BORO DANGUBA

„Danguba, Danguba, jede govna krezuba!” vikali smo za Borom, dok je za sobom vukao prljave platnene vreće i čačkao po gradskom đubrivu, zaokupljen tihim monologom u sopstvenu bradu. 

Boro Danguba je mrzio naše poetične smicalice, pa je u dubokim džepovima pantalona često skupljao kamenice, kao djeca orahe. Boro se tako navikao da sabire municiju po mahalskim džadama, jer je znao šta ga čeka čim udari na gradski asfalt. Dešavalo se nekad da dječurlija trči oko njega, a on, kabast i težak, uzaludno se osvrće ne bi li dograbio kakav kamen, pa je naoružavanje prije sukoba dakako imalo smisla.

Boru su zvali Danguba, jer je po vas dan visio na prozoru ili bio natakaren na ogradu i pozdravljao prolaznike. Živio je sam u ogromnoj austrougarskoj kući koju je, kako smo saznali, naslijedio od svoje nekada bogate familije. Komunisti su, navodno, od silnog Borinog bogatstva ostavili samo tu trošnu, ali lijepu, tajanstvenu kuću, u kojoj je Boro dangubio, čuvajući svoje oteto blago. Pod debelim hladom divljih kestenova, ta kućerina je izgledala kao iz filmova strave i užasa, ali opet nekako pitoma, uvijek otvorenih prozora što otkrivaju još deblji hlad, čamotinju i tajne što se suludo odbijaju o oronule zidove.

Naravno, djeca ne bi bila djeca kada unutrašnjost Borinog čemera ne bi golicala njihovu maštu. Ali takva akcija je bila gotovo nemoguća i zahtijevala je posebno planiranje, jer je Boro rijetko napuštao svoju vilu. Sa jastučetom ispod gojaznih mišica, jedva uglavljen u pendžer, Borina ćela je voljela dočekivati djecu iz škole. A mi, pošto je Danguba bio nagluh, jedva smo čekali svojih pet minuta.

„Ðe si, Boro?”

A Boro bi odgovarao, samo naslućujući pitanje:

„Dobro je, dobro je, momak, kako si ti?!”

„Prčiš li šta, Boro?”

„Pričam, pričam, momak, sam sa sobom, kako si ti?!” odgovorao je Boro, i tjerao nas u histeričan smjeh.

Boro Danguba je volio vruće čvarke, pa se pričalo da je bio profesionalni degustator čvaraka i slanine po okolnim selima. Rijetko je izlazio iz kuće, ali kada bi izašao, uvijek je bio u istoj, bijeloj potkošulji koja mu je bestidno otkrivala okrugli stomak i dlakavi pupak. Hlače su mu spadale, nemoćne da se drže na kukovima, otkrivale guznu liniju, a nogavice neravnomjerno zavrnute išle su idilično uz skorjela stopala u papučama. Bilo sunce, kiša, bio snijeg ― Jovo je vazda u svojoj čađavoj potkošulji, pačjim gegom se šepuri po čaršiji, stomak ide ispred njega a on za njim, održava balans sa prugastim cekerom, ispituje se s ljudima, odvažno tvrdi da je on dobro, a da su dobri i čvarci i slanina zamotani u dnevne novine ispod njegove miške.

Riješeni da otkrijemo Borinu tajnu, jednom smo ga sačekali da papučama otklapara niz aleju divljih kestenova, pa da uvirimo u tu kuću romantične strave i užasa. A tamo: svežnji i snopovi svih mogućih dnevnih novina! Po podu, po stolicama, policama, na stolu, gdje god pogledaš ― novine. Boro je u kući držao sve moguće dnevne informacije tadašnjeg sistema! Bili smo razočarani Borinim blagom, i tajnom koja nije imala nikakav smisao. Da li je Danguba čitao sve te novine, ispunjavao ukrštenice, tražio neku dobitnu kombinaciju, možda otkrivao konspiraciju između redova, ili se jednostavno pripremao za pohod na seljačku slaninu, nikad nismo saznali niti smo se trudili da znamo...

Boru je ubila prva granata koja je pala na čaršiju, iako je eksplodirala na sasvim drugom kraju grada. Naravno, nisu mu našli nijednog gelera u tijelu ali, kako neki tvrde, čuli su ga da viče sa svog pendžera: “VAMA je govno za zubima! VAMA je govno za zubima!” Nakon čega je samo spustio tešku ćelu na prekrštene ruke i otišao da dangubi smrt, dok smo mi živote svoje dangubili.