Monday, December 28, 2015

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "RAHAT KRISMES"

Moja Džemila je dobro organizovana institucija; „ćurka” od Tenksgivinga se spaćno ni ne ohladi a pokloni za Krismes su već redi.



Žena te hedije turi neđe, i onda ih samo izvadi da se upakuju. Jedini je problem što je selotejp vazda pri kraju a makaza niđe zglave. Prvo ih tražimo ko budale po kući, a onda se ja naljutim i odem kupit nove. Al valja i to otvorit! Ako išta mrzim to su ova njihova pakovanja. Mislim da se svakoj kineskoj majci štucne kad ja otvaram neku njihovu hermetički upakovanu budalaštinu. Jebote, kupiš makaze da otvoriš nešto a onda ti trebaju makaze da izvadiš makaze! Pa ko ne bi pizdio. Onda kuhinjskim nožem režeš onu plastiku a sve kuha u tebi, isto pećinski čovjek što tuca kamen da bi napravio nož. I taman ja to otvorim, kad će ti Džemila: „A đe ti je selotejp?” Pu, zaboravio kupit selotejp, trči po selotejp. Odletim do Walmarta da uzmem selotejp, a tamo se već ufatila gužva. Kod nas da se dijeli džabe ne bi tolko svjeta bilo. Al kaki ovdje. Ovdje ti dolaze u prodavnicu i u pidžamama. Živa istina. Postane ti ono normala; odeš u neko doba na bezinsku po cigare, a nako žensko ispred tebe čeka u redu sa viršlom u ruci i u pidžami. Da ne povjeruješ. A ona se pidžama upeksinila, sve pliže po podu, i ne možeš da vjeruješ da će ona taka u krevet! A hoće. Al hajd što ona hoće, već na šta liči onda onaj đuvegija što će leć pored nje take, da bog sačuva i sakloni od oboje...

E, u Walmartu se to dešava i u po bijela dana, ti i takvi ljudi. Ništa tu nije čudno, ništa te ne može iznenadit. Jedino kad uletiš u nečiju prdešku onda se, jebiga, iznenadiš, jer to te iznenadi i onda kad znaš da se ničemu ne možeš iznenadit. Odjednom te zapahne nečiji personalni vjetar, i kontaš, pa jebemu mater, ni ne znamo se, a ja moram sad ovdje s tobom dijelit intimu. I gledaš ispred sebe i nagađaš koja je gorila ispustila goluba, meščini, glavu bi mu mogo odvrnut. A svak bi mogo bit! Tu nema pravila. Studiraš ogromne američke guzove ispred sebe i sve što više kontaš ko je ― sve ti se više gadi. Jednom sam tako žvako žvakaću kad sam uletio u oblak nečije prdeške, svegami, isto ko da sam mu govno probo!

Elem, dok se sve to upakuje i stavi pod onu plastičnu jelku ja obavezno dobijem ospice.

Istinu da velim, bilo je u nas žestoke rasprave šta da radimo sa Djeda Mrazom. Džemila je bila za to da Djeda Mraz ostane Djeda Mraz (Džemila vazda drži do tih naših tradicija), a ja sam za to, brate, da bude Santa i da dolazi ko i svakom drugom maksumu u Americi, za Krismes. Jel, šta ću ja sad njemu remetit red vožnje? Ja i Santa imamo sličnu profesiju: obojica vozimo namirnice gore-dole. A šoferu nema ništa gore nego kad mu neko promjeni datum isporuke. I šta sad treba, da moja djeca čekaju extra 5-6 dana dok drugi čildreni okolo tandrču sa novim biciklima i skuterima, jašta će. Da mi se sad agonija produžava i điđe spadaju s one jelke, ko sa otrcane frajle, moraš sve letat oko nje, popravljat i vraćat one loptice nazad, kome je stalo do Nove godine kad to ovdje nema veze sa Djeda Mrazom. Santa je za Krismes, i gotova priča. Ovako, ja se rahat mogu nalokat za Novu i sutra spavat do podne bez da ustajem ranom zorom da nakav mamuran otvaram poklone.  

U badže Sulje je totalno drukčija situacija. On je ukino i jelku i Djeda Mraza. Kaže šta će mu to, oni su muslimani, ni dole u nas nema više toga. E moj Suljo, kažem ja njemu, ne može se ukinut nešto što ne postoji. To bi bilo isto ko da ja kažem da od danas više nema Babaroge. Ko bi djeci zabranio pravo na Babarogu? Zbog tih naših budala u Bosni, u Sulje Santa ne ulazi u kuću, pa moja djeca vazda misle da su Suljini čildreni bed čildreni, jer Santa ne donosi hedije zijančerima. I onda i mene uvuku u to, pa moram izmišljat i pravdat Sulju i Suljinu djecu, svake godine iznova, ničim izazvan.

Dosadilo meni izmišljat i muntat rođenu djecu, pa sam prošle godine otišo maksuz iznajmit Santino odjelo i bradu. Reko, naljutit će se Suljo ako mu dođem za Krismes pa isplaniram da mu ranom zorom za prvi januar pozvonim na vrata i ostavim hedije na pragu. Pa nek se ljuti kolko hoće. Tako i uradim. Sve smo mi to skontali i pripremili mimo Sulje. Čak je i Fikra učestvovala u tajnosti. Njih dvije su, Fikra i Džemila, kupile poklone, zapakovali ih i sakrile u garažu. Bio je plan kad ja pozvonim da Fikra otrči po djecu, Suljo ionako spava, a onda ću ja virit iza ćoška kad djeca izađu, mahnut im jednom i nestat na Sjeverni pol.

Sve je išlo po planu, čak sam osto i trijezan da sve odradim kako treba. Al nije Suljo. Novu godinu smo slavili zajedno, ko i svaku, al se Suljo tako uroko da je jedva dopuzo do kauča, priča kasnije Fikra, i tu je tako osto, sa kantom za povraćanje nadomak ruke. Ja ujutro pozvonim, sve po dogovoru, i zamaknem za ćošak da samo mahnem djeci kad izađu. Al iziđe Suljo, još uvijek pijan, pa kad me je vidio potrča za mnom i stade galamit, sve priča na engleskom, nije me pozno, isto da sam fakat Djeda Mraz! Suje Suljo na engleskom i Krismes i Santu. Potrčim i ja, šta ću, pa kad sam malo zamako okrenem se, reko, odustala pijana budala. Al kaki. Zaskoči se Suljo na mene, hoće da me udara! Jedva sam ja nekako uspio skinut onu bradu dok smo se hrvali da mu pokažem da sam to ja. Pa čak i kad me je vidio, gledo me je sumnjičavo, isto da je Santa uzeo moj kostim a ne ja njegov.

Ljutio se Suljo čitavu heftu, al su mu djeca dobila poklon. I meni je kuća bila mirna.

A šta će Djeda Mraz ove godine, to ne zna niko, osim Sulje. U mene je Santa već bio. Ja sam rahat do sljedećeg Krismesa. A makaze i selotejp sam zašteko samo za taj dan. 

Sunday, December 20, 2015

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "KAKO GUGL KAŽE"

Moj dedo rahmetli bi reko: Tobejarabi, otaj Gugl ti odgaja djecu.



Jašta, dedo, i nas i djecu. Sve se ravnamo po Guglu, kako Gugl kaže tako mi usmjeravamo čildrene. Eto, ko biva, da budemo moderni, da idemo u korak s vremenom. Nije ni mojima bilo pravo kad sam pustio kosu i metno minđuhu u uho, kipili su, al šta će. Našim starcima nisu bile statistike dosupne, a ope su se nekako balansirali. Tek sad shvatam koji je šok bio mojoj nani kad me je vidjela s onom kosurinom i minđuhom...

Haj, reko, al ovi moji neće više da jedu ako im ne daš telefon il ne upališ kompjuter. Alarmantno je to pravo. Isto roboti, otvaraju usta automatski, uopšte ih ne zanima šta jedu, samo žvaču i tipkaju po telefonu. Uveo bi ja oštrije mjere, ne bi im dao da jedu po dva dana ako treba, pa kad ogladne sami će tražit, al kaki: Džemila kaže da se djeca više ne odgajaju tako i da su to zastarile metode. Čim ja glas povisim, ona izguglira kakav članak i natjera me da čitam i da se obrazujem kako naka statistika kaže. Kaže, ne smiju se djeca frustrirat, to je loš parenthud. I tako, došo sam u situaciju da sopstveni telefon vazda tražim po kući, više je njihov nego moj, a kad se napokon dofatim telefona i upalim ga, dvaest prozora sa igricama mi se otvori, ne moreš ih pozatvarat, a telefon prazan, jal se riješim onih prozora i kliknem na Fejsbuk, on se ugasi, crkla baterija, i možeš nas jebat obojicu!

Normalno, onda se ja isfrustriram pa lajem po kući, a Džemila onda ope guglira pa mi turi pod nos članak kako se NI JA ne smijem frustrirat, to je loše za djecu. Tako je Gugl posto naš kućni guru, a Džemila sad sve zna. Jel ja nešto kažem, ona izguglira da vidi jel to tako treba. I uglavnom je Gugl u pravu, mene se više i ne pita.

U badže Sulje nije ništa bolje. Otkako je naredio Fikreti da nađe nako američko ime, da zamaskiraju da su muslimani, ova je po vas dan na Guglu u potrazi za imenima. Kaže, listu je napravila. Ne more se odlučit. Svaki dan, priča Suljo, ona ima drugo ime. „Nije dobro ni previše znat, moj Huso, žali se on meni,” kaže, "otkako je Fikra počela guglirat i priključila se na Fejsbuk, ispalo je da su i ono što su znali radili pogrešno. Te ne peru se zubi vako, ne guli se narandža vako, wc-šolja se čisti vako, te naki gluten, palmino ulje, ovo treba vako, ono treba nako... Jebote, ne znam kako smo živili i preživili do sad!” Toliko je badžo popizdio da je odlučio da ne dira ništa, da ostane musliman, beli, ako još i ime promjeni, ne trebaju mu ni teroristi ni Donald Tramp ― sam će se ubit! Ovako barem, veli, ujutru pred ogledalom more sebi reć: Gud Morning, Suljo, ućero ti sam sebi!

Jest baš, otuđio se insan i od drugih i od samog sebe. Eto, neki dan sjedimo za kafom, dofatio se ja svog telefona, Džemila nešto čita na svom, pa će ti ona meni:

― Tebi treba enger menadžment!

― Šta? ― reko.

― Enger menadžment. Evo ovdje ljepo piše kakav si ti čovjek. Treba ti enger menadžment ― veli. ― Ljut si, Huso, stalno zvrndaš i brundaš za svaku sitnicu, laješ po kući, ništa ti nije po volji. U svemu vidiš negativno, pravi si negativac! Trebo bi otić popričat s nekim, imaš sve simptome depresije.

― Jel, bogati...

― Jest, bogami, kažu i seksualni život bi ti se popravio.

― Kako bi se popravio kad mi se za sve jebe: đe ćeš bolje od toga!

― Jašta nego popravio! Kad ne bi bio tolki srklet i ja bi ti češće dala... Ne, ozbiljno. Moraš se malo preispitat, sad ću ti, evo, forvard ovaj članak da pročitaš. O tipovima ljudi. Ja sam te odma prepoznala!

― Ja mislio ti mene davnih dana prepoznala, a ono ti mene nisi ni znala do sad!

― Ne znaš se ni ti, bolan, al kad se prepoznaš biće nam svima lakše. Vi, ovani, ste pravo teški ljudi.

― Šta ćeš, i mi ovani smo ljudi...

― Imaš, bolan, zajeban personaliti, to nije dobro za porodicu.

― A ni za seks...

― Za to pogotovo.

― Znači, dok nije bilo Gugla valjo sam ti i vaki...

― Nijedno muško ne valja dok ga žena ne uzme u svoje ruke.

― Tu se slažem, muško se odma promjeni kad ga žena uzme u svoje ruke!

― Nemoj zajebavat. I tu gutu s čela, bolan, idi skini, preporučuje se da to ide na analizu.

― Jel baš? Gugl preporučuje?

― Jest baš. I kad si već tamo kod doktora, kad ti bude to rezo, pitaj ga nek uđe malo dublje, možda ti i personaliti naštima. Personaliti se nalazi u frontalnoj lobanji, blizu je, more bit u kaku pozitivnu žicu da ti darne... ― govori mi to i smješka se, isto onaj bezobrazni Smajli.

― Diraš ti mene po žicama, samo čekam kad će koja puknit.

― Eto vidiš, samo bi se nešto svađo.

Ušutim se, šta ću. Razuman čovjek zna da je raspravljanje sa ženama totalno nerazumno. Odem kod doktora da izvadim to masno tkivo. Imo čvorugu ko kliker, skroz gore na čelu, nije mi se ni vidila dok nisam počeo ćelavit, a otkako sam počeo ćelavat i kliker pošo rast, ko uzinat. Izvadio meni doktor kliker i istu noć mi skoči guta, isto teniska loptica! Izvadio kliker, metno tenisku lopticu. Sutradan još gore, nateknem ko bumbar, čovjek-slon, majke mi, jedva sam se pozno u ogledalu. Čim me je Džemila ugledala takog, ufati se ajfona.

― Šta ćeš to? ― pitam.

― Da izgugliram jel to normalno, ta reakcija...

― E, ako ti nabijem taj Gugl na glavu i tebi će odma iskočit reakcija!

― Vidim ― kaže ― nije ti uspio naštimat personaliti. Samo što si sad još ružniji!

Eto, pa ko ne bi popizdio! A jes, vala, nisam bio neki ljepšo ni prije, al sad je baš da bog sačuva.

― Guglaj, Džemila, guglaj! ― vičem ja njoj.

Reko, da mi nisu rogovi počeli rast, jebo me ovan, što se nisam rodio ko riba, možda mi valja u imerdžensi! I sve se pipam po ćeli, reko, govno mi na čelo hoće izać.

Sreća, nađe Džemila tamo da je to normalno... Spašće guta, nema roga, samo ću ja i dalje bit ružan, veli u mene žena. Ma, nabila si ti meni rogove davnih dana, kontam, ali šutim, bojim se  šta bi gugl na to mogo reć



Wednesday, December 9, 2015

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "VIKTORIJA SIKRET I HOMLEND SEKJURITI"

Jutros mi je cuko Suljo pola kauča iščopo, jebo sam mu majku.




Sam sam kriv. Svu noć me je pašče terorisalo, laje, zavija, valjda pun mjesec, šta li, pa sam ga pustio iz kaveza i otvorio mu širom vrata nek ide u pizdu materinu, samo da me ostavi na miru. Jah, koje sam govno pojo! Em što nam sad fali ćošak od kauča, em što je uletio u vešeraj, našo Džemilinu Viktorija Sikret i razbuco joj čitavu kolekciju gaća po avliji. Uništio ih je Suljo sistematski, raščupo, razdero, razvuko i sažvako, da je Džemila, ugledavši taj stravičan prizor, samo sjela na pod i počela plakat. Nisam se mogo izvadit, osjećo sam se krivim, isto da sam joj ja gaće sažvako. Dajbože da jesam. Kontam poslije, e moja Viktorija, samo da vidiš šta ti Suljo uradi od sikreta.

Sjetim se tako badže Sulje, pa ga zvrknem da podijelimo muku. Ima i on cuku, Husu, dobio ime po meni, ko i moj što je po njemu. Reko ja njemu: „Suljo, badžane, kako u tebe onaj tvoj Huso?” Kaže on: „Huso ko Huso, sere i piša đe god stigne!” Ne bi mi ta njegova pošalica baš po volji, al se pravim da mi je šega. Ispričam mu šta je ovaj moj uradio. Kaže, i taj tvoj ko i svaki Suljo ― voli ženske gaće i jebajiga!

― Jah ― reko ― lako se tebi zajebavat, ti si našo avlijanera, sklepo mu kućicu navliji i zaboli te!

― Fala bogu ― veli. ― Šta sam još trebo, da ga vodim na frizuru, da dajem pare da ga feniraju i picvane? Najebo si, Huso, nisi toga još ni svjestan, bolan, bolan, nije pašče za kuće... Još ćeš ga morat vodit i na masaže, bolan, a kad si ti zadnji put otišo da te izmasiraju?  

― Nisam nikad, šta će meni to, mene ukućani masiraju po vas dan.

― Haj, šuti, nek su oni nama živi i zdravi, vidiš ti ovog belaja po Americi?

― Kakog belaja?

― Čuj, kakog? ― reče s čuđenjem, pa onda prošapta, jedva sam skonto šta reče ― Ovo... s muslimanima...

― Koje, bolan, Suljo, s muslimanima?

― Kako koje, Husnija, pratiš li ti vijesti? Čitava se furtutma digla oko muslimana! ― reče, pa se odma i utiša, isto da nas Homlend Sekjuriti presluškuje. ― Prepiru se... te vako će s muslimanima, te nako će... Nadigo se onaj Donald Tramp... isto Hitler, ućero on sam sebi... Svi zaboravili na Meksikance, sad se samo o nama priča...

― O kome, ba?

― Pa o nama, brate, o muslimanima! ― Izgubio Suljo živce, u sekundi zaboravio na Homlend Sekjuriti.

― Nemaš se ti šta sikirat, badžane, ti muslimana nisi ni vidio ― velim ja njemu, ko svoj svome.

― Ne vidim ja, al vide oni mene! Nisam bio musliman ni u Bosni, al čim su mi vidili Sulejman na spisku, jebaše mi sve po spisku! Trebo sam promjenit ime jal sam došo u Ameriku! Ja konto ovdje smo sigurni, al kaki, niđe mi prispili nismo, počeće nam još ugrađivat čipove i stavljat bedževe ko Židovima!

― Dobro je, ba, Suljo, na paniči, koga boli briga kako se ti zoveš...

― Ma nek boli koga hoće, mene više neće. Dao sam Fikreti heftu dana fore da sebi skonta kakvo ime. Svima ću nam promjenit ime, svima! Čak ću i onom paščetu anam promjenit ime! Nek se zove Lesi, u mene u komšije Sabida se cuko zvao Lesi.

― Lesi je žensko ime.

― Čuj to. Kod nas je svaki Lesi bio muško.

― Jesi ti gledo onaj film „Lesi se vraća kući”?

― Jesam, kad sam bio dijete, al i dijete zna da se kaže OVAJ Lesi a ne OVA Lesi.

― Amerikanci kažu OVA Lesi...

― Jebajiga. U Sabida je bio Lesi, i nije bio ko ta američka pičkica, Sabidov Lesi je bio pravi Bosanac: otišo od kuće i nikad se više nije vratio! Kod nas su i džukele držale do riječi.

― E moj Suljo, kod nas sad nijedno pašče nema kuće, eno ih žive u čoporima ko vukovi, a i ovi što imaju žive po stanovima i mole boga da ih gazda ne šutne napolje! A prave džukele su sad u foteljama, oni ne drže ni do čega, a kamoli do riječi. To i nisu džukele, to su džukci!

― Ma dobro to, a šta ćemo mi sa ovim ovdje džukelama? Poderaće nas, moj Huso... ― opet prošaputa.

― Pa jesi skonto koje bi ime ti izabro?

― Šta ja znam: Bobi, Džo, Džoni... što američkije to bolje...

― Pa u nas su se tako samo avlijaneri zvali, moj Suljo...

― Eto, vidiš, Husnija, kaka su vremena došla... Pasja.

Fakat, kontam i ja, naki pasji vakat udario. Ako dođu po mene da me registruju, ko što onaj smrad Tramp kaže, ja ću njima reć, odma, na prvu: Ja se u Boga ne uzdam! Ja se, brate, uzdam u se i u svoje kljuse! A kljuse, to je moj kamion, Bog mu podario dug život, jeftin gas i dobre ture. U to se ja uzdam. Al možda bi i ja ipak trebo skontat neko američko ime.Za svaki slučaj, ućerašim. Da ne ispadnem ja kljuse, ko onomad u Jugi. Kad su Ameri Japance stavljali u konc-logor samo zato što su žuti i one Indijce handrili samo zato što nose turbane, a nisu ni muslimani, što bi onda mene poštedili kad se zovem Husnija... Ja, jadan, nit sam žut nit nosim turban a najebah! Plus toga, kad sam se upisivo za Ameriku, rekoše mi moraš reć da vjeruješ u Boga, nije važno kakog, samo da vjeruješ, da nisi komunjara, to je Amerima najvažnije, i garant ćeš bit primljen. E, vidi sad! Meni tamo stoji u dokumentima da sam musliman i da vjerujem u Boga, nikom ni mukajet da sam ja to samo svoje gaće čuvo, Husnija Sikret, da šmugnem iz Njemačke i domognem se rahatluka đe me neće više handrit što me zovu Huso. I vidi sad belaja ― skontali me! Došlo sranje za mnom. Isto da sam se usro u gaće tamo u američkoj ambasadi u Frankfurtu i gurno gaće neđe u budžak, ovi našli, pa ih eto za mnom. Odma sam zamislio lično Trampa kako mi stoji pred vratima, isto ko oni gonioci što prate tragove, došo Tramp do onih mojih gaća, turio prst unutra, lizno, i veli: „To je taj, VODITE GA!”

Eh eto, smijo sam se našim Romima što su mijenjali ime čim su došli, a vidi sad... Pametni su oni, njima je to u genima, znaju kako se asimilira... Valja i meni izabrat kako ime. Stiven? Džordž? Džordž Crnjak... Nije loše. Džordž Blek! Mogo bi fakat bit Džordž Blek, šta mi fali. Zvuči ko iz filmova, Džon Vejn, Džordž Blek... Još se upišemo i u kaku crkvu, ima ih ovdje u komšiluku na svakom semaforu. Ono, odeš nekad nedjeljom da te vide... Nije to loša ideja, šta fali, sjediš sat-dva u klupi i samo vičeš ALELUJA. Zlu ne trebalo... Ako se Homlend Sekjuriti bude raspitivo... E, a mogo bi i Džemili izabrat Džejn...

Al de da ja njoj prvo gaće izaberem, kontam. Sjednem za kompjuter, pa izguglam Viktorija Sikret. I gledam, gledam... Sve mi fino i seksi, ne znam šta bi prije izabro... 

Sunday, November 29, 2015

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "CRNI PETAK ― DAN ZA METAK"

Ameri od svakog praznika naprave cirkus a od svakog cirkusa biznis.


Od svih američkih praznika najvolim Tenksgiving. Za Independent Dej me izlude petarde i rakete, sve gledam đe ću zaleć, propisno me istrzaju, ne daju da rat iziđe iz mene, i bog. Krismes je fin praznik, neću griješit duše, al me, brate, sve ono spremanje i čišćenje poslije baš dobro izmore, pa mi bude drago kad napokon turim jelku u kutiju.

Tenksgivin volim jer se samo sjedi, pije i jede. Po mom ćeifu. Ko u nas za 1. Maj. Skoro, pa ko u nas. Jedino što mi pokvari taj ćeif je dan poslije ― Crni petak. Ameri su ludi za Crnim petkom. Meni je lično Crni petak dan za metak ― u glavu. Džemila bi najrađe da za taj petak bude na deset mjesta u isto vrijeme, ko onaj Hare Krišna, da je svuđe podjednako ima, a ja bi najrađe da me niđe nema i da se isparim ko Koperfild.

Al ovaj nam je Tenksgivin bio šega pravo.

Baš neki dan na Fejsbuku ugledam sliku: iznad koka, ispod ćurka. Koka kaže ćurki: „Hepi Tenksgiving!”, a ćurka koki: „Fak ju!” Kod nas je obrnuta situacija. Mi smo za Tenkgivin jeli koku mjesto ćurke. Ko će se s ćurkom handrit. Em je valja satima peć i zaljevat, em vazda bude suha, em tri dana poslije samo se jede ćurka. Jednom smo napravili tu grešku i više nikad. Djeca su bila ubjeđena da jedu ćurku. Odem dan prije i izaberem najveću koku u granapu, a Džemila to spremi po naški, s krompirom u saftu, prste da poližeš. Zato djeca odsad obožavaju „ćurku”. Ni badži Sulji nisam reko da ne jede ćurku. A on se sav umastio, mljacka, liže prste, uživio se pravo. Tek kad smo se svi fino napucali, djeca otišla u drugu sobu da se igraju, ja pitam Sulju:

― I, Suljaga, kaka ti je ćurka?

― Jebo sve, Husnija, ja bolje ćurke u životu nisam pojo! Jes da je ― veli ― nešto pomala, al je ukusna, prste da poližeš!

Tu se svi grohotom nasmijemo, jer mu je i Fikra znala šta jede, samo su djeca i on bili u mraku.

― Našla Džemila naki recept na internetu ― nastavljam ja sa zajebancijom ― peče se duplo nego normalna ćurka, zato se i skupila tako. Ih, da si je vidio kad smo je metnuli u rernu, maltene ko janje! Al jebajiga, hoćeš kvalitet il kvantitet, biraj. Mi smo se odlučili za ono prvo. Džemila je morala jutros u 6 ustat da je gurne u rernu. I pekla se tako 6 sati na tihoj vatri. Svako malo je moraš pivom zaljevat, baš ko janje.

― Pa od pive se i skupila, garant, al neka je, halal vjera!

I mi tu opet u grohot. Toliko smo se smijali da nam je to smijanje fakat pošlo ličit na kokodakanje, pogotovo u Fikre, ona se vazda smije ko kokoška, reko, jebote, iziće joj koka na usta! Moro sam mu reć da nije jeo ćurku.

Ne bi mu pravo.

― Haj što mene al kako, bolan, možeš djecu lagat? ― veli ti on ljutito, a sve mu se osmjeh otima.

― Naučio se od Amera, jebogati: oni sve lažu! Eto, ja već dvaes godina mislim kako je ovo fin praznik, zahvaljuju se ovi Indijancima što su ih spasili da prežive zimu, ulovili im Indijanci ćurke i donijeli da jedu, pa se tu zasjelo, zamezetilo, bratski se zameračilo, i tako je nasto Tenksgivin...

― Ja kako?

― Izguglirala Džemila neki dan... Nema, bolan, veze ni sa Indijancima ni sa ćurkom!

― Čuj to.

― Ja ba! To se oni svom Bogu zahvaljuju, kakim Indijancima i bakračima. A ćurku su tu ćušnuli usput, pošto se koka jede stalno, začevi su zauzeli Uskrs, i tako, nekom pala na pamet ćurka.

― Ne jedu se zecovi za Uskrs.

― Ne jedu, al se tucaju jaja. I to od koke!

― Pa normala, nema tolko zecova ko što ima koki...

― Sulejmane, bolan, zečevi ne nose jaja!

― Čuj to!

― Nose, al isto ko što i ti nosiš u gaćama svojim, bolan, bolan, Suljo!

― Pu, jebo im ja mater američku!

― Jašta, ba. Pa vidiš kako se malo kolju malo grle, niko im u kraj ne more stat lopovluku.  Ja se samo još nadam da ti, Suljo, ne vjeruješ u Djeda Mraza.

― Đe ću to vjerovat, ja sam paketić uvijek dobivo od preduzeća, nikad od Djeda Mraza!

I et, najeli se, napili se, ismijali se, oprostili se uz ono „Haj, nemojte šta zamjerit” i svako sebi. Pravo nam fino bilo.

Elem, djeca otišla u krevet, a onda je Džemila izložila plan, metnula ga na sto pred mene, isto da idemo banku pljačkat. Sve fino iscrtala i popisala, ko da treba rušit neprijateljski bunker. Naslov: Crni petak. Jao, majko draga.

Plan je išo vako:

„Ustaješ (to misli na mene) u 5, i pred Kosko. Cilj: kupiti što veći TV za što manje para. Usput se namirit: Oliv ojl - tri flaše, najveće pakovanje tariguza, folija, najveće pakovanje papira za kičen - Baunti, šampona za tijelo i kosu, ono ogromno pakovanje kaladonta, kafa, kako dobro a jeftino vino, nemoj slučajno da uzmeš bijelo ko prošli put, i nemoj, bogati, onaj Merlo, zapamti već jednom da ja volim Širaz, čačkalice za uši, parsli i crvena paprika, mejk šure da nije ljuta paprika ko prošli put, na normalnoj piše RED PEPER, a na ljutoj PAPRIKA, uvijek to pobrkaš...”

Kontam, fala bogu da pobrkam, paprika je paprika, a peper je biber, jebemumajku, niđe veze, đe neću pobrkat. Dalje, ide vako:

„Taman kad ti dođeš na red, tamo neđe oko 8-9, ja ću ti dovesti djecu da budu s tobom dok ja odem malo prošvrljati po molu. Itc Blek Frajdej, hoću da se fino namirim i napucam. A kupiću i djeci poklone za Novu. Naćemo se onda neđe za ručak (drži telefon u džepu i na glasno, nemoj da te zovem ko budala), pa ćemo poslije ručka malo ZAJEDNO u šoping.”

I još mi kaže:

„Ovu cedulju ima da nosiš sa sobom isto ko i telefon i da slijediš upustva, nemoj se upuštat u one svoje bezglave akcije i trpat u korpu đe god šta vidiš! I nemoj se oslanjat na svoje pamćenje nego na ovo što piše. Cedulju turi u džep odma večeras, u one hlače što ćeš ih sutra obuć kad ustaneš. I nemoj, MAJKETI, da budeš nervozan i da svoju nervozu prebacuješ na djecu. Ako budeš dobar, možda i ti nešto dobiješ večeras. Petak je...” I tu se nasmiješi, isto onaj bezobrazni Smajli.

I tako, ustanem u 5 ujutru i pred Kosko. Red se ufatio ko da se džabe dijeli. Kontam, da se mene pita, ja ne bi čeko ni da mi plate. Vidiš, reko, koju moć ima žensko nad insanom. Fakat, dođem na red i pravac – televizori. Uzmem skoro najveći. Super, reko, možda i ja opucam večeras a da nije sebi u glavu, preguro sam najgore, još samo da pomećem u korpu ono sa spiska i uto će i Džemila s djecom, sve laganice, bez nervoze... Ufatim se za džep – ni cedulje ni telefona! Obuko druge hlače... Auu, Huso, najebo si!

Bogami sam konto da trknem do Volmarta da uzmem sebi pištolj, garant imaju rasprodaju. Al ko bi opet stao u red... Ništa od mog metka, osta pištolj u futroli... Kad smo se vratili iz šopinga već je bilo kasno. Djeca su zaspala u autu, samo ih nake oduzete prenesem u krevet.

Onda sam jedno sat i po imo modnu reviju; Džemila je prošetala kuću uzduž i poprijeko. Te ove cipele uz ovu haljinu, te ova majica uz ove cipele, te ova suknja uz ovu košuljicu, i sve tako: cipele, cipelice, majica, košuljica, haljinica, suknjica, cipele, cipelice... Ja sam sve to vrijedno falio, slušo orginalne cijene i cijene na popustu, čudio se razlici, čak sam i zapljeskao nekoliko puta, ne daj bože da sam kaku kritiku uputio, ma bio sam, štoseonokaže, publika za desetku.

I taman se raspakovala, složila sve fino u stranu, navukla spavaćicu, evo, reko, moga metka, kad... ne znam šta joj bi, ode u kuhinju da pregleda stvari iz Koska. A tamo samo televizor neotpakovan stoji i ogromna vreća tariguza.

― Huso, bolan, đe su ti stvari iz Koska?

― U Kosku.

― Jesi to zaboravio ceduljicu?

― Nisam...

― Nego?

― Zaboravio hlače.

Pa, gledala me je bez riječi, da se ne lažemo, sigurno dobrih 3-4 minuta. A ta 3-4 minuta su bila duplo duža od modne revije, stare mi.

― Haj ti priključi ovaj TV, ako ti je stalo do sljedećeg petka. Mene boli glava ― reče hladnokrvno, isto ko da sam joj ja naki TV-mehaničar kojeg treba isplatit u sljedeći petak.

I džaba ja njoj vičem da sam nekst frajdej na putu, džaba ― zatvori vrata od spavaće diskretno agresivno i ostavi me da buljim u onu neotpakovanu kutiještinu od televizora.

Šo ono naš narod kaže: Sam pao, sam se ubio! Eh, et. Jebo ih Crni petak, kaka će mi subota bit kad mi je vaki petak... Što ne odoh u Volmart po onaj pištolj, načeko se u redu dabogda!, pomislim i prihvatim se one kutije. 

Wednesday, November 25, 2015

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "U GOSTIMA KOD SVOJIH"

 Zovnu me juče Hadžibeg na Skajp da mi se požali i, kako reče, dušu da otvori.




Veli jedva je ufrštuljio kako radi to eglenisanje preko Skajpa (eto dokle smo dogurali), snaha mu sve lijepo naperila, al on nije htio pričat ništa pred njom, jer ne more o njoj pred njom, nego je čeko da ona ode do granapa pa da on zasjedne. I tako me prozove.

Pita me šta ima, šta to laje u mene, ja reko ništa, pašče, Džemila otišla po onog starijeg u školu, a ja pustio malog u bekjard da se istrči sa paščetom, ganjaju jedan drugog okolo, pa sam rahat bar po sata... Šta ti je bekjard, pita Uzeir. Avlija, samo otpozada kuće, take su ti avlije u Amerikanaca. Aaa, veli, nalet ih bilo...  

Kaže eno ga u Holandiji već dvi hefte, hoće izbudalit, došo sinu i snahi u posjetu, voli ih ko svoje, al niđe nema ko svoj na svome. Ja sam mu se već na prvu počeo smijat, jer Uzeir je šega kakve nema, pravi sarajevski akšamlija. On i moj babo rahmetli znali su satima sjedit na verandi, igrat šah i prosipat iz šupljeg u prazno. I ja sam često sjedio s njima, morali su me nekad gonit da idem na meraju ganjat loptu s djecom. Sad da me ubiješ nemam pojma zašto, al mi je onomad nešto plaho fino s njima bilo sjedit. Uglavnom, kad se moj babo preselio na ahiret, Uzeir je svoju jaransku ljubav prebacio na mene, pa mi se često i obraćo ko da se obraća Nazifu a ne meni.

― Pa đe si, Huso, oko moje lijepo! ― viče meni poslije uvertire, zasjeo na naki kauč, ispred njega kafa.

― E, moj Uzeire, samo su još tebi moje oči lijepe! ― vičem ja njemu i smijem se.

― A kome to nisu, moj Huseine, reci, da mu odma oči iskopam?! ― Ko fol se uozbiljio.

― Iskopaj ti meni kaku rupu, da skočim u nju, bolan Uzeire, zar ne vidiš da sam nadošo ko tijesto od nespavanja. 12 sati vozim, 3 sata spavam...

― Ih, jebogati, Huso, da mene ne probada u krstima, ja bi sebi iskopo jednu rupčagu. A i Fati bi, usput! ― Smije se. ― Haj, haj, ne kukaj, bolje da ti voziš nego da tebe drugi vozaju!

― Da me drugi vozaju imo bi svog šofera, ko Donald Tramp, šta njemu fali?

― Ih, Huso, pa on da zna šta mu fali ne bi bio nolka budala!

― Jes, vala, i to što kažeš. Šta ima, jarane, kako ti je kod svojih?

― Eh, dobro je meni kod mojih, al mi kod njihovih ne valja nikako...

― Što, ba, Uzeire?

― Čuj, što? Kakav im je ovaj jezik holandski, moj Huso, kad ih slušaš sve kontaš sad će hraknit, isto ko da balčak prevrću po ustima, gluho bilo... ― veli, pa se onda malo okrenu lijevo-desno da utvrdi nećel ko udarit na vrata, pa nastavi ― A i ovi moji, da Bog čuje, isto Holanđani postali. Hamdiju gotovo i ne vidim, po vas dan na poslu, snaha po vas dan na Fejsbuku, djeca po vas dan jal u školi jal na onim igricama, i kad nešto pričamo oni meni na njihovom ja njima na našem, ko da i nismo u rodu, moj Huso... Eto tako, ja i Fata, isto ko da i nismo došli, opet sami. Samo što ona bulji u one svoje turske serije, tobejarabi, nikad se završit, a jal se jedna završi nastavi se druga, meščini, tačno tamo đe je ona prijašnja stala... I ja onda bahuljam po vas dan, šta ću, ko će sve popamtit te likove...

― Pa odmaraj, bolan Uzeire, odmaraj, šta ti fali da ne radiš ništa...

― Čuj, šta mi fali! Sve mi fali. Od čega ću odmarat kad se umorim od odmaranja! Neš vjerovat neki dan nagovorim Fatu da izajdemo malo navliju, da prošetamo do granapa, al strah me, bolan Huso, da se ne izgubimo, ovdje kuće sve nalik jedna na drugu. Jal se okreneš, zijaniš se. I skontam da nakupim graha u džepove, pa svako malo bacim koji grašak, da nas vidiš, bolan, Fata i ja - isto Ivica i Marica!

Smijemo se obojica, zaustavit se ne možemo.

― Pa nađel granap, moj Uzeire?

― Našo sam ja granap, al graha, bolan, po povratku nisam mogo spaćno ugledat! Hem nas je akšam ufatio, hem Fata i ja, ne zna se ko je ćoraviji od nas dvoga. Te skidaj naočale, te meći ih nazad, te saginji se, te pohiti polahko, mogu mislit šta je svijet konto kad su nas ugledali tako, ko kake kokoši kljucamo džadom, moj Huso, sramote, još sam i u nako govance ugazio, triput sam abdest moro uzimat! Sreća, prepozno nas komšija i doveo nas kući. Da ne bi čovjeka, mi bi tako do sabaha kljucali okolo!

Mene je tu stomak od smijeha zabolio. Smije se i Uzeir, grohotom, šta će.

― Još me sin rođeni zajebaje poslije, kaže, mogo si mi Uzeire u grah ogledat! Reko, gledala je meni Fata jutros, a nije mi rekla da imam govno na putu! Od danas ništa u grah ne vjerujem! Umiru oni od šege, a meni krivo, a i smješno mi na muku svoju.

Plačem sad i ja od šege.

― Viče u mene Hamo, što ba, stari, nisi čeko da dođem s posla, pa bi otišli zajedno prošetat. Reko ja njemu, jesi ti meni reko da bidem ko kod svoje kuće? Pa eto, ja u svojoj mahali poznam svaki kamen, i bubašvaba me, meščini, poselami kad projdem niz sokak, pa reko da upoznam i tvoju mahalu, da bidem ko kod svoje kuće... A ja tebe dok dočekam s posla upoznam čitavu Tursku, jedva sam se onog Selima razrahatio, beli ko da sam u Turskoj a ne u Holandiji. Jel vako? Reko sam tu noć Fati da smo baš pojeli govno što smo došli, nek oni nama odsad dolaze, ako im je ćeif, ja više iz Sarajva ni do Hadžića ne idem.

― Jest ― nastavlja odma moj Hadžibeg ― pripremili smo se mi da nam bide ko u nas. Znali smo mi da u njih nema onog našeg rahatluka. Čim smo došli, snaha viče, hajte, bujrum ko u svojoj kući. A u njih naki kauč kožni, moderan, stolić naki stakleni, fotelje sa strana, pola sobe zauzmu, niđe ni skemlije ni štokrle... Haman jal smo sjeli reko, Fato, vadi ono naše. Izvadi Fata mušemu i odma preko onog stola, da se rahat tu može kahva popit i zamezit. Gledaju sin i snaha, dobro ste se sjetili, viču u glas, ko fol im drago. Al izvadi Fata onda i heklanje, pa ih fino rasporedi, jednu na naslon od kauča, drugu preko mušeme a treću preko televizora. I još viče, vidi, snaho, mustri finih, ovo vam je od nas. I oni se opet fol obradovaše, niste trebali, kažu. Ode onda snaha da pristavi kahvu, a moja će ti Fata za torbu, pa skokom u kuhinju za snahom, ponijeli smo mi naše kahve, ispržili i samljeli, ne pio ja, vala, onu njihovu instant. Helem, snaha za naku srebrnu džezvu, a Fata će ti opet za torbu, ko kakav mađioničar, pa izvadi pravu onu našu bakrenu, sa Baščaršije, Ibraga tuco, taze ispod čekića. E tu im, meščini, bi malo i ko drago, garant će to neđe na zid čim mi odemo, da stoji ko u izlogu. Ama nije snaha stigla ni jedne šolje na tacnu stavit, a moja će ti Fata iz torbe tacnu i fildžane, ne veli nam pit iz one šolje ko da iz wc-šolje srkam kahvu. Tu im već ne bi pravo, al nisam ih ja tjero da nas zovu i da nam govore da će nam ko u nas bit. Mi smo se pripremili, al džaba, moj Huso, trajo je rahatluk dva-tri dana, a onda su oni nastavili sa svojom instant a mi sa svojom kajmakušom. Svako sebi. I fakat bi ono ko što kažu: svakog gosta tri dana dosta. A kud se ja naumi na tri hefte, Huso dragi, ne znam kako ćemo izdurat ni mi s njima ni oni s nama. Samo hukćemo i dahćemo pa vas dan po kući! Eh et...

Uleti uto moj mali u kuću, plače. Pao u pasje govance, sav se s onim upeksinio.

― Moram ić, moj Uzeire, ovaj moj ko i ti stao u govance! Maksuz selam Fati!

― Haj, haj, evo i Fata selami Džemilu. Haj, poleti polahko, evo viče Fata iz kuhinje to je sreća kad se stane u govno, vidiš, bolan, kako smo se usrećili! Alah imanet!

Ugasim Skajp i odem kupat malog, a sve mi nešto milo oko srca, pa ne mogu prestat da se smješkam. Izdurat će Uzeir još heftu, al kako ću ja, jadan ne bio, valja durat dok mi neđe kako rupu ne iskopaju...

Thursday, November 5, 2015

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "ĆEVAPI I DIJETA"

Hoće Džemila da se malo dotjeram i utegnem. 



Ja se pravim blesav, znam da misli na moj trbuh al, kako ću saznat, ona je imala u vidu mnogo više od mog trbuha. Pitam je, reko: Kako misliš da se dotjeram, da nabacim kravaticu? Jašta, veli, tebi kravata može pomoć jedino ako se misliš okačit za nju! Znači, ne kravata na mene, već ja na kravatu, reko. Znaš ti dobro šta ja mislim, vrijeme ti je, pobogu, Huso, sav si se opustio! Pa mogu se ja utegnut, reko, hlačice na peglu, kaiš zategnem, cipelice i to... Ma kaki to, kaže, man se folova: zategni ti njega, jarane, u pravom smislu, a ne ispod trbuha! A mogo si i koji mišić nabacit, prestat pušit, jedva, bolan, dišeš, eto ti se sva koža pohabala!

Auuu, kukala mi majka, kontam, vidila Džemila komšiju!

Ima jedan komšija u nas, Amerikanac, ućero on sam sebi, po vas dan ti on nešto bez majice munta oko kuće. Te kosi travu, te vozika biciklo, te trčkara po mahali. I to sve bez majice! Ne mogu ga očima gledat! Haman Džemila, bogami, ne samo da gleda nego i razmišlja: a što nije Huso vaki?! A ne valja to kad žensko pođe puno razmišljat, ne valja nikako. To je moglo prije, sjedi kući i razmišljaj kolko ti volja, al sad, bogami, jal je koja naša pošla razmišljat ― đuvegija se nije dobro proveo! Amerika je ovo, burazeru, žene se pokondirile, sad te ima sad te nema.

A ja bi onom maratoncu najrađe zaprijetio il da prestane trčkarat okolo il da oblači majicu, jel on normalan, brak mi dovodi u pitanje! A ne mogu; nismo kod nas. Da smo kod nas, raja bi se skupila neđe na ćošku i svaki put kad on prođe, vikali mu: „Đe to gori, Roki?!” Krv bi mu popili dok ne promjeni svoje čudne navike. E, ovdje to ne more. Mi što pušimo ― mi smo ga popušili. Više ni zdrastveno ne moreš dobit ko normalan insan, jer ako pušiš i ne džogiraš ― nisi normalan.

Na kraju krajeva, šta Džemila priča, jes da imam trbuh, al kakih ovdje sve ima, ja sam za njih isto što i onaj moj komšija za mene! I bolji! Kipi im, bolan, salo, sa svih strana. Još se prave da je to normalno, pa dolaze u minićima take u prodavnice, baš se utegnu, valjda da pokažu svijetu da su fol sretni u salu u kojem žive. Jebote, ja tako nekad kad stojim na kasi iza nakvog ormara, pitam se kako ova briše guzicu i kad je ovaj zadnji put svoju čunu vidio. Počeo sam ih već dijelit na one što vide svoju čunu samo u ogledalu i one što ne mogu stat ni u ogledalo. Čovjek je fakat čudo prirode kad na dvi noge more nosit čitav ormar. Mogu mislit kakog se jada sve nakupi pod tim njihovim slojevima i jel uopšte mogu dokučit određene dijelove tijela kad se tuširaju. I ona će meni ― ja debeo!

Pa dobro, mogo bi malo pripazit, nije da nije, kontam. Nisam ja to ni skonto baš sve definitivno i kako treba, odma sutra ― porcija ko u maksuma. Ja gledam ono ispred sebe, gledam u dječiji tanjir, ne govorim ništa... Kaže Džemila, šta gledaš, dosta ti je. A nije dosta, đe je dosta. Spucam onu večeru na dvaput, pa onda samo gledam kako da se još namirim... Počeo sam se sakrivat u špajz, da nešto metnem u usta dok ona ne gleda. Šta ćeš, bona, ako se dotjeram, šalim se, počeće me druge ganjat, pa i tog belaja... Nemoj se ti sikirat za druge, veli Džemila, posikiraj se ti malo za mene... a i za sebe! Auuu, ona to ozbiljno.

Jes vala, kontam, vidi je, dotjerala se pravo. Ide u džim i još svaki dan kod kuće vježba. Navije sebi naki video i opa-cupa. I djeca su počela sa njom. U nje to, bogami, ozbiljno. Počela je i salate jest, ništa više ćevapi i to... Ja joj vičem neki dan, hajmo na ćevape, ona će ti meni: ja više ne jedem to smeće! Čuj, ćevapi smeće! A jebote, što me je uvrijedila. Odsad ćevape samo kad idem na put mogu pojest. Ista je stvar i sa suhim mesom i sudžukom ― ništa više Džemila neće ni da okusi! A kad je vidim naku kako se utegla, ne znam kad je bolja bila, drago mi. Drago mi, a u isto vrijeme se i sikiram, reko, utegnu se Džemila, šta ću jadan ja sa vakim stomakom pored nje... Počeo sam uvlačiti trbuh kad se slikamo za Fejsbuk. Da izbalansiram taj odnos.

Vidim, odnio vrag šalu, valja mi trčat po mahali. Uzmem onu Adidas trenerku što sam sa hulahopkom na glavi i plastičnim pištoljom prepado komšije za Helowin, navučem tene i na džadu: džoging. Sretnem komšiju, bez majice, naravno, ućero on sam sebi, klimne glavom u znak pozdrava, a ja gledam za njim: sve se mišići na njemu tresu. Da sam ja žensko, kontam, i ja bi radije one mišiće nego ovaj trbuh. Dadnem se u trk. Ja nisam ni pola kruga obišo, komšija već ide u susret. Laganice, ućero on sebi. Klimnem ja sad njemu prvi glavom, a jedva čuvam dah u plućima... Obiđe tako komšija pet krugova dok ja jedan.

Tu noć mi je za večeru bila salata. Spavat nisam mogo od gladi. Al vidim Džemili drago, ponosna na moj efort, pa izdržim bez špajza, njoj za dušu. Sutradan isto tako. Trčim ja ko fol, trči komšija. Obišo on tri kruga a ja nisam spaćno sastavio ni jedan. Hoće duša na nos, al svaki put kad ga vidim da ide u mom pravcu, ja se nasmješim, držim dah, i sve ono ko dobar sam, pucam od forme. Al vidi on to, ućero sam sebi, smješka mi se svaki put kad prođe. Kontam da mu spustim na engleskom: Were is burning, Roki?, al onda skontam da on to neće skontat i džabe ti zajebancija. Tu noć opet salata. I ope ja izduram bez špajza. Nisam ni pivu popio. Pušit nisam ni mogo, jer daha nisam fato dovoljno da uvučem u sebe cigaru.  

Treći dan kontam: e, još danas, pa sutra za Chikago, ima da se napucam ćevapa đe god ima kaki naš usput. Kupiću sebi i sudžuke i one fol Argete i kifla, ima sve da namirim. A komšiju ću da sjebem, isto. Tako odlučim, tako uradim.

Ide sutradan komšo prvi krug, ja sve regulara, klimnem glavom i protrčim kraj njega što sam brže mogo. Kad je on zamako za ćošak, ja otrčim nazad za njim, sakrijem se iza grma, i kad sam ga vidio da ide drugi krug, ope istrčim i iz sve snage protrčim kraj njega. Vidim ja, njemu čudno. A ja se ufuro, i ne pozdravljam se više, ko fol furam, sav sam se predo zadatku. Čim je on zamako za krivinu, ja otrčim za onaj grm, i ope isto: profuram kraj njega ko Brzi Gonzales. I tako još par puta, crko jesam, al sam i komšiju zbunio, ništa mu jasno nije bilo. Elem, pičio bi ja tako da jutra, maratoncu za inat, čak sam i majicu bio skino, al badžo Suljo navratio, nisam ga ni vidio, tolko sam bio predan svom zadatku, sve dok mi nije neko vikno na našem: „Đe to gori, Roki?!” Uh, stado, drago mi bi da me neko zaustavi. „Pod nogama, moj Suljo, pod nogama gori!” Jedva ja to izgovori.

― Znaš ti kako je onaj naš jedan pisac govorio: svaki čovjek ima zapisan tačan broj koraka koji za života pređe? Pa ti sad žuri, trči, jarane...

― Jes, vala, u pravu je taj naš. Hajmo mi na pivu.

Sutradan nisam mogo ustat iz kreveta. Tolko sam se razbolio da mi ni ćavapi nisu na pamet padali. Šta god da metnem u usta ja povratim. Džemila pravila nake supice. Chikago sam moro otkazat. Jedva sam usto iz kreveta. A kad sam usto ― pola stomaka fali!

Ja odma sebi nađem turu da idem za Ajovu, Demoin, tamo su najbolji ćevapi.

I spremam se, gledam, moram stegnut kaiš za dvije rupe. Vidi i Džemila, drago joj, viče mašala kad me je vidila nakog fit, garant konta, „vidi te ko komšija!” Ma ućero on sebi, kontam, da on zna šta su i kaki su ćevapi u Demoinu, trčo bi on do tamo, ko pravi maratonac, a ne da ovdje trčkara po mahali u krug, ko kaka budala, ućero on sebi!


Sunday, November 1, 2015

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "HELOWIN"

Kad sam tek došo u Ameriku nisam imo pojma šta je Helowin. 




Te prve godine sam radio treću smjenu, 12 sati, od 7 naveče do 7 ujutru. Crnčio sam više od kakog crnca. Kad bi se vraćo kući obavezno bi malo otkunjo u autobusu, ono; jedva čeko da se dofatim kreveta i jastuka, al čim dođem kući i legnem u krevet ― oči ko u sove! Svakake sam folove isprobavo, nabacivo deke na prozore, stavljo čepove u uši, čak sam bio kupio i one naučare što se stave kad ideš spavat, al kakvi, ništa nije pomagalo: zaspem tek oko podne, cijeli dan mi propadne. Odspavam 5-6 sati, i ope ispočetka: tuširanje, bus, poso, poso, bus, krevet.

Ishandrila je ta smjena mene dobro, tad sam i započeo ovu svoju odiseju s podočnjacima, pa mi je bilo normala da sa sobom nosam one kapi za oči, da ljudi ne misle da se drogiram, jer sam stalno dolazio na poso krvavih očiju. Tolko sam se naviko na te svoje kapi da sam ih počeo držat kraj kreveta i jal ustanem, prvo što uradim je da zakapam oči; samog sebe sam se plašio u ogledalu. Elem, kako sam se mrzno po autobuskim stanicama, fasujem ti ja naku zajebanu prehladu. Dihat nisam mogo. Odem i kupim nake kapi za nos i metnem ih kraj kreveta; ako zaštopam u po frke da samo pružim ruku i špricnem u nos te kapi, nebil kako šta odspavo. Odradio svoju heftu, jadan, i trebo bit slobodan čitava tri dana. Dolazio Haris Džinović, sve mi se fino osim prehlade naperilo, al nisam namjerno htio uzimat ništa sem tih kapi. Reko, ispavaću se da se saberem, pa se onda mogu ko čovjek na koncertu oduzet.  

Koncert je bio za taj Helowin, al ja nisam imo pojma ni koja je godina a kamoli da je Helowin.  Ja taman ušećerio, kad će ti meni neko na vrata... Lupa, zvoni, ne odustaje, al kaki to, ne jebem ja živu silu, čekam da prestane, kuha u meni, al se borim da ne popizdim, kontrolišem se da ne pođem lajat; ako se skroz razbudim nema šanse da zaspim opet. Sve ja tako kontam, a ne smijem previše ni kontat, pa kontam da ne smijem kontat. Uto, kucanje prestade, i ja nekako ušećirem opet.

Nije prošlo malo, kad će ti opet: prvo zvono, pa onda kucanje. I sve se isto ponovi ko i prvi put. Oni kucaju, zvone, a ja nimukajet. I opet nekako izdržim, oni odu, ja nastavim spavat. Sad sam već bio malo više iznerviran, pa mi je trebalo duže da zaspim. I taman sam san nekako safato, kad će opet zvono. Iste sam sekunde skočio i stao galamit. Ovaj put nisam ništa konto, nego sam izredo Kolumbu i majčine majke i čitav komšiluk. U nas se, brate, znalo u mahali i kad Junuz ide u krevet i kad Asim dolazi s posla; kad se ljudi odmaraju ne ide im se ni za živu glavu, to i djeca znaju! A ovdje, da bog sačuva, ovdje se ne zna ni kako prvi komšija izgleda, a kamoli kako se zove i kake su mu navike. Nit koga zanima. Bezbeli su zato sebi i dali za pravo da te handre kako im se ćefne. Sve ti nešto nude, daju džaba, poklanjaju. Ništa mi gore nema kad mi Amerikanac nešto prodaje za džaba! Znaš da te kani zajebat.

Skočim, onakav ljut i rashrdan, reko, sad ću im sve po spisku, pa za one kapi ― i u oči. Jedno pa drugo. Kad sam vrisno cijeli stan je odjekno! Peče, isto da sam superglu sebi istreso pod kapke, ne moreš ih držat zatvorene a ne smiješ ih otvorit. Galamim po kući, pipam đe su vrata, sad sam sa Kolumba prešo na svoju familiju, sujem i Harisa Džinovića i Hanku Paldum i čitavu našu estradu i koji me đavo natjero da mećem u oči ono što ide u nos!

Trčo bi, al ne smijem ― zveknuću neđe glavom. Držim jednu šaku preko face, drugom pipam ko ćorav ispred sebe, nebil kako napipo kupatilo. Kad sam se dograbio slavine, ispiro sam oči ko mahnit, jebote, reko, oćoraviću, pa i tog belaja. Odma mi kroz glavu prođe kaka će mi invalidska bit, nisam spaćno ni tri mjeseca odradio. Valja mi na socijalu a tek se bio skino sa nje, ko će mi je dat kad je nisam ni zaradio... Sve tako kontam, i pljuskam se po očima. Progledam nekako, na jedvite jade, čujem: oni još uvijek lupaju. Zagrabim korak ko podivljala zvjer, i silovito, uz sočne psovke, otvorim vrata.

Kad su me djeca vidjela, sa onim kanticama za slatkiše i svakojakim bojama i kostimima, vrisnuše svi u glas isto da se sami grof Drakula pojavio na vratima! Ja se prepadoh njih, oni mene. Jedan malac je bio sav krvav, mislio sam da ga je kamion pregazio. U jednom momentu smo se dvoumili dal oni da pobjegnu il da ja šmugnem u kuću. Razbježaše se djeca, jednom je čak i kantica ispala, kotrlja se meni pred krvavim očima, i ja osta tako, zatečen u čudu. Tek onda skontam: Helowin. Jebo ih Helowin.

Otad mrzim Helowin. Al moja ga djeca sad vole. To im je najbolji holidey, kažu.

Šta ću. Navučem Džemilinu hulahopku na glavu, obučem Adidas trenerku, uzmem od malog plastični pištolj, kanticu u ruke i pravac ― trik or trit!

Da ne pričam kako su ljudi reagovali na moj kostim... 

Monday, October 19, 2015

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "ARGETA I KO FOL ARGETA"

Prahnula mi Argeta neki dan i odem maksuz da je kupim.




Ima naša prodavnica ovdje, fala Bogu, pa se mi dijasporci tu susrećemo, gazda zna svakog po imenu, malo se priupitaš, pokupiš svoje stvari i pravac kući da otvoriš paštetu i odmrzneš ćevape. Ima tu svakojakog našeg dobra: Vegeta, jufke, čak su počeli i čitave zvrkove pita pakovat (samo ubaciš u rernu), pa kisele paprike, kupus, sudžuke i salame, zamrznuti ćevapi fol sarajevski fol banjalučki, keksovi, bugarski sir, trahana, paštete, goveđi gulaš, čokolino, frutalino, nema čega nema.

Ja, pravo da kažem, ne volim otić u našu prodavnicu, al moram, navučen sam na Vegetu i naše produkte isto ko džanki na iglu. Nema tu nikakog sentimenta. Narkomana svrbi ruka a kod nas je to od svrbiguza. Nema velke razlike, obojicu nas svrbi, a svako se češe tamo đe ga svrbi! Elem, zasvrbi mene tako dvaput mjesečno, pa se odem namirit. A svaki put kažem, isto ko narkoman: Neću više nikad!

A evo i zašto.

Žena mi non-stop trubi kako je to smeće i bogtepito kaka govna Amerikanci stavljaju u mesne proizvode, kad truju svoje ne štede ni nas garant. Otkako su zabranili da se uvozi sve što ima veze s mesom, pravi sudžuk i paštetu moreš okusit samo ako ko od raje prošvera u avionu. Ja se uvijek vadim na to da su i ove kopije bolje od američkih orginala, djecu sam već navuko na kobasicu i ćevape, pa ona često popusti radi njih il joj usfali trahane, il ja odem inkognito, ono što se kaže... Onda Džemila zvoca kako sam i djecu navuko na džank fud, i kako ona neće da joj djeca budu džankis ko ja, pa se onda koristim hinjskom taktikom: kupim i Džemili Jadro keks i teglu ajvara. Svaki put moram skontat drugu strategiju, već sam isfuro i sve keksove i sve moguće tegle, pa su mi taktike postale sve tanje a naš granap sve dalji. Kaže Džemila od keksova se deblja, eno joj tri tegle ajvara i punjenih paprika stoje u frižideru po tri mjeseca, a bugarskog sira se dosad najela, meščini, samo što nije propričala bugarski! Došo sam u situaciju da čekam da se potroši Vegeta kako bi mogo insistirat da se idem namirit. Počeo sam i jaja vegetit samo da je brže potrošim. A često razmišljam i da bacim u kantu čitavo pakovanje, al to ne bi upalilo kod Džemile... Da stvar bude gora, pročitala je neđe da u Vegeti ima onaj DŽMO, pa sad samo čekam kad će nam zabranit i vegetu. A bez Vegete nema ni sudžuka! Bez Vegete bi haman dotjero liniju ko pravi džanki, al to ne smijem Džemili ni spomenut, uvešće nam embargo bez najave...

O Argeti da i ne govorim... Zbog Argete se drpam cijelo jutro u kamionu.

A evo i zašto.

Amerikanci prave Argetu, al ne piše Argeta nego pileća pašteta. Sve je isto, pakovanje isto u bocu. Kad sam prvi put probo tu paštetu bilo mi drago, reko isto orginal! Maznem jednu ujutru kad ustanem, i jednu poslije u kamionu, sve vozim koljenima, vamo umačem hljeb u konzervu, jedno oko na hajwey, drugo na pašteti. Pun nam je frižider bio te fol Argete. Meščini, nisam mario ni da skršim i sebe i kamion, sve dok imam u šta umočit! A onda je Samir, onaj što drži naš granap ovdje u nas, počeo nabavljat pravu Argetu preko Kanade, inkognito, ono što se kaže... Ja stavio korpu na kasu, napunio je fol Argetom, kad će ti on meni, ono skoro šapće, kaže: „Bil ti, Huso, orginal?” Ja mislio on mene zajebaje. Vidi on, ja zbunjen. “Orginal Argeta, bolan, iz Kanade, samo tišu-mišu...” Čuj, iz Kanade, kontam, kako to nisam ranije znao, tražio bi da vozim ture za Kanadu, barem jednom mjesečno... Kaže, jedna orginal košta ko dvije kopije, al orginal je orginal (a i to je – ko meni), ne plaća se samo razlika u kvalitetu već je tu i rizik uračunat. Nije to baš tolka razlika, kontam, al ućerašmu. Reko: “Daj, Samire, 20 komada, odo odma ove vratit nazad!” Kaže on meni: „Ne more, Huso, dvaes, jebogati, nisam čitav kamion dovuko, samo 3 po glavi stanovnika, pa imam i ja djecu i familiju i poznanike!” „Tri?” ja se razočaro u sekundi. „Ko tebi”, veli on. „Neki ne mogu ni to...” pokazuje glavom tamo na neke naše što čaprkaju po frižideru i raspravljaju se jel su bolji banjalučki ili sarajevski (a nisu vidjeli pravog ćevapa, a kamoli Banja luke ili Sarajeva). Hajd, reko, odvadim ja 3 od 10 onih „fol Argeta”, a on meni metne 3 prave Argete direktno u kesu sa onim kopijama, a sve ispod oka, da niko ne vidi, baš isto da mi prodaje heroin: on obazriv ko diler, a ja već sav drhtim od dragosti, isto pravi džanki.

Izdržo sam ja nekako da ne otvorim paštetu do kuće. Nemam pojma kako, bezbeli me držalo da vidim kako će djeca reagovat kad prvi put probaju pravu Argetu. A i Džemili će biti drago, kontam tako, a sve mi ide na usta i sve prevrćem konzervu po rukama, dođe u kutiji a ne ko američka bez kutije, čitam šta piše, kontam da svratim uzet frišak hljeb, al ko će sad stajat, i sve tako... Kad sam došo kući, odlučim da napravim eksperiment. Otvorim dvi kopije i dva orginala. Čim sam ih otvorio, zamirisa prava Argeta, jebote, sjeti se odma kako sam viko mater pod prozorom, mama, namaži mi krišku, a onda se popenjem na brzinu uz stepenice, a mati me čeka sa namazanom Argetom po hljebu iz pekare, meščini, samo što mi suza nije iz oka kanula, pokrenuše mi se crijeva i cijeli metabolizam u sekundi. A ona kopija ne miriše ni sekunde. Elem, skinem poklopce, stavim djecu za sto, sjedne i Džemila, ništa im ne govorim, da vidim hoćel šta primjetit.

Jašta će nego primjetit! Tek kad probaš orginal vidiš da ona kopija nije, ba, ni nalik! Mislim, liči, al niđe veze. Zgadiše mi se odma i sudžuke i ćevapi i punjene paprike... Pukoše one dvije prave Argete, neće niko da takne američke, moro sam otvorit i treću konzervu! Na kraju, ja pojedem one kopije a djeca i žena orginale. Nazovem Samira da vidim mogul još 3 po glavi stanovnika, da pošaljem Džemilu, nek dadne njoj po glavi. Kaže Samir, rasprodo, jarane, ode ko halva... I obeća mi javit čim mu dođe nova isporuka, rezervisaće mi 6 komada. Haj, reko, ućero ti sam sebi, kontam.

I tako sam ti ja živio od isporuke do isporuke, jedno tri-četir mjeseca. Uštelili smo se Samir i ja, on ko meni ja ko njemu, doguro sam čak i do 10 komada rezervisanih po mojoj glavi stanovnika. Čim je Argeta ispod kase, ja na ajfonu dobijem mesidž: Redy! Odletim tamo, isplatim ga, vazda zaokružim cijenu, ne cjepidlačim, i odma zaštekam sebi par komada u kamion, da imam umočit za puta. Jebo onu kolumbijsku mafiju, kako je Samir razgrano biznis za kratko vrijeme. Vidim, već hoće da se širi, munta onog frizera što ima prostor do njega da se iseli a on sebi da sruši zid, pa da tamo otvori ćevabdžinicu.

E, al nije naš merak dugo trajo... Bilo je onih naših što su čuli za paštete, al ih Samir nije mogo podmirit, pa je neki od njih natovario Samiru inspekciju za vrat. To ću ti ja saznat tek neki dan, kad sam kreno da vidim što mi se Samir ne javlja, đe je zapelo... Prahnula mi Argeta, a tamo ― ne da nema Argete, nego nema ni Samira ni prodavnice! Naki majstori izbijaju zid, pa sam pomislio da se Samir već širi, istjero frizera, al što je onda frizer još uvijek tamo a Samira niđe zglave? Uđem i pitam frizera, kaže, Samir mu prodo prostor pa se on sad širi...

I tako, šta ću... bukiram ja turu za Kanadu. I sve se drpam usput, ko pravi džanki...