Odlučila u mene žena da promjeni ime.
Kaže Džemila dojadilo joj da je Amerikanci zovu Dczemila. Otkako je došla, Dczemila, Dczemila, Dczemila: u školi, na poslu, u banci, kod doktora, đegod ode ― Dczemila. Tako 17 godina. Sreća, veli, da se više ne preziva Hadžihusrempašić, jer su je, ako slučajnu i uspiju izgovoriti sva zadana slova, stalno prozivali na slogove: Ha-dzci-huz-rem-pa-zik! Pa šta, velim ja, sad te sigurno zovu Krndžak mjesto Crnjak, mene tako zovu otkako sam došo, ja ih ispravljo neko vrijeme, vidio ne pije vode, sad kad im treba neđe moje ime, ja odma kažem Husnidža Krndžak i meni to uopšte nije crnjak, ja sam i zaboravio da sam Crnjak, ja sad pišem Crnjak a kontam Krndžak! Kaže ona da bi možda i ja trebo razmislit da ubacim Y mjesto J, da me zovu barem po imenu, Husniya, kad već ne možemo napisat prezime na engleskom; C i NJ nam totalno kvare koncepciju. Elem, ona je čvrsto odlučila da odsad bude ― Jemila!
― Jemila? ― provjeravam jel sam dobro čuo, smiješno mi.
― Pa ja, tako će govorit ono DŽ kako treba.
― A kako mi da te zovemo?
― Ja, budale, pa Džemila, ko i dosad.
― Jes ― reko ― al kad odeš u Bosnu, oni će ti tamo čitat Jemila...
― Jah ― veli ― tako sam kontala i prije, pa sam u Bosnu otišla dvaput u 17 godina! Sad živim ovdje i baš me briga kako će me u Bosni zvat! Tamo me više niko ni ne zove…
― I to što kažeš ― složim se ja, kad sam malo bolje razmislio. ― Možda bi fakat trebo i ja stavit ipsilon, da budem Husniya a ne Husnidža… Samo ko će se sad handrit sa papirima, visit po šalterima, vadit opet pasoš, tek sam ga dobio… ― Uto se sjetim kako mi je badžo Suljo baš neki dan, ima 2-3 mjeseca, pričo o nekim našim Romima što su promjenili i ime i vjeru čim su došli u Ameriku. Fenomen su ti Romi. Njima biti migrant dođe prirodno. Ne treba im nikaka škola za to, to kod njih ide ko u nas sevdalinka, s koljena na koljeno. Jal se neđe spuste, odma se prilagođavaju envajormentu, isto onaj gušter što mjenja boju. Samo što oni ne mogu promjenit boju. A ni običaje. A i jezik su sačuvali. Bezbeli im je običaj da ne idu u školu da bi sačuvali jezik. Al džaba ti sve, kad onaki mrki nisu nigdje prispjeli, a vole, brate, i da se kreću u grupama, pa ih je i to odavalo. Onako, po jedan, možda bi i mogli proć, ima svuđe mrkih ljudi, al đe će proć kad jel Brus Li u kino, njih je gomila ispred, trojica-četvorica glume Brus Lija, dvojica pjevaju Sinana Sakića, dvojica prodaju košpe a ostali grickaju, gledaju ove kako se tuku, navijaju i đuskaju! Haj, dobro sad, nije bitno, pričam ja Jemili:
― E ti su ti se Romi zvali Grga i Jasmina. I čim su došli odma pređu u Mormone i odu sebi promjenit ime u George i Jasmine. I prezime su nako izmislili, ne mogu se sad sjetit tačno kako. Elem, kad su sve fino isplanirali, odu na šalter da promjene ime. Uzmu formulare da ispune i tamo Grga upiše Dzordz a Jasmina upiše Dzasmin. Ono, znali su da u engleskom nema kvakica, pa su tako i napisali ― bez kvakica! Kad su lijepo sjeli u kola, pita Grga Jasminu: “Jel, ba, Jasmina, kako se mi ono zovemo?”
Smije se Jemila. ― I?
― I ništa, otad ih svi zovu Dczordcz i Dczazmin!
― Ti mene zajebaješ?
― Ne zajebajem, majkemi ― reko ― eno pitaj badžu Sulju, ona zna cijelu priču. E ja, još su ih poslije izbacili iz Mormona, nisu redovno dolazili u crkvu!
Smijem se ja, ne mogu da se zaustavim. A Jemila se uozbiljila. Gleda me, i sve što me više gleda sve je ozbiljnija, a što je ona ozbiljnija meni sve smješnije…
― Šta je, ba, Jemila ― reko ― šta si se uozbiljila, jesi to zaboravila kako se zoveš?
― Ako ti ja opalim šljagu, nećeš baš znat kako se zoveš! ― veli ona meni, skroz ozbiljno. A ja još više u smjeh.
Al ovaj put se nisam pošteno ni odsmijo. Kad me je Džemila sastavila, jednim brzim iz lakta, mislio sam da me je Brus Li spuco majgerijem.
― Dobro ― reko, a držim se za obraz, ne znam jel mi čudno, jel smiješno, il bi se uozbiljio. ― Ne moraš se odma uderat!
― Kako se ja ono zovem? ― viče u mene žena na mene.
― Džemila… ― reko.
No comments:
Post a Comment