Habara je prvi put sreo
Šeherzadu prije četiri mjeseca. Bio je tek prebačen kući, u provinciju sjeverno
od Tokija, i ona mu je bila dodijeljena kao ispomoć. Kako nije mogao izlaziti
vani, njen posao je bio da mu donosi namirnice i druge potrebštine, knjige, časopise
i CD-ove. Usput, ona mu je birala DVD-ove, iako je teško akceptirao njen
kriterij u odabiru.
Nakon sedam dana od
njegovog dolaska kući, Šeherzada je legla s njim u krevet, kao da je to bilo
nešto sasvim normalno što treba uslijediti. Kondome je bila već pripremila na
stoliću kraj kreveta. Habara je pretpostavljao da je i seks jedna od njenih dužnosti,
ili možda neka „aktivna podrška”. Kakva god bila terminologija i kakva god da
je bila njena motivacija, on joj se pustio i prihvatio ponudu bez oklijevanja.
Seks im nije bio obaveza,
ali se ne može reći ni da su ga potpuno uživali. Činilo se da Šeherzada s
oprezom kontroliše njihov entuzijazam, kao instruktor uzbuđenje svog učenika za
vrijeme vožnje. Ipak, iako njihovo vođenje ljubavi nije bilo iz strasti, nije
bilo ni čisto poslovno. Možda je započelo iz neke dužnosti (ili kao nešto što
je bilo veoma preporučljivo), ali izgleda da je usput, pa makar i samo malo,
ona našla užitak u tome. Habara je ovo osjetio u načinu na koji je njeno tijelo
reagovalo; u suptilnim pokretima koji su i njega ushićivali. Nakon svega, nije
bio divlja životinja zatvorena u kavezu već ljudsko biće sa emocijama, a seks samo
zarad fizičkog oduška je nepotpun. Ali koliko je Šeherzada u njihovoj
seksualnoj vezi vidjela dužnost, a koliko je to doticalo sferu njenog osobnog
života, on nije mogao reći.
Isto je bilo i sa drugim
stvarima. Habara je teško čitao Šeherzadina osjećanja i namjere. Na primjer,
gotovo uvijek je nosila bijele pamučne gaćice. Takvo donje rublje su nosile
domaćice u svojim tridesetim ― doduše, ovo je bila čista pretpostavka, jer on
nije imao nikakvog iskustva sa domaćicama u tim godinama. Ipak, ponekad bi se
pojavila u žarko-obojenim svilenim gaćicama. Zašto ih je mijenjala, nije imao
pojma.
Druga zbunjujuća stvar je
da su njihovo vođenje ljubavi i njeno pričanje priči tako povezani da je bilo
teško razaznati gdje jedno završava a drugo počinje. Nikad tako nešto nije doživio
prije: iako je nije volio, i seks nije bio ništa naručito, bio joj je fizički
veoma naklonjen. Sve je izgledalo jako konfuzno.
„Bila sam tinejdžer kad
sam počela provaljivati u tuđe kuće”, rekla je jednom dok su ležali u krevetu.
Habara je, kao i uvijek
kad ona započne tako priču, ostao bez riječi.
„Jesi li ti ikad provalio
u nečiju kuću?” pitala je.
„Ne baš”, odgovorio je
isušenog grla.
„Probaj jednom i postaćeš
ovisan.”
„Ali to je protiv
zakona.”
„Naravno. Opasno je, ali
se ipak navučeš.”
Habara je šutio i čekao
da ona nastavi.
„Najbolja stvar kad si u
nečijoj praznoj kući je tišina”, Šeherzada je pričala, „samo muk. Izgleda kao
najmirnije mjesto na svijetu. Tako se čini, barem meni. Kad sjednem na pod, potpuno
mirna, moj život jegulje mi dođe pred oči. Rekla sam ti već o svom prijašnjem
životu zmijuljice, je l’ tako?
„Da, rekla si.”
„E, upravo je tako. Moji
pipci se uhvate za kamen pod vodom i tijelo mi leluja poviš glave, kao trava
oko mene. Sve je tako beščujno. Možda i zato jer nemam ušiju. Sunčanim danima,
svjetlost gađa kroz površinu kao strijela. Ribe svih boja i oblika prolaze iznad.
Moj um bude prazan, bez misli. Osim jeguljičinih misli, naravno. Te su
maglovite, ali čiste. Divno je bilo biti tamo.”
Šeherzada je pohađala
srednju školu kad je prvi put provalila u nečiju kuću, pričala je, i bila je ozbiljno
zacopana u dječaka iz razreda. Iako nije bio nešto posebno zgodan, bio je visok
i uredan, dobar učenik koji je igrao fudbal, i bio joj je neodoljivo privlačan.
Ali njemu se izgleda sviđala druga i nije Šeherzadu primjećivao. Ustvari,
moguće je da nije znao da ona uopšte postoji. Bilo kako bilo, ona ga nije mogla
izbaciti iz glave. Kad bi ga vidjela ostajala bi bez daha; ponekad je osjećala
potrebu i da povrati. Ako ništa ne poduzme, mislila je, poludjeće. Ali
priznavanje ljubavi nije dolazilo u obzir.
Jedan dan, Šeherzada nije
otišla u školu nego kući tog dječaka. Kuća je bila udaljena 15 minuta hoda od
mjesta gdje je živjela. Prije toga je provjerila njegovu familijarnu situaciju.
Mati mu je bila učiteljica japanskog jezika u obližnjem gradu. Njegov otac,
koji je radio u fabrici cementa, poginuo je u saobraćajnoj nesreći nekoliko
godina ranije. Sestra mu je takođe išla u školu. Znači, kuća je bila prazna
tokom dana.
Ulazna vrata su, za
očekivati, bila zaključana. Šeherzada je potražila ključ ispod otirača.
Naravno, ključ je bio tu. Stanarske komune u prigradskim mjestima nisu imale
gotovo nikakvog kriminala, pa je ključ često ostavljan ispod otirača ili pod
saksiju sa cvijećem.
Da bude bezbjedna,
Šeherzada je ipak pozvonila i sačekala malo, pa kad nije bilo odgovora,
osvrnula se na ulicu da bude sigurna da je niko ne posmatra, otključala vrata i
ušla. Zaključala je iznutra. Izula se, i stavila obuću u plastičnu vrećicu u
ruksak na leđima. Onda se na prstima popela uz stepenice na drugi sprat.
Kao što je i
pretpostavila, njegova soba je bila gore. Krevet mu je bio uredno namješten. Na
polici je bio mali stereo uređaj sa nekoliko CD-ova. Na zidu je visio kalendar
sa slikom fudbalskog kluba „Barselona” i navijački transparent, ništa više. Nema
postera, nema fotografija. Samo zid obojen u krem. Iznad prozora bijele
zavjese. Soba je bila posmremljena i sve na svom mjestu. Nema razbacanih
knjiga, nema odjeće po podu. Soba je svjedočila pedantnoj ličnosti svoga
stanara. Ili majci koja je održavala kuću u perfektnom stanju. Ili oboje.
Činila je Šeherzadu nervoznom. Da je soba bila barem malo neuredna, niko ne bi
primjetio tragove koje bi ona ostavila za sobom. Istovremeno, upravo ta čistoća
i jednostavnost, taj savršeni poredak, veselio ju je. To je baš ličilo na
njega.
Šeherzada se spustila na
stolicu za radnim stolom i sjedila je tako neko vrijeme. Ovdje uči svaku noć,
mislila je, dok joj je srce tuklo u grudima. Dizala je pribor sa stola, jedan
po jedan, prevrtala ih je među prstima, mirisala, držala na usnama. Njegova
olovka, njegove makaze, linijar, heftalica ― najbanalniji predmeti bivali su
posebni, jer su bili njegovi.
Otvorala je ladice i
pažljivo pregledala šta je unutra. Najgornja ladica bila je podjeljena u
pregrade, svaka sa malim kontejnerom svakojakih predmeta i suvenira. Druga
ladica bila je zauzeta školskim sveskama, dok je donja i najdublja ladica bila
ispunjena sortiranim papirima, bilježnicama i starim testovima. Sve je bilo
povezano ili sa školom ili sa fudbalom. Nadala je se da će naići na nešto
osobno ― dnevnik, možda, ili pisma, ali radni sto nije skrivao ništa od toga. Čak
ni fotografiju. Šeherzadi se to učinilo nekako neprirodno. Je li on uopšte imao
život mimo škole i fudbala? Ili je pak svoje privatne stvari sakrivao negdje
gdje ih niko ne bi mogao naći?
Ipak, i sama činjenica da
je sjedila za njegovim radnim stolom i gledala u njegov rukopis Šeherzadu je
beskrajno uzbuđivala. Sišla je sa stolice i sjela na pod da bi se smirila. Pogledala
je u plafon. Sa apsolutnom tišinom oko sebe vratila se u svijet jegulje.
„Znači, svešto si
uradila”, Habara je upitao, „bilo je da si ušla u njegovu sobu, prošla kroz
njegove stvari, i sjela na pod?”
„Ne”, odgovorila je
Šeherzada. „Ima još nešto. Htjela sam da uzmem sa sobom nešto njegovo. Nešto
što je svakodnevno koristio, ili nešto što je bilo uvijek uz njega. Ali ništa
što bi mu nedostajalo. Ukrala sam mu olovku.”
„Olovku?”
„Da. Jednu koju je već
koristio. Ali ta krađa nije bila dovoljna. To bi bio očigledan slučaj provale. Činjenica
da sam ja to uradila izgubila bi
smisao. Na kraju krajeva, ja sam bila ljubavni kradljivac.”
Ljubavni kradljivac?
Habaru je to zvučalo kao naslov nekog nijemog filma.
„Odlučila sam da mu
ostavim nešto umjesto te olovke, nešto kao simbol. Kao dokaz da sam bila tu. Deklaracija
da je ovo bila trampa, razmjena, ne nekakva obična krađa. Ali šta bi to moglo
biti? Ništa mi nije padalo na pamet. Pretraživala sam ruksak i džepove, ali
nisam nalazila ništa prikladno. Bilo mi je krivo što nisam sa sobom ponijela
nešto pogodno. Napokon, odlučila sam da ostavim tampon. Neiskorišten, naravno,
zapakovan. Perioda mi je bila blizu, pa sam ih nosila sa sobom da budem
bezbrižna. Sakrila sam ga duboko u ladicu, da ga se teško može pronaći. I to me
je baš uzbudilo. To, da je moj tampon zaštekan u njegovom radnom stolu. Možda
je upravo zato moja perioda i započela odmah nakon toga.”
Tampon za olovku, Habara
se zamislio. Možda bi tako trebao zapisati u svoj dnevnik tog dana: „Ljubavni
kradljivac. Olovka. Tampon.” Baš me zanima šta bi neko zaključio iz toga!
„Bila sam u njegovoj kući
svega petnaestak minuta. Nisam smjela ostati duže: bio je to prvi put da sam se
ušunjala u nečiju kuću, plašila sam se da me ne zateknu tako. Provjerila sam
ulicu, iskrala se iz kuće, zaključala vrata i vratila ključ pod otirač. Otišla
sam u školu. Sa njegovom dragocjenom olovkom.”
Šeherzada se ušutila.
Činilo se da vrti vrijeme unazad, da lista sjećanja i traži im pravi
redoslijed.
„Ta sedmica je bila
najsrećnija sedmica u mom životu”, rekla je nakon duže pauze. „Stalno sam nešto
šarala po svesci s tom olovkom. Njušila sam je, ljubila, češkala obraz, igrala
se s njom prstima. Ponekad sam je čak stavljala u usta i sisala. Naravno, što
sam je više koristila, olovka je bivala sve kraća, boljelo me to, ali se nisam
mogla kontrolisati. Ako se baš posve smanji, mislila sam, mogu uvijek otići
nazad i uzeti drugu. Imao je hrpu korištenih olovki na svom stolu. Neće imati
pojma da mu neka fali. A vjerovatno nije još našao ni tampon zabačen u ladici.
Pomisao na to me je uzbuđivala do ludila ― budila mi je čudesne osjećaje tamo
dole. Nije mi više uopšte smetalo što me u stvarnom svijetu niti gleda niti je
svjestan moje egzistencije. Jer, ja sam sada u tajnosti posjedovala nešto
njegovo, dio njega, takoreći.”
Deset dana kasnije,
Šeherzada je ponovo izostala iz škole i otišla u dječakovu kuću. Bilo je 11
sati ujutru. Kao i prvi put, našla je ključ ispod otirača i otvorila vrata. I
ovaj put je soba bila u besprijekornom redu. Prvo je odabrala olovku, gotovo
nekorištenu, i stavila je u svoju pernicu. Onda je natenane legla na krevet,
položila ruke na grudni koš, i gledala u plafon. Ovo je krevet na kojem on
spava svaku noć. Ta misao joj ubrza otkucaje srca, jedva je disala. Zrak joj
nije ulazio u pluća, grlo se osušilo, i svaki udisaj bio je bolan.
Šeherzada je sišla sa
kreveta, popravila posteljinu i sjela na pod, kao i prvi put. Pogledala je opet
u plafon. Nisam baš spremna da ležim u njegovom krevetu, rekla je sama sebi. Zasad
mi je to previše.
Ovog puta, Šeherzada je
provela pola sata u kući. Izvadila je bilježnice iz ladice i pregledala ih. Naišla
je na pismenu lektiru. Bila je to „Kokoro”, novela Sosekija Natsumea, lektira
za taj ljetni raspust. Njegov rukopis je bio predivan, kao što je i za očekivati
od jednog odlikaša, bez ijedne greškice. Ocijenjen je, naravno, čistom peticom.
Svaki nastavnik suočen sa ovakvom perfekcijom automatski bi ga ocijenio
najvišom ocjenom, bez obzira da li bi se upustio u čitanje ili ne.
Prešla je na ormar,
otvarala ladice, i analizirala redom. Gaće i čarape. Majice i pantalone.
Fudbalski dresovi. Sve složeno kao pod konac. Ništa ni uflekano ni pohabano. Je
li sam slagao veš? Ili je to njegova majka činila? Osjetila je iznenadnu
ljubomoru prema majci, jer je mogla da radi ovakve stvari za njega, svaki dan.
Mirisala je njegov veš. Bio
je svježe opran i odisao je na sunce. Izvadila je jednu sivu majicu, odmotala
je i pritisla je uz lice. Možda je ostao dašak njegovog znoja ispod pazuha?
Ništa. Ipak, držala je majicu na licu i uvlačila njen miris duboko kroz nos.
Poželjela je sačuvati je za sebe. Bilo bi to previše rizično. Njegov veš je
tako pedantno poslagan i održavan. Vjerovatno su on, ili njegova majka, znali tačno
koliko majica ima u fioci. Bilo bi prave drame da nestane neka. Šeherzada je složila
majicu pažljivo i vratila je na svoje mjesto. Umjesto majice, uzela je mali
bedž u obliku lopte, koji je pronašla u radnom stolu. Vjerovatno još iz osnovne
škole. Sumnjala je da će mu nedostajati. Prošlo mnogo vremena dok
bi shavatio da ga nema. Kad je već bila pri tome, provjerila je da li je tampon
još uvijek tu. Da, bio je tu.
Zamišljala je šta bi se
desilo da mu je mati našla tampon. Šta bi ona pomislila? Da li bi zahtjevala neke
odgovore, šta zaboga radi tampon u njegovoj sobi? Ili bi čuvala tajnu i razmišljala
sumnjičavo svako malo o tome? Ko bi ga znao. Ipak, odlučila je ostaviti tampon
gdje je i bio. Na kraju krajeva, bio je to njen prvi simbol ljubavi.
U spomen na drugu
posjetu, Šeherzada je ostavila tri vlasi svoje kose. Noć prije, odsjekla ih je,
zamotala u celofan, i ubacila u kovertu. Izvadila je kovertu is svog ranca i
ubacila je u jednu od starih svesaka iz matematike u njegovoj fioci. Vlasi su
bile prave i crne, ni preduge ni prekratke. Niko ne bi znao čije su bez DNK
testa, iako je bilo jasno da su od neke djevojke.
Izašla je iz kuće i
otišla pravo u školu. Stigla je na vrijeme za prvi popodnevni čas. Bila je
obuzeta svojim činom desetak dana. Osjećala se kao da je postao malo više njen.
Ali, kao što je i bilo za očekivati, ovako nešto nije moglo proći bez
incidenta. Jer, kao što je Šeherzada već rekla, provaljivati u tuđe kuće je
zaraza i ovisnost teška.
U trenutku dok je ovo
pričala, Šeherzada je pogledala na sat pored kreveta i shvatila da je vrijeme
da krene. 4:32, poslijepodne. „Moram ići”, rekla je, više onako, za sebe. Skočila
je iz kreveta i navukla svoje bijele gaćice, zakopčala grudnjak, skliznula u
farmerke, i navukla preko glave tamno-plavu „Nike” majicu. Proprala je ruke u
kupatilu, počešljala se, i nestala u svojoj plavoj Mazdi.
Ostavljen nasamo, Habara
je razmišljao o priči koju mu je Šeherzada upravo ispričala, uživajući u njoj
kao da preživa. I šta onda? pitao se. Kao i sa svakom njenom pričom, nije imao
pojma. Nije mogao zamisliti Šeherzadu kao srednjoškolku. Je li bila vitka i
zgodna? Školska keceljica, bijele čarapice, kosa u pletenice?
Nije bio gladan, pa je
odložio večeru za kasnije i vratio se knjizi koju je čitao. Ali se nije mogao koncentrisati.
Imidž Šeherzade kako se krišom uvlači u kuću svog školskog druga i kako mu
njuši stvari u ormaru nije mu izlazio iz glave. Bio je nestrpljiv da čuje šta
se poslije toga desilo.
Nastavlja se...
Prevod sa engleskog: Elvis Hadžić
No comments:
Post a Comment