LUDI MAMARKO

Zadihan i slinav, Ludi Mamarko je trčao niz brdo i ponavljao rečenicu koju je trebao prenijeti popu Jovi. Vojnici su jedino njega zatekli u selu, vraćao je ovce sa paše, pa mu tako, nehajno i iz daljine, dobaciše da leti po popa Jovu, da je hitno da se blagosilja top, vojska nema kad čekati.

Marko je još kao dijete sebi dao nadimak Mamarko, jer zbog zle kobi i djetinje pameti nije uspjevao sastaviti tri čitave riječi a da ne zamuca. Mucao je i kad izgovara svoje ime, pa se tako prekrstio u Mamarka. E, da je kapetan znao za mladićevu manu vjerovatno bi malo bolje razmislio kome povjerava zadatak. Ovako, Marko mahnu ovcama par puta rukama, kao da ugoni kokoši u ćumez, nešto im je pri tom blagim tonom objašnjavao, pa kad vidje da se stadašce uputilo uz brdo, okrenu se, sav sretan, i pusti se niz ledinu.

Uzbuđen vijestima i ponesen iznenadnom važnošću Marko je zamišljao kako će ga pop pohvaliti pred svima i službeno mu čestitati na dobro odrađenom poslu kurira. Mašta mu je tjerala vjetar u noge takvom snagom da mu se pamet počela kovitlati u zraku. Skakao je da dosegne misao, da je uhvati prije nego mu pobjegne pod oblake. Odsad će pop Jovo, mislio je Mamarko, zvati i njega na seoska sijela, posadiće ga na počasno mjesto, između sebe i trgovca Mitra, a onda će ga svi tjerati da ponavlja kako je junački prenio važnu poruku. Preživao je tako Marko malo lude misli po naivnoj glavurdi malo rečenicu u balavim ustima, pa mu se najedared učini put sve duži a rečenica sve kraća. Kad napokon utrča u crkvu iz koje zvono zazvoni baš u tom trenutku, Marko razjapi širom usta ali od poruke osta samo prvo slovo, ispucano na brzinu, kao iz mitraljeza.

– P… P… P… P… – mucao je Marko od uzbuđenja. – P… P… Pope!

Pop je visio na konopcu crkvenog zvona, privezan vratom, te kako se ogromno seosko zvono cimalo lijevo-desno tako je i pop, obješen, išao gore-dole. DING, dole. DONG, gore.

Ne bi Marku jasno šta pop radi na konopcu crkvenog zvona, ali kako god da je razmislio ― vidi nije popu dobro nikako: grči se i hropće. Izvadi Mamarko čakiju i uspentra se uz popa kad je ovaj bio u padu, na DING, pa malo gore, malo dole, prereza Marko nekako konopac, te se obojica, na DONG, strovališe na zemlju.

Ostade zvono da odjekuje još neko vrijeme, dok je Mamarko labavio omču oko popovog vrata.

― Jebogati, Mamarko, od tebe se čojk ne more ni objesit ko čojk! Šta je sad?! ― roptao je ljutito pop Jovo.

― Doš... doš... došla vojska! Ho-hoće da k... k... krstiš t-t-top!

― E, fala ti Bože, mal se ne ubi od dosade! Idi, idi, leti, reci sad ću ja, nek sačekaju!

Skoči Mamarko na noge i salutira popu Jovi kao u filmovima i, sretan kao dijete, otrča istim onim puteljkom kojim je malo prije došao. Usput se zanosio mišlju kako će ga trgovac Mitar pohvaliti pred svima i kako će ga na sijelu postaviti između sebe i popa Jove. Svi će onda sa zavišću gledati u Marka i tjerati ga da ponavlja svoju kurirsku priču. Odbacivao se Ludi Marko od zemlju da mu misao ne pobjegne pod oblake.

“Pop, top, pop, top, pop, top, top, pop”, zapjevuši Mamarko u sebi. “Stigo nam top, jebo ga pop! he-he-he...”

Oduševljen otkrićem rime i svojom pjesmicom, Marko zalegnu u visoku travu, odjednom, bez najave i samom sebi, i pusti se sunčanom danu da ga miluje merakom.

I tako, dok je vojska nestrpljivo čekala popa Jovu da blagosilja top, Mamarko je ležao u travi i divio se rimi koja mu se otimala, sve luđe i ljepše:

“Stigo nam top, jebo ga pop... he-he-he... Došo top, ućero mu pop... he-he-he... Naguzi se pop, ućera mu top!” uživao je Mamarko u svojoj poeziji, u sebi, gdje su sva slova uvijek na svom mjestu i u pravo vrijeme. I sve mu se nešto činilo kako mu je ova pjesmica sve ljepša i duža a popova poruka sve ružnija i kraća.