LAJoŠ rADoŠ, nESHvAĆeNI GeNIJE

Otkako su mu “Male Novine” objavile kratku priču, Lajoš Radoš iz Inđije je sanjao da postane pisac. Objavljenu priču naslova “Vidio sam Druga Tita”, pročitao je u razredu pred svima, tako ― iz novina, a onda je ta ista stranica sa njegovom pričom bila prikačena na oglasnu tablu u školskom hodniku. Svi su znali Lajoša Radoša! I divili su mu se. I Lajoš Radoš se divio samom sebi, i svojoj priči, kao da ju je napisao neko drugi!

Od tada, od svoje dvanaeste godine pa sve dok se nije oženio u tridesetprvoj, Lajoš Radoš je pisao. Ali nikad nije ponovio uspjeh iz osnovne škole, jer mu ništa više nije bilo objavljeno. Neko bi ovdje brzopleto zaključio da je Lajoš u stvari bio loš pisac, da nije bio sposoban dosegnuti dalje od obične dječije priče, da je njegova upornost bila uzaludna a talenat krajnje upitan. Možda. No, istinsku literarnu vrijednost Lajoša Radoša, pisca iz Inđije, nikada nećemo saznati, jer je Lajoš ljubomorno čuvao svoje spise za sebe. Naime, on svoju spisalačku sposobnost nije dijelio ni sa kim, osim sa samim sobom. Imao je na hiljade ispisanih stranica, bezbroj kratkih priča, pa vjerovatno i nekoliko romana iza sebe, koje je negdje skrivao, daleko od tuđih očiju i kritike.

Lajoš Radoš je radio kao službenik i bio gotovo običan čovjek. No, niko ga u Inđiji nije smatrao običnim. Viđali su ga u kafani, samog, kako piše, u parku, samog, kako piše, na lokalnim fudbalskim utakmicama, samog, kako piše, u biblioteci, samog, kako čita i nešto piše... Ljudi su bili uvjereni da Lajoš Radoš čak i u hodu piše, jer je vazda nešto sebi mrmljao u bradu i nije bio ustrajan u konverzaciji; odlutao bi najednom, u pola rečenice, izvadio bilježnicu i entuzijastično švrljao po papiru, kao da mu sam Bog diktira i nevidljivom rukom vodi njegovu. Da, Lajoš je bio pisac a ne službenik, to su svi u Inđiji znali. Raja se čak i sprdala s njim, prozivajući ga iz daljine: “Pisac, napišel se šta?!” Lajoš bi se na to samo osmjehnuo, pričajući sebi nešto u bradu.

Nakon tolikih godina ustrajnog literarnog procesa, Lajoš je postao živa misterija i hodajuća legenda Inđije, pa i šire. Svako malo bi se pojavljivao neko ko je tvrdio i ubjeđivao raju da je pročitao Lajoševu neobjavljenu knjigu i time uzbuđivao duhove čaršije i golicao maštu lakovjernih. Nekada bi kritika takvih bila pozitivna do fantastičnih razmjera, a nekada bi se javnost ušutjela tvrdnjom da je sve što Lajoš piše samo obično sranje. Bilo kako bilo, Lajoša je to iznimno zabavljalo i takvim mitovima nije predavao naročitu pažnju. Sve dok ga jedan knjiški čovjek u gradskom parku nije počeo upitkivati za knjigu, insistirajući da mu pokaže šta to piše i o čemu se tu radi.

Lajoš se protivio nevješto, a onda je ustao sa klupe, te instantno udvostručio svoje sitne korake. Knjiški čovjek je pratio Radoša u stopu i bivao sve glasniji i agresivniji. Čak ga je hvatao i za rukav u par navrata, što je Lajošu ubrzalo hod gotovo do trčanja. Sama scena izgledala je pomalo smiješna, ali definitivno vrijedna pažnje. Slučajni prolaznici su zaustavljali gonioca kako bi im ovaj objasnio čemu potjera nedužna čovjeka. A onda bi se, kao po nekom nerazumljivom dogovoru, složili da Lajoš nije uopšte nedužan, pa su se i ostali pridruživali goniocu i sasvim opravdano, po njihovom jednoglasnom mišljenju, zahtijevali i očekivali da pročitaju nešto od Lajoša Radoša. Sličan koncept se ponavljao uporno i sve intenzivnije, broj znatiželjnika iza Lajoševih leđa je rapidno rastao, što je pisca natjeralo u stravičan bijeg a njegove gonioce u fanatičnu potjeru. Jer, na kraju krajeva, šta ako Lajoš ustvari piše o njima, čaršilijama, posmatra ih iz budžaka i sve to prenosi na papir? Možda bi se to jednog dana moglo osvetiti upravo onima koji ga vjerno, građanski, podržavaju! Recimo, da li tamo stoji da pekar Šukur-šiptar čopa nos i sakriva bale gdje god stigne, da se židov Jakub Horovic svakodnevno sprda sa “Nojevom barkom”, a Petar Kovač zakida raju u granapu i pred ženama se češka po jajima? Da ne govorimo o hodži-Abdulahu i njegovoj pivi prije svakog abdesta!... Naposljetku, ko zna šta sve tamo, u Lajoševim spisima stoji i zašto ih on skriva od očiju svijeta! Valja ga sahvatati, linčovati ako treba, sve dok ne pokaže šta i o čemu on to piše sve ove godine.

Ubrzo je pola čaršije trčalo za Lajošem. Gonili su ga sve do njegovog stana u ulici Branka Ćopića 25, uporno zahtijevajući da im pročita nešto, barem jedno poglavlje, paragraf, rečenicu, bilo šta! Lajoš je tada jedva živu glavu izvukao. Ljudi su mu lupali na vrata, a ispod balkona na drugom spratu zgrade u ulici Branka Ćopića 25, protesti su narasli do takvih razmjera da su čak državna televizija i regionalne novine napravile prilog o tom čudnom događaju. Lajoš je stajao na balkonu, zbunjen i prestrašen, i pokušavao umiriti masu ubjeđujući ih da on fakat nema ništa konkretno što bi bilo vrijedno pomena, a kamoli čitanja. Usput je svako malo prekidao svoje bezrazložno izlaganje kako bi izbjegao raznorazne predmete koji su mu letjeli direktno u facu, uključujući tu paradajz, paprike, džepno izdanje Hemingveja i orginalni prevod “Ane Karenjine”. 

Naravno, nakon ovog događaja, Lajoševa popularnost u čaršiji i oko nje naglo je porasla, pa je pisac sve rjeđe bivao viđan na ulici. Ovakvu situaciju iskoristila su djeca, da mu zvone na vrata i provociraju ga. Da, bile su tu i žene, koje su mu krišom noću dolazile pod balkon i sevdalisale, nebili tako iščikale njegovu naklonost i poneku romantičnu rečenicu nad kojom bi bdjele noću, zamišljajući kako je leći pored neshvaćenog genija. Djeca se vremenom odustala, kao i dokoni knjiški ljudi, ali broj udavača željnih Radoševe pažnje uporno je rastao. Da bi riješio problem sa ženama, zbog kojih je morao prestati sa izlascima na omiljena mjesta, Lajoš Radoš je na kraju posustao ― oženio se!

Najupornija udavača bila je svakako Rasema bibliotekarka, Bosanka, žena nepoljuljanog karaktera, promoćurna, ali prekomjerno romantična. Elem, Rasema je iskoristila svoju, inače dosadnu i neshvaćenu profesiju bibliotekarke, razradila strategiju i umotala tako vještu mrežu oko Lajoša, da ovaj nije imao nikakvog razloga da je ne oženi. Naime, dok su druge čamile pod Lajoševim balkonom, Rasema je svako jutro prije posla ostavljala po jedan citat priznatih autora pod njegovim otiračem da virka. Malo po malo, Rasema je obratila pažnju na svoju tajanstvenost. Zadobila je direktnu Lajoševu pažnju kada mu je ubacila citat Tomasa Vulfa u Geteovog “Vilhelma Majstera”, knjigu koju je u žurbi i sa neobičnom razdraganošću tog dana Lajoš Radoš pokupio iz biblioteke da bi studirao psihologiju nerazumnog čovjeka i njegov razum.

Možda je nedolično ulaziti u intimu bračne zajednice, ali radi neostvarenog genija Lajoša Radoša, moraćemo navesti nekoliko detalja koji su nedvojbivo uticali jednako na tok događaja, kao i na sudbinu junaka ove priče.

Lajoš je ostao dosljedan misteriji svog literarnog opusa tako što je svaku noć, spavajući kraj Raseme, ispod jastuka i sa svoje strane kreveta zataškivao tomove svojih nedovršenih romana i grlio ih po čitavu noć. Rasema se stoički borila da ne zaspe prije Lajoša, kako bi se iskrala i otela bar jednu fasciklu iz njegovog zagrljaja. Ali uzalud. Čim bi nešto pokušala, Lajoš bi zgrabio fasciklu kao očajnik što se hvata za izbočen kamen dok visi iznad provalije. Čak su i ljubav vodili sa tim fasciklama i tomovima ispod golih i oznojenih tijela, pa je vremenom i seks Rasemi izgledao kao da se bori sa sporednim likovima i vodi ljubav sa kabastim predmetima koji im bodu pozadinu bez nekog logičnog objašnjenja i razumljive fabule. Ujutro bi Rasema mijenjala taktiku, pokušavala da mu priđe kao drugarica, nagovarala ga dok su pili kafu, imali doručak, ali svaki napor je bio uzaludan i nedovoljno ubjedljiv. Lajoš bi svako jutro uredno posložio svoje spise u osrednji putnički kofer, koji je teglio sa sobom na posao i sa posla. Naravno, Rasema je vremenom posustajala, sve dok nije odustala. A onda su izrodili djecu. Prvo jedno, pa onda drugo. I to sasvim slučajno, dok su guzicama izbjegavali fascikle raštrkane po krevetu, koje je Lajoš tokom seksualnog čina skupljao kao hobotnica i gurao pod svoj jastuk.

Lajoš je u svemu ovome, u tom bračnom savezu, pokušavao da usmjeri svoje vrijeme, navike i pažnju podjednako i svom literarnom opusu i svojoj porodici. Međutim, i djeca i žena su tražili više nego što je on mogao uzvratiti. Naravno, prije ili kasnije, jedna je strana bila osuđena da ispašta. U međuvremenu, Rasema je Lajoševu opsjednutost literaturom i pisanjem prozvala definitivnim sranjem, gubljenjem dragocjenog vremena, odstranjivanjem od porodice i neodgovornim roditeljstvom, što je itekako uticalo na Lajoševu psihu i samopouzdanje. Nakon dugoročne šutnje, nametnutih kompromisa i vanrednih pokušaja, Lajoš je spoznao da zadnjih godina nije napisao ništa vrijedno spomena! Štaviše, sada je ulazio u dob kada je čovjeku koji ima djecu od krucijalne važnosti da ostavi nešto iza sebe. Morao je da piše! Ali kako i kad? Iako banalna, sasvim jednostavna poenta ispostavila se kao jedini logični zaključak: djeca su moja i onda kada žena nije! I tako Lajoš Radoš, pisac iz Inđije, odluči da napusti porodicu i da se preda pisanju, nebili svojom upornošću ostavio u imanet neko dobro svojoj djeci. Pokupio je tomove i debele fascikle, iznajmio sobičak na kraju grada i odlučio se predati pisanju.

I otad ništa više nije napisao. 

Čak ni jednu prosto-proširenu rečenicu nije mogao da složi. Lajoš Radoš je praktično preko noći postao službenik i prestao da bude pisac. 

Istina, neki i danas tvrde da su uspjeli pročitati poneko poglavlje Laješevog remek-djela. Kako je to genijalno zvučalo! 

Tako, dok je pucketalo u vatri, stranica po stranica. 

Čitali su oni mnogo, ali nikad ništa kao tada, ispod starog nadvožnjaka, dok su čuvali nabijene krompire na štapu iznad plamena. 

Ako je uopšte vjerovati beskućnicima.