HARUKI MURAKAMI - ŠEHERZADA

Svaki put poslije seksa pričala je Habaru čudne i uzbudljive priče. Kao kraljica Šeherzada iz „Hiljadu i jedne noći”. Osim što, naravno, nasuprot kralju iz priče, Habara nije namjeravao odrubiti joj glavu sljedeće jutro. (Ona ionako nikad nije ostajala do jutra). Pripovjedala je zato što je to htjela, jer je, pretpostavljao je Habara, uživala maziti se u krevetu i pričati muškarcu u tim malaksalim, intimnim trenucima nakon vođenja ljubavi. A vjerovatno i da malo razonodi Habara, koji je provodio dane zatvoren u kući. 

Zbog svega ovog, Habara je ženu nazvao Šeherzada. Nikada nije kačio ime uz njeno lice, ali ovako ju je pominjao u malom dnevniku koji je vodio. „Šeherzada je dolazila danas”, ubilježio bi hemijskom olovkom. Onda bi opisao suštinu tog dana u jednostavnim, enigmatičnim terminima tako da bi zasigurno zbunio svakog ko bi možda čitao bilježnicu.

Habara nije znao jesu li priče istinite, izmišljene, ili pomalo istinite a pomalo izmišljene. Nije mogao reći. Stvarnost i nagađanja, observacija i čista fantazija izgledali su zbrkano u njenim pričama. Habara je upravo radi toga uživao u pripovjedanju, kao dijete, bez mnogo ispitivanja. Nakon svega, kakvu bi razliku uopšte pravilo to njemu, laž ili istina, ili komplikovana mješavina oboga?

Bilo kako bilo, Šeherzada je imala dar da pripovjeda priče koje diraju u srce. Nebitno kakva je priča bila, ona ju je činila posebnom. Njen glas, zastoji, tempo; sve je bilo besprijekorno. Ovladala bi pažnjom slušaoca, mučila ga, navodila ga da nagađa i špekuliše, a onda, na kraju, davala mu upravo ono što je tražio. Tako zanesen, Habara je na neko vrijeme zaboravljao stvarnost koja ga okružuje. Kao tek obrisana školska tabla, bio je lišen briga i neugodnih sjećanja.

Šeherzada je imala tridesetpet godina, četiri više nego Habara, i bila je domaćica sa dvoje djece u osnovnoj školi (i registrovana medicinska sestra koju su povremeno zvali na posao). Njen muž je bio tipičan poslovni čovjek. Kuća im se nalazila 22 minute vožnje od Habarove. Ovo je bilo sve (ili skoro sve) od ličnih informacija koje je kanila podijeliti. Habara nije imao načina da bilo šta od toga provjeri, ali nije nalazio nikakvog razloga da joj ne vjeruje. Nikada mu nije otkrila svoje ime. „Nema potrebe da znaš, je li tako?” Šeherzada je pitala. Ni ona Habara nikad nije zvala po imenu, iako je, naravno, znala kako se zove. Sasvim razborito je uklonila potrebu za imenom, kao da je bilo ukleto ili neprikladno spominjati ga.

Na površini, barem, ova Šeherzada nije imala ništa zajedničko sa prelijepom kraljicom iz „Hiljadu i jedne noći”. Bila je u srednjim godinama i već se počela debljati, sa podvoljkom i mrežicom bora u uglovima očiju. Njena frizura, šminka i način na koji se odjevala nisu bili nemarni, ali nisu bili ni takvi da bi mamili komplimente. Nije bila neprivlačna, ali joj na licu nije bilo fokusa, tako da je i utisak koji je ostavljala bio maglovit. Zato su je i oni koji bi prošli kraj nje na ulici, ili se zadesili u istom liftu, rijetko primjećivali. Moglo se pretpostaviti da je bila živahna i atraktivna djevojka i da su se, prije deset godina, mnoge glave okretale za njom. Međutim, u jednom trenutku, zavjesa je pala, i bilo je gotovo sigurno da se neće uskoro dizati.

Šeherzada je dolazila Habaru dvaput sedmično. Ti dani nisu bili standarni, ali nikada nije navraćala vikendom. Vikend je bez sumnje provodila sa familijom. Uvijek je telefonirala sat vremena prije dolaska. Pokupovala bi mu namirnice u lokalnom supermarketu i dovozila se malom plavom Mazdom-kompakt. Stariji model, sa oštećenim zadnjim branikom i točkovima crnih od gareži. Nakon što bi se propisno parkirala ispred kuće, uznosila bi namirnice do vrata i pozvonila. Habara bi prvo provirio kroz špijunku, a onda otključao vrata, otkačio lanac i puštao je unutra. Ona bi odlazila u kuhinju, sortirala namirnice i poslagala ih u frižider. Onda bi napravila listu namirnica za sljedeću posjetu. Ove radnje je obavljala stručno, s malo bespotrebnih pokreta i bez mnogo priče.

Kada bi završila posao u kuhinji, odlazili bi nijemo i instiktivno u spavaću sobu. Šeherzada bi na brzinu skinula odjeću i bez glasa se pridružila Habaru u krevet. Jedva da je ikako pričala i dok su vodili ljubav, davajući se svakom činu kao da ispunjava zadaću. Za vrijeme menstruacije, koristila je ruku kako bi postigla isti učinak. Njeni vješti i gotovo poslovni maniri podsjećali su Habara da je ona ipak bila samo medicinska sestra.

Nakon seksa, ležali su u krevetu i pričali. Tačnije, ona je pričala a on je slušao; ubacivao se tek ponekad uz prikladnu riječ ili bi povremeno postavio neko pitanje. Kada bi sat otkucao četiri i trideset, ona bi prekidala svoju pripovjetku (začudo, nekako bi baš tada dostizala klimaks), iskočila bi iz kreveta, pokupila svoje stvari i spremila se da ide. Morala je kući, govorila je, da spremi večeru.

Habara bi je ispratio do vrata, namjestio lanac na ključaonici i posmatrao kroz zavjese kako čađavo malo plavo auto odlazi. U šest sati, pravio je jednostavnu večeru i jeo sam. Nekada je radio kao kuhar, pa mu spraviti jelo nije teško padalo. Uz večeru je pio kiselu vodu Perrier (alkohol nikad nije dodirnuo), a onda je slijedila šolja kafe, koju je pijuckao dok je gledao DVD ili nešto čitao. Volio je velike knjige, posebno one koje je morao ponovo čitati da bi ih razumio. Ionako nije imao šta drugo da radi. Nije imao nikoga za razgovor. Nikoga da telefonira. Bez kompjutera i bez interneta. Novine mu nisu bile dostavljane i nikada nije gledao televiziju. (Imao je dobar razlog.) Bespotrebno bi bilo reći da nije mogao izlaziti vani. Ako bi Šeherzadine posjete zbog nečega stale, bio bi prepušten sam sebi.

Ipak, Habara nije bio previše zabrinut ovakvim konceptom. Ako se desi, mislio je, biće teško, ali izguraću već nekako. Nisam nasukan na pustom ostrvu. Ne, mislio je, ja jesam pusto ostrvo. Uvijek je bio komforan u samoći. Ono što ga je plašilo, ustvari, bilo je ne pričati sa Šeherzadom u krevetu. Ili, preciznije ― čeznuti za njenim pričama.

„Ja sam bila paklara-jegulja u prošlom životu”, rekla je Šeherzada jednom, dok su ležali u krevetu. Bila je to jednostavna i direktna misao, kao da je upravo izjavila da je Sjeverni pol daleko na sjeveru. Habara nije imao pojma kakva je u stvari kreatura ta jegulja, još manje kako izgleda. Naravno, nije imao nikakvo mišljenje o subjektu. „Znaš li kako paklare jedu pastrmku?” pitala ga je.

Nije znao. Štaviše, bio je to prvi put da čuje da jegulja jede pastrmku.

„Paklare nemaju čeljusti. Zato se razlikuju od drugih jegulja.”

„Ha? Jegulje imaju čeljusti?”

„Nisi nikad posmatrao jegulju?” rekla je, iznenađena.

„Pojedem ponekad jegulju, ali nisam baš imao prilike da vidim imaju li čeljusti.”

„E, pa trebao bi pogledati jednom. Otiđi u akvarijum ili tako nešto. Regularne jegulje imaju čeljusti i zube. Paklare imaju samo ljepljive pipke, kojim se zakače za kamen na dnu jezera ili rijeke. I tako onda stoje tu i lelujaju, kao trava.”

Habara je zamislio mnoštvo paklara kako se njišu na dnu jezera. Scena mu se činila nekako nestvarna, iako je njegova realnost ponekad i sama izgledala strašno nestvarna.

„Paklare žive tako, skriveni u rastinju. I čekaju. Kad joj pastrmka prođe iznad glave, ona se hitro protegne i ščepa je svojim ljepljivim pipcima. A u tim pipcima je nešto slično jeziku sa zubima, kojim trljaju ribu po trbuhu dok je ne načnu. Čim je malo otvore ― mogu početi jesti, polako.”

„Ne bih volio da sam pastrmka”, zaključio je Habara.

„Robovlasnici su u doba Rimljana uzgajali paklare u ribnjacima. Buntovni robovi bi bili bačeni unutra i paklare bi ih žive pojele.”

Habara je pomislio kako mu ne bi bilo drago ni to da je rob u doba Rimljana.

„Ja sam prvu zmijuljicu vidjela u osnovnoj školi, išli smo u posjetu akvarijumu,” pričala je Šeherzada. „Onog momenta kad sam pročitala kako žive, znala sam da sam bila paklara u prošlom životu. U stvari, ja sam se sjećala: kako sam bila zalijepljena za kamen, kako se njišem s travom, kako bacam oko na pastrmku poviš glave.”

„Sjećaš se kako si ih jela?”

„Ne sjećam.”

„To me tješi”, rekao je Habara. „Je li to sve čega se sjećaš ― kako se njišeš lijevo-desno na dnu rijeke?"

„Ne ide to baš tako sa prošlim životima”, rekla je. „Sretan si ako osjetiš i samo blic. To je kao kad proviriš malo kroz rupicu u zidu. Sjećaš li se ti nekih svojih prošlih života?”

„Ne, nijednog”, odgovorio je Habara. Istinu govoreći, on nikad nije ni osjetio nagon da preispituje svoje prošle živote. Imao je pune ruke i sa ovim koji živi.

„Bilo je skroz fino biti na dnu jezera. Ustima zakačena za kamen, naopačke, gledam kako mi ribe plivaju iznad glave. Jednom sam vidjela snap-kornjaču, ogromni crni oblik kako prolazi, kao zli svemirski brod u ‘Ratu zvijezda’. I velike bijele ptice sa dugim, oštrim kljunovima; izgledale su odozdo kao bijeli oblaci što lebde na nebu.”

„I sve to možeš vidjeti sad, dok pričaš?”

„Jasno kao dan”, rekla je Šeherzada. „Svjetlost, struju kako nosi, sve. Nekad čak mogu i da odem tamo, u mislima.”

„Misliš li da znaš šta si tada mislila?”

„Da.”

„O čemu to zmijuljice misle?”

„Paklare misle kao paklare. O paklare-temama na paklara-način. Nema riječi da se to opiše. To je isto kao kad smo bili u majčinoj utrobi. I tamo smo nešto mislili, ali ne možemo izraziti te misli na jeziku koji sad koristimo. Razumiješ?”

„Čekaj sekundu! Ti se sjećaš kako je bilo u majčinoj utrobi?”

„Naravno”, rekla je Šeherzada, dižući glavu da bi vidjela preko njegovih grudi. „Ti se ne sjećaš?”

Ne, potvrdio je. On to ne može.

„Ispričaću ti onda ja jednom. O životu u majčinoj utrobi.”

„Šeherzada, paklare, prošli životi”, upisao je Habara tog dana u dnevnik. Sumnjao je da bi iko ko bi otvorio bilježnicu mogao razumjeti šta te riječi znače.

Nastavlja se...

Prevod sa engleskog: Elvis Hadžić