BORO DANGUBA

„Danguba, Danguba, jede govna krezuba!” vikali smo za Borom, dok je za sobom vukao prljave platnene vreće i čačkao po gradskom đubrivu, zaokupljen tihim monologom u sopstvenu bradu. 

Boro Danguba je mrzio naše poetične smicalice, pa je u dubokim džepovima pantalona često skupljao kamenice, kao djeca orahe. Boro se tako navikao da sabire municiju po mahalskim džadama, jer je znao šta ga čeka čim udari na gradski asfalt. Dešavalo se nekad da dječurlija trči oko njega, a on, kabast i težak, uzaludno se osvrće ne bi li dograbio kakav kamen, pa je naoružavanje prije sukoba dakako imalo smisla.

Boru su zvali Danguba, jer je po vas dan visio na prozoru ili bio natakaren na ogradu i pozdravljao prolaznike. Živio je sam u ogromnoj austrougarskoj kući koju je, kako smo saznali, naslijedio od svoje nekada bogate familije. Komunisti su, navodno, od silnog Borinog bogatstva ostavili samo tu trošnu, ali lijepu, tajanstvenu kuću, u kojoj je Boro dangubio, čuvajući svoje oteto blago. Pod debelim hladom divljih kestenova, ta kućerina je izgledala kao iz filmova strave i užasa, ali opet nekako pitoma, uvijek otvorenih prozora što otkrivaju još deblji hlad, čamotinju i tajne što se suludo odbijaju o oronule zidove.

Naravno, djeca ne bi bila djeca kada unutrašnjost Borinog čemera ne bi golicala njihovu maštu. Ali takva akcija je bila gotovo nemoguća i zahtijevala je posebno planiranje, jer je Boro rijetko napuštao svoju vilu. Sa jastučetom ispod gojaznih mišica, jedva uglavljen u pendžer, Borina ćela je voljela dočekivati djecu iz škole. A mi, pošto je Danguba bio nagluh, jedva smo čekali svojih pet minuta.

„Ðe si, Boro?”

A Boro bi odgovarao, samo naslućujući pitanje:

„Dobro je, dobro je, momak, kako si ti?!”

„Prčiš li šta, Boro?”

„Pričam, pričam, momak, sam sa sobom, kako si ti?!” odgovorao je Boro, i tjerao nas u histeričan smjeh.

Boro Danguba je volio vruće čvarke, pa se pričalo da je bio profesionalni degustator čvaraka i slanine po okolnim selima. Rijetko je izlazio iz kuće, ali kada bi izašao, uvijek je bio u istoj, bijeloj potkošulji koja mu je bestidno otkrivala okrugli stomak i dlakavi pupak. Hlače su mu spadale, nemoćne da se drže na kukovima, otkrivale guznu liniju, a nogavice neravnomjerno zavrnute išle su idilično uz skorjela stopala u papučama. Bilo sunce, kiša, bio snijeg ― Jovo je vazda u svojoj čađavoj potkošulji, pačjim gegom se šepuri po čaršiji, stomak ide ispred njega a on za njim, održava balans sa prugastim cekerom, ispituje se s ljudima, odvažno tvrdi da je on dobro, a da su dobri i čvarci i slanina zamotani u dnevne novine ispod njegove miške.

Riješeni da otkrijemo Borinu tajnu, jednom smo ga sačekali da papučama otklapara niz aleju divljih kestenova, pa da uvirimo u tu kuću romantične strave i užasa. A tamo: svežnji i snopovi svih mogućih dnevnih novina! Po podu, po stolicama, policama, na stolu, gdje god pogledaš ― novine. Boro je u kući držao sve moguće dnevne informacije tadašnjeg sistema! Bili smo razočarani Borinim blagom, i tajnom koja nije imala nikakav smisao. Da li je Danguba čitao sve te novine, ispunjavao ukrštenice, tražio neku dobitnu kombinaciju, možda otkrivao konspiraciju između redova, ili se jednostavno pripremao za pohod na seljačku slaninu, nikad nismo saznali niti smo se trudili da znamo...

Boru je ubila prva granata koja je pala na čaršiju, iako je eksplodirala na sasvim drugom kraju grada. Naravno, nisu mu našli nijednog gelera u tijelu ali, kako neki tvrde, čuli su ga da viče sa svog pendžera: “VAMA je govno za zubima! VAMA je govno za zubima!” Nakon čega je samo spustio tešku ćelu na prekrštene ruke i otišao da dangubi smrt, dok smo mi živote svoje dangubili.

HUSNIJA CRNJAK u epizodi "ZAŠTO ŽENE IDU ZAJEDNO U WC?"

Vazda me zanimalo zašto žene idu zajedno na klozet. 

Ne znam jel taj fenomen iko do sad dokučio i objasnio, al je fakat da on postoji i da se svakodnevno zbiva pred očima svih prisutnih. I svi se, haman, prave blentavi.

Badžo Suljo kaže to one idu tamo da nas tračaju. More bit. Pišne ova, pišne ona, malo protračaju, poprave šminku, i nazad, obje nasmijane. To je možda tako bilo, moj badžane...

Ipak, ja mislim da tu ima nešto više u pozadini, neko naučno objašnjenje. Isto ko ono ― Što muškarci filozofiraju više od žena i što žene pričaju više od muškaraca: muškarci imaju dvije glave, a žene dva jezika! Tako nekako. Mada je to šala, nije naučno potkovano.

Elem, razmišljo sam ti ja na tu temu. Ima tih nakih teorija da se žene i muškarci razlikuju zahvaljujuć evoluciji naših gena i hormona, odnosno da se naša ponašanja vuku još iz doba pećinskog čojka. Ono, mužjak je lovio, ženka je ostajala sama u pećini sa djecom, pa otud nam sad i sve ovo ostalo. Mužjak šuti, jer bi prepo srndaća da priča, a žena priča jer je strah da joj neće kakav međed uletit u pećinu. Ima logike. Recimo, čojk otvori frižider, gleda okolo, traži kajmak a ne vidi ga, pa se drekne: “Ženo, đe je onaj kajmak?” A ona onda, ljuta, dođe i izvadi ga iz frižidera najedared i turi mu ga pod nos. “Evo ga, jebemte ćorava!” E to kažu da je zato što je mužjak ko jastreb, on ne vidi vazda okolo, nego se koncentriše samo na jednu tačku, a to da bi naciljo na onog srndaća od malo prije. A žena, bezbeli, vidi sve okolo, jer u strahu su velike oči. Hoće reć, dok je sjedila na ulazu u pećinu i čekala da ovaj dovuče srndaća, morala je buljiti okolo da joj ne bi kakav vuk il međed uletio. Tako nekako.

Vodeći se tom tezom (ovaj sam izraz pokupio iz novina), može se onda objasniti i fenomen ženskog pišanja u dvoje ili u grupama. Da bi se to pojasnilo, znači, moramo zamisliti pećinske žene, same, kako budno prate šta se dešava oko pećine dok mužjaci love. Naučnici vele da su ljudi živili u grupama jal su skontali da im je tako bolje neg da žive sami. Znači, odma tu u startu imamo najmanje dvije-tri žene. I jednoj se piški. Al se boji u mrak sama. Normala, odma se tu nađe barem još jedna koja će ić sa njom, da joj pravi društvo, a usput će piškit i ona. I tako, čuče i piške, i o čemu će drugo nego o mužjacima ― gladne su, djeca plaču, a ovih niđe zglave! E tu se taj gen ufatio, tu je ta karika!

E, a što onda muškarci pišaju na brzinu, samo da im iz ruke ispadne? Jednostavno: uteče srndać, a i ženi more kakav vuk il međed uletit u pećinu, pa i tog belaja.

Logika.

Eto, tako sam ja sebi odgovorio na ovo krajnje filozofsko pitanje i neobjašnjeni fenomen. (Dosad).

I još nešto, jako bitno u ovoj priči... Oni crteži i slike po pećinama... Sve nekako kontaju da su ih mužjaci slikali! Nema teorije, ako se logično posmatra. To su bile žene. Dok su one tako čamile, šta će drugo radit neg ufatit se kakog kamena i šarat po zidovima, jel? Vako on meni lovi bizona, sa ovim kopljem, vako on meni lovi srndaća sa ovom strijelom, kad će više, pocrkasmo od gladi! Znači, prvi umjetnici nisu bili mužjaci nego ženke!

A evo zato potvrde, đe je ta njihova naklonost ka umjetnosti evoluirala: smartfons.

Sad još imamo i smartfons, pa ženi onda nije muka tolka otić i sama na klozet. Popiški se, uslika se, fejsbukira i adresu kafane, i svi znaju! Nije sama. Ako je tu i jaranica, onda i nju još prikači, taguje, i to je to! Otkako je smartfona i društvenih mreža, žene više ni u društvu nisu same. Dok mi naivno kontamo kako one tamo pričaju o nama, cijela čaršija zna i đe su i s kim su, ako te i pomenu. Pa ti ciljaj u jednu tačku, jarane. Što bi, dakako, moglo bitno izmjeniti našu genetsku evoluciju i imati dalekosežne posljedice po našu hormonalnu sliku: oni što love više ne moraju niđe dalje od Fejbuka, a ti sjedi ko međed i čekaj da ona iziđe s klozeta.