Zaglavim tako dva dana na rest eriji u kamionu i sjetim se kako smo neki dan badžo Sulejman i ja raspravljali imal Boga, te mi ta tema opet nešto udari u glavu, dadoh se u razmišljanje, ko pravi filozof.
Pričam ti ja tako sebi samom i raspravljam se sam sa sobom...
Ne moš ti meni, jarane, garantovat da Bog postoji bez ikake
sumnje, jer čim mi moraš garantovat ― meni je to odma sumnjivo! Isto tako, ne
moš me ubjedit ni da Bog ne postoji, jer jal me moraš ubjeđivat ― treba ti neka
garancija da bi me ubjedio!
Pa šta sad? Il postoji il ne postoji?
Postoji u istoj mjeri u kolkoj Ga i nema. To je jedina
garancija koju mi moš ponudit bez sumnje.
E, jest ti i logika, ućero ti sam sebi. I, šta sad?
Ništa. Ako skontaš da Ga možda ima isto ko što Ga zglave
nema, onda su ti sve posibilitis otvorene.
Kakve te, bolan, posibilitis spopale?
Moš ti vjerovat šta god hoćeš, do tebe je, al vjerovat i znat
nije jedno te isto, jel tako?
Tako je, odobravam ja sam sebi.
E, pošto se ne zna, ne smiješ ništa tvrdit, moš samo
pretpostavljat. Znači, moraš uvijek stavit “AKO” na početku stejtmenta. Naprimjer:
AKO Bog postoji, onda je Savršen, ne može bit ništa manje od Savršenog. Znači,
Apsolutno Savršen. Nema dalje. Što će reć, nema tamo-vamo, idi mi-dođi mi,
cile-mile, il si Bog il nisi, tačka. A ako si Bog, onda si Bog, jarane, savršen
si, apsolutan, ne moš bit malo fin malo ters. Apsolutno znači apsolutno bez
erora, bezgrešan bez greške. Sve ti je znano, u svemu si i sve je u tebi...
I Donald Tramp?
I Tramp.
I Bakir?
I Bakir.
Dodik?
I Dodik! I prostor i vrijeme i kosmos i vidljivo i
nevidljivo, SVI i SVE, nema tu zajebancije! Znači, AKO ima Boga, ili je takav,
Savršen i Apsolutan, ili Ga nema nikako!
A možda je i neki hadžo, sjedi gore, gleda kako se mlatimo,
ogleda u fildžan, baca grah, ko bi ga znao. Znači, ima Ga, al ne bere brige.
Sve će bit kako je skonto da bude, i što bi se On sad tu zamaro s nama? Možda
se on gore samo dobro šali dok se mi dole handrimo.
Hadžo?
Jah, hadžija. Sjedi hadžo gore i kaže Ibrahimu da privede sina
mjesto ovce, da vidi kolko Mu je ovaj odan i našta je sve spreman da Mu
služi... Ibrahim se jadan sturio, ne spava danima, i na kraju stavi sina na
panj, zamahne sjekirom, a hadžo će ti: “Ček, ček, Ibraga, samo sam se šalio!” I
umre ovaj gore od šege, a moš mislit kako je dole Ibri bilo...
Odluto si, ba, s teme. Ne može to tako. Apsolutnom je sve
apsolutno jasno! Nema On potrebe da bude duhovit tako što će poštenog insana
stavljat na đavolje muke, a radi, biva, svoje sumnjičavosti. Čovjeku je
dozvoljeno da bude sumnjičav. AKO boga ima, onda je to od Boga. Jer, insan je
nesavršen, nije Bog. Samo je Bog apsolutan, AKO ga ima. A sumnja je čovjekov
najveći pogon. Tjera nas na razmišljanje. Da nismo bili sumnjičavi i danas bi
bili u srednjem vijeku.
Barem bi Bosna bila naša!
Moš li ti, bolan, iđe mrdnit iz te Bosne? E, Amerika, jarane,
u Americi živiš! A pričamo o kosmosu, Bogu, šta ti ja znam... A ti o Bosni!
Pa spomeno si srednji vijek, reko, nije ni tamo sve tako
crno...
Jašta je neg crno! Zašto se zove DARK EJDŽ nego zato što je
crno?
Kako kome... Nama je sad crnje...
Eto, vidiš, koja si ti budala!
Ko mi kaže...
Đe smo ono stali?
Kod srednjeg vijeka.
Kod sumnje, jebemteblentava, kod sumnje. Pričamo o
filozofiji...
Sori.
Znači, AKO Ga ima, Bog ne može biti sumnjičav. Neko kom je
znano ono šta je bilo i ono šta će biti, nema potrebe da dovodi stvari u
sumnju, kontaš?
Okej. To znači, AKO Boga ima, bio On taj tvoj Apsolutni ili
moj Hadžija, svjedno je. Mislim, njemu je svejedno, a mi kako hoćemo...
Uh, jebote, sad si me skroz zbunio...
Uto dođoše ljudi da me šlepaju, falim te, Bože.
No comments:
Post a Comment