih i drugih. On dobro zna da više nigdje nije prispio, pa glumi stanovnika Svijeta, a žrtva je historijskih romana i fiktivnih dijela. Pravi Don Kihot. On živi u vjetrenjačama koje je osvojio na prevaru. Odmetnik i od sebe i od drugih.  Na zadatku da "svoj" narod zauvijek i herojski obilježi žrtvama... 

Zamrsio se maestro u sopstvenim zabludama, don kihotski, ali piči dalje, jer nazad mu nema. On to ne bi sebi dozvolio. Ili kao što to Ivo Andrić veli:

"A opet, naš čovjek je takav da bolje njeguje i više voli svoju priču o stvarnosti nego stvarnost o kojoj priča."

Toliko o Emiru i "njegovom" Andriću.