HUSNIJA CRNJAK u epizodi "KAKO JE SULJO UTEK’O IZ BOSNE"

 Priča meni Sulejman neki dan kako je uteko iz Bosne:

“Kazali nama u Posavini da se ništa ne sikiramo: čuvaju nas hrvatski tenkovi. Haj, reko, mi se opustili pravo. Fakat, došli tenkovi, rasporedili se ko Švabe u partizanskim filmovima, ne bi mogla ni bubamara proć da joj oni ne prebroje tačkice prvo. Of corse, uzmemo mi to zdravo za gotovo, pa se razmilimo po čaršiji i pokrademo sve što su nama Srbi ukrali dok smo mi bili razbježani po okolnim selima. Kad smo mi držali čaršiju ništa praznim stanovima i kućama nije falilo, meščini, čuvali smo to ko svoje, mislili smo možda se komšije vrate, red je da se pripazi, a kad smo ponovo ušli, isto ko da smo ušli u tuđe a ne u svoje. Ućerašim, što kažu Brčaci, sad je bio na nas red.

Prvo smo pošarali ono što su pisali po zgradama OVO JE SRBIJA, a onda smo stavljali njihov krst sa četiri ES đegod oni nisu stavili križ il mjesec i zvijezdu. Oni su, glupani, zabilježili naše da znaju koje se mogu pljačkat i palit, pa nama onda nije bilo teško razaznat njihove. Kako oni nama tako i mi njima. Da se zna čije je čije, i u čije se more ko u svoju kuću. Doduše, znali smo se i zajebat, pa neku našu kuću obilježimo sa četiri ES, a onda dođu oni paravojni i zapale je. Šta ljudi znaju, omakne se, nesporazumi se dešavaju. Rat je, gori na sve strane…

I tako, dok smo mi pokušavali da skontamo kako da odvrnemo bojler iz Njegoševog kupatila, Nazif, Eminov, držo kafić na pijaci, bio preuzeo naku komandu, raspravlja sa onim iz HVO-a kako da likvidiraju srpsku crkvu u centru grada, koju iz pristojnosti nismo onomad dirali. A pošto su oni nama zapalili katoličku i sravnili sa zemljom tri džamije, red je bio da im se odužimo. Nama je to sve bilo bezveze i odlučimo da se ne mješamo.

Mi ćemo ti napraviti dernek, zadernečićemo isto ko da rata nikad nije bilo. Ali prvo da se podmirimo.

Zuko je iščupo bojler, Žuti je safato veš-mašinu, Maki je našo naku gitaru, Davor se ufatio muzičke linije, boli glava, ja sam sam bio zadužen za alkohol i meze a Ćufte da nam skonta kakav dobar prevoz. Sve smo mi to obavili bez kompromisa. Ćufte je pokupio kamiončić ispred ambulante i skino sa nakog službenog auta registraciju HVO-a i to zalijepio na šofer-šajbnu, pa smo laganice išli i hapali, a onda završili kod Zuke u stanu da mu zakačimo bojler i namjestimo veš-mašinu.

Patili smo se oko Zukinog bojlera dobra dva sata; hoćemo se tuširat, ima vode, ima struje, sve sa Hrvatima ima! Veš-mašinu smo prikopčali u sekundi, ubacili sa sebe prnje da to landara i onda se, onako u gaćama, ufatili bojlera. Al kaki, ne možeš bojlera naperit kako valja, nema pojma. Uto se sjeti Žule što se bezveze patimo kad ima stan, next dor, od komšije Babića, Srbina, sve ima, saso mange, hajmo se uvalit i tamo dernek napravit! I mi se uvalimo, kogajebe, što je bježo, mogo je ostat s nama, mi se pravo pazimo.

Rastrčimo se mi po zgradi i svaki sebi nađe po jedan stan na čijim je vratima pisalo 4 ES i tu se automatski useli. Istuširamo se na brzinu, svako u svom stanu, spremim ja mezu, već se pilo, alkohola je bilo ko u priči, jer dok su drugi ćapali televizore i namještaj, mi smo se uglavnom koncentrisali na alkohol. A koncentracija nam nije popuštala čitava dva dana.

Tako, kad smo se fino smjestili svako u svom stanu, odlučimo dernečit dok ne popijemo sve što smo sa velikim trudom nahapali. Skontamo onda da smo se prije morali sakrivat po haustorima da se pofataš s trebom, nema se đe, a sad možemo guzit do mile volje ― ima mjesta da ih je dvjesta! Čim se žensko spomenulo neće Maki da svira gitaru ako nema trebe da ga gleda. A žene u gradu ni zglave. Ostala je poneka mati nečijeg sina a ćerke svojih matera već su sve pobjegle glavom bez obzira. Nać kako solidno žensko u tom haosu i furtutmi bilo je isto ko Tom Kruz u mišen imposibl. Znači, gotovo pa nikako. Elem, sjeti se Maki ima Azra, ona što pravi hljeb u Mlinu, nasmijala mu se par puta. Pošaljemo Makija da skonta Azru, barem nek dođe da se smješka dok mi ločemo, hljeb se dijelio džabe, pa nek ponese usput i 3-4 kile hljeba.

Tako i bi.

Skupilo se tu u Babićevom stanu prave raje, jebenamse, Hrvati nas čuvaju, dernečili smo dan za danom, nismo se trijeznili. Čim se ujutro probudimo i raskrmeljamo, neko se sjeti da nam nema više Škembe, skino ga snajper s trešnje, nema Marija, spuco ga geler, nema Zokija, stao na paštetu, nema Hame, ufatili ga dok je brao gljive, te se neko onda sjeti kako se Hamo profesoru fizike pokenjo ispred vrata i ostavio mu poruku: “Ovo ti je od Njutena”, pa se odvalimo smijat i plakat u isto vrijeme. Šta ćeš, dofatiš se flaše, pa za gitaru. I sve ispočetka. Na položaje smo išli ko i prije, neizmjenično, pošto smo ionako imali samo dva kalašnjikova na nas šestoricu. Hrvati su rekli da isporudžba samo što nije, pa smo fol čekali.

Uto se neka pijana budala jednog dana sjeti da upali televizor. U Babićevom stanu je još uvijek bio televizor, pa kako je Žuti sebi zapiko stan tako mu je osto i televizor. Elem, upalila je neka budala TV, a tamo samo jedan program. I to srpski. Vijesti. Priča neki njihov oficir s brkovima kako će oni za Vidovdan krenut oslobodit Posavinu! Smijemo se mi, šega nam, šta će, bolan, on oslobodit, pa ne možemo svi oslobađat, jebote ko ovdje napada a ko se brani kad svi oslobađaju! Šega nama bila pravo. I još Hrvati s nama, tenkovi raspoređeni, bubamara ne može proletit, kad smo se prvi put mogli mjesec dana branit sa ovo malo puškica, šta oni misle sad, Vidovdan je za dva dana, nema pojma, tenkovi su tu, a i isporuka samo što nije… Kad je ono Vidovdan, dvaestosmog?, pita Davor. Ja, odgovori neko, u nedjelju. Pa sutra je nedjelja! I onda se odvalimo smijat ko budale, te se naločemo ko idioti.

Utrčaše ujutru Ćufte i Maki s položaja, deru se: Ustajte, suncevamjebem, odoše Hrvati! Šta, đe, ko, kako, kaki Hrvati? Hrvati, pijana stoko, tenkovi ― odoše! Đe će, tek su došli? Šta ja znam đe će, u Hrvatsku, neće u Srbiju! Kupte se, ode i raja za njima, neće duše žive ostat u čaršiji. Koji je dan danas? Nedjelja. Pa fino je nama onaj brko reko a mi se njemu smijemo! Šta ćemo, pokupimo se onaki mahmurni, žao nam stanova ostavit, taman smo se fino oslobodili i urahatili, Maki povalio Azru, pa je onda uletio i Davor noć prije, pofato se i on s Azrom dok je Maki bio na položaju, pa je tu ispala frka neviđena, ovaj ih zateko gore u advokata Jovanovom stanu, počelo se na nacionalnoj osnovi i mater spominjat, Azra se pokupila i pobjegla plačući, drama je ostala tek načeta a nerješena, i da nije došo taj Vidovdan i da nisu Srbi krenuli u oslobađanje a Hrvati u povlačenje, ko zna šta bi tu još bilo. 

Ovako, dok su se Maki i Davor prepucavali, napolju se pucalo zaprave. Ja sam mahmuran silazio niz stubište i navlačio čizme a nisam pojma imo koja mi je lijeva, koja desna, možda sam bio uzo i nečiju tuđu… Napolju se čuju tenkovi kako drobe asfalt, počelo se rokat momački. Puče neđe u blizini, meni ona lijeva, ili desna, ispadne, ja poletim da je dofatim i svaljutam se ko grudva, skršim se niz stepenice, i još mi ne bude dosta pa tamo đe je ograda od granate falila ja kroz tu rupu i drito u prizemlje, u slobodnom stilu! Zaljepim se ko palačinka. Imo sam osjećaj da su mi se kosti razbježale podamnom. Puko sam i glavom usput, of corse, al jebo glavu kad ja na noge nisam mogo. Pođoše i granate, ko da sam im ja znak dao, zviždi, drobi, lupa, grmi, odjednom se trese na sve strane. Pokupe oni mene ko lopatom i u kamiončić, onaj što je Ćufte mazno ispred ambulante, i pravac pred komandu. Došle puške! Puške došle a tenkovi odoše. A ja slomljen, kukam, zapomažem, ne znaju šta će sa mnom, il me vodit u ambulantu ili one nake kopije kalašnjikova zadužit. Odluka je pala: prvo zadužit puške pa onda mene u ambulantu. Ja ne mogu čekat, umirem od bolova, al neće ni puške čekat, čaršijski lešinari već kruže oko komande. Hrvati su donjeli oružje i isparili se. Osto Nazif, Eminov, onaj što je imo kafić na pijaci, i sad on dijeli pravdu. I puške.

Zadužimo mi puške, čak su i meni jednu zapikali, i onda pred ambulantu. Kaže Maki zaboravio gitaru, vraćaj se po gitaru. Ja sa Ćuftom naprijed a ovi nazad u prikolici. Pred ambulantom žive duše. Unutra isto: niđe nikog zglave. Dok smo mi otišli  po gitaru cijeli grad se ispario. Naleti Ibro, Salke mesara, na  biciklu, kaže šta vi radite ovdje, povlačimo se, došlo naređenje. Đe se povlači? Šta ja znam, za tenkovima! Đe su tenkovi? Šta znam, đe tenkovi tu i mi, oni su krenuli za Brod. Sjedaj nazad i pravac za Brod! Preko mosta pa u Hrvatsku. A na mostu barikade. Odoše tenkovi preko mosta a raja tužno gleda šta to bi. Svijet se okupio, plače se, kuka se, svađa se, galami se. Ispred Hrvati, odzada Srbi, već su se počeli položaji zauzimat, hoće ljudi rovove da kopaju, jedni da upere preko Save na Hrvate, a drugi da se okrenu i čekaju Srbe! Neki viču jebo to, skidaju se, bacaju puške i skaču u Savu, dole niže mosta. Ovi moji raspravljaju kako ćemo preko, Ćufte ne zna plivat, ja ne mogu ni hodat a kamoli plivat, ništa, hajmo na foru: Ćufte nek vozi, on ima i amblem HVO-a na rukavu, nek izbaci ruku kroz prozor, ja sa njim naprijed, ostali u prikolicu, imamo puške i onu registraciju HVO na šajbni, ko prava vojska, rećemo da vodimo ranjenika u bolnicu, pa prođemo-prođemo…

Zaustave nas na barikadi: Gdje ste pošli? U bolnicu, ljudi, čovjek nam umire! Ja fakat sav krvav, ugruhan, gubim se od bolova, zapomažem, ne znam kud ću sa sobom. Gleda onaj graničar, pa veli, dobro, a šta je s ovima nazad, jel to negdje ima tulum? Vidio bezbeli Makija sa gitarom. Pa idu i oni s nama. Ne može, kaže, ko će Bosnu branit? Muslimani, kaže Ćufte, musliman. Muslimani? Jah. Ode ovaj tamo nazad, traži im papire. Davor viče ja sam Hrvat, pokazuje ličnu, ostali šute. Nakitili se sa Ljiljanima i tespihima, šta da kažu. Mi smo hrvatsko cvijeće, viče Žuti. Hajdi ti, moj ljiljane, lijepo iz kamiona, pa prošetaj nazad! A ti, Hendriks, znaš li ti onu “Ne dirajte mi ravnicu?” Znam, kaže, Maki, sav radostan. E, hajde onda, zasviraj onim svojim tamo... Ti, Davore, možeš ostat, ostali nazad, viče graničar. Gledamo ih Ćufte i ja u retrovizoru kako iskaču i psuju Davoru mater Bosiljku. Daj puške, obrati se nama graničar, mi dadnemo. Vozi, veli. I tako ti mi uteknemo iz Bosne. Kad smo ušli u Hrvatsku raja sjedi ispred kafića, piju se sokići, ispijaju kafice, gledaju u nas ko da smo s Marsa pali!”

 

“I?”

“Ufati nas vojna policija u Zagrebu kod džamije.”

“I?” opet ću ja, da mi je da čujem kako je uteko iz Hrvatske.

“Hrvatska je posebna priča,” veli.

“A raja?”

“Preplivali isto veče i spičili za Mađarsku.”

“A Azra?”

“Granata…”