Mensura
je bila četvrto dijete Avdije i Fatime Krvavca i treće žensko po redu. Kod Avde
je sve moralo biti po redu, što znači da je za očekivati da se redaju muška
djeca. E, tu mu nije baš išlo po redu. Od sedmoro djece, pet ih je bilo ženska
čeljad. Od njih je očekivao samo da se udaju po redu, jer je sramota da se
preskaču starije sestre. One po redu, a muški – što prije to bolje. Njegovi patrijarhalni
nadzori u kojim muško produžava lozu gledali su na žensko čeljade kao
zvijezdicu što titra po kući, a onda se ta svjetlost prenese pod tamo nečiji
krov, promjeni prezime, i sve bude, maltene, k’o u svjeću da si puhno.
„Puhno je Avdo u prkno!” izjavio je Avdija kad su mu onomad iz opštine uručili naređenje da se javi u komandu. Avdija se vodio mantrom da nikom ne ostaje dužan, ali se ispostavilo da je dužan još jednu godinu Armiji. Usput su mu učtivo dali do znanja da bude sretan što ide u vojsku a ne u zatvor! Sasvim razumljivo, reklo bi se, jer je Avdo prve mjesece rata proveo u četnicima a potom se priključio ustašama. On to nije nikad krio. Sve je to Partija uredno zatefterila, te je bio red da se svode računi.
No, u četnicima se Avdija našao igrom slučaja. Služio je u vojsci Kraljevine Jugoslavije, pa kad je Švabo potjerao a vojska se razbježala, Avdija nije imao kud već da bježi u četnike. Tamo se vadio kako nije njegova krivica što mu je čuna osunećena, njega niko nije pit’o, a kad su ga uhvatile ustaše skinuo je gaće, pokazao da je osunećen kao dokaz da nije Srbin i prešao u ustaše. Isto je bilo i sa partizanima. Čim mu se ukazala prilika, on je digao ruke i predao se. U ratu je Avdo izučio sveto pravilo: da se uvija kao vrbin prut – savija a ne puca. Tako je u nas, Bosanaca, nema nam druge, mislio je Avdija. Triput je streljanje umalo izbjegao, ali je glavu na ramenima sačuvao. Zbog toga, a i zbog nekih drugih stvari, Avdija se srkletio što su mu tek tako odbili godinu ratničkog staža. Kad je dobio naređenje da mora ponovo u vojsku Avdo je srdito izjavio: „E, napraviću vam ja sedam sekretara SKOJ-a, pa da vidimo ko je veći partizan!”
I dao se Avdo odmah u posao, da iskleše barem jednog skojevca prije nego se oturi u Armiju. Nakon prve prinove, sina Mustafe, izgledalo je da će i biti kao što Avdo priželjkuje i Bog zapovjeda, ali se par mjeseci nakon rođenja beba Mustafa razboli i ušuti jednog dana, naprasno, kao što je i proplakao. Prvi Avdijin sekretar, beba Mustafa, eto izgleda nije htio da se učlani u komuniste. Tada, u poslijeratnoj neimaštini i bez uredne vakcinacije, nekima je odlučivao Bog, nekima nafaka, a nekome imuni sistem. Htio-ne htio, Partija je Avdiji bila Bog i batina, pa je vijest o smrti sina kojeg nije ni vidio Avdo dobio na straži u slovenskom gradu Maribor.
Tog se dana Avdija Krvavac bez pardona zakačio sa kosmičkim poretkom.
Od smrti malog Mustafe malo je šta Avdiji Krvavcu išlo za rukom. Inatio se Avdo još dugo kad se vratio iz vojske, ali tek nakon pete kćeri dobio je opet sina, Hasana. „Vala, kad sam dogurao do šest, mogu još jedno, pa nek bude sedam, da ne kažu nije Avdo od riječi!” Tako i bi. Nakon Hasana, zatrudni Fatima i po osmi put, i podari Avdiji još jednog sina, Idriza.
Da bi ublažio ogorčenost zbog neočekivanog ishoda, Avdija je počeo pratiti fudbal i ići redovno na lokalne utakmice. Utjehu ni tamo nije nalazio, ali bi se barem nakratko sudbini nasmijao u lice. Poznavajući Avdijinu muku sa sedam sekretara SKOJ-a, dok su grickali košpe i psovali sudiju, jarani su ga zadirkivali: „Jel ba, Avdo, kako to pet pišulja za redom i onda odjednom dvojica đuvegija?!” A Avdo se onda nagne prema ahbabima i onako, u povjerenju, kao da Fatima čuje na daljinu, prizna: „Stvar taktike. Svaki put sam gađo u drugi ćošak dok nisam skonto da moram zabit pod prečku!” „Pa jeboga ti, Avdo, ohani sad malo, ne praviš ,Želju’ nego sedam sekretara SKOJ-a!”
Elem, tako, poslije početnog slobodnog udarca, Mensura je došla kao treći ugao od sedam penala Avdije Krvavca.
Kad je Mensura odlučila da pobjegne od kuće, odnosno da se uda za Izetovog Fikreta Bunozu, bila je jedna od nedjelja, u jesen 1970. Hrvatski komunisti su tražili veća prava u Jugoslaviji, pa su sportske aktivnosti bile u sjeni velikih zbivanja. Avdo je odlučio da političke napetosti riješi ribolovom, što će se po njegove živce pokazati pogubnije od demonstracija.
Ustao je Avdija rano to jutro da navadi gliste za mamca. Zabadao je ašov i čaprkao po vlažnoj zemlji i svaki put kad bi izvadio glistu on bi je tješio: „Šta si se skupila, bona, neka te, doću i ja tebi jednog dana pod zemlju!” Mamce je skupljao u stakleni galončić u koji bi prethodno stavio malo zemlje i izbušio rupice na poklopcu. Pažljivo i spretno, Avdo ja namirio svoju ribarsku teglu taman toliko koliko je naumio pecati tog dana, pa se onda pravdao glistama: „Nije do mene, bogami, Fata nije stigla da umješa puru – takav vam grah pao...”
Galončić je Avdija stavio u svoj mali ribarski ranac, a ranac ostavio na skalinama verande dok priveže pecaljke na bicikl. Usput je namignuo flašici Muratove rakije što je grkljanom virkala iz zamotanih novina. Šljivovicu komšije Murata od mila je zvao sok od zove. Ne zato što je cugao rakiju kao da je sok, već što je Muratova rakija imala gotovo identičnu boju kao sok od zove. A i pitkija je od zove, Avdo je tvrdio uvjereno. Nije se jednom prevario pa iz podruma iznio Fatimin sok od zove umjesto rakije, pa poslije prvog gutljaja morao usta ispirati šljivovicom da ubije neprijatan ukus. „Ih, Fato, kako možeš ovo pit’, Bog te ne ubio... Stavi tiketu!” galamio bi Avdija. I sad je, dok se spremao na rijeku, u više navrata otvarao flašu i prinosio je nosu da se uvjeri da ne smrdi kao zova!
Avdo je i u ribu išao više da bi rahat ćeifio Muratovu rakiju nego da bi šta upecao. Svima je to u kući bilo jasno. Znala je i Mensura da su očeve misli trenutno u hladovini i da mu je koncetracija dobrano popustila, pa je iskoristila momenat nepažnje i na brzinu ugurala pisamce u očevu torbu. Kad je ceremonija pripreme bila gotova, Avdija je ranac nabacio na leđa, natakario se na bicikl i prije nego što je pokrenuo pedalu, dobacio Fatimi:
– Odo ja, Fato, na Bosnu, nemoj pristavljat paprike, biće ribe za večeru!
– Jebeš politiku, ode Avdo pecat – usput je dodao, dok je nespretno startovao bicikl, kao da će svojim činom ugušiti demonstracije u korijenu.
Daleko od svijeta i dječije galame, našao je Avdija mjesto uz Bosnu, pod hladovinom hrasta što se bezobrazno naginjao nad rijeku. Nabio je Avdo glistu i sve je gledao kako se vijuga na udici, žao mu, ali u isto vrijeme pomisli na riblju mezu uz čokanj te večeri, pa zabaci štap i uglavi ga u drvene rašljice.
– Jah, meraka, Tito dragi, moglo bi se i potegnut – reče, pa za onu flašu umotanu u novine. Kad tamo, gle, pisamce.
Izvadi Avdija plavu kovertu, jednu od onih što je donosio iz Pošte, s posla, za ako zatreba, i zbunjen pročita: „Mom dragom babi”. Čim je ugledao ovo „dragom” znao je da neće na dobro. Obuze ga hladan znoj i prsti mu zatreperiše na laganom vjetru. Otvorio je pismo i pročitao:
„Dragi baba, nisam kanila da ti kvarim ribu, al nekako ti moram kazat. Znam koliko ti držiš do svijeta i do običaja, da si najrahatniji kad sve ide po redu i da ne valja preskakati stariju sestru, ali takav je vakat da ja na Zekiju više čekat ne mogu. Zekija ganja školu i njoj ne pada na pamet da se udaje skoro. Možeš je pitat. Ja sam čekala i na Hajriju tako, radi tebe i tvog obraza, pa mene Zaim, moja prva i velika ljubav, ostavi i reče mi da ako ja moram čekat on ne mora. I ne krivim ga, koji bi momak čeko da se dvije sestre udaju da bi on imo pravo oženiti treću? Samo budala. Tako. Mene je Fikret pito i ja sam rekla da hoću. A šta ću? Ne mogu ja natjerat Zekiju da se uda samo zato što je mene momak prvu zaprosio...
Nemaš se šta sekirat, Fikro ima zlatne ruke, baba, isto ko i njegov babo Izet. Onaj Izet, obućar u čaršiji. Biće mi dobro kod njih. Pa kad dođemo na mjer i vidiš kako sam sretna valjda ćeš mi halalit.
Voli te tvoja Mensura.”
I, eto, umjesto da Avdo upeca ribu, upeca Fikret Avdinu Mensuru.
*
Mensurin bijeg iz kuće ožario je Avdiju pravo, sav se osuo od svrabeža. Zaboravio je Avdija i na štap i na ribu, latio se flaše, pa potegao jednom i dvaput i triput dok se nije zabrojao tako. A onda je zurio u rijeku, potpuno nezainteresovan za somčinu što se zakačio na udicu i vozao je okolo po vodi dok na kraju nije iščupao i pecaljku i rašljice i odvukao ih u nepoznatom pravcu.
Nije Avdiji velika briga bila šta će pričati čaršija i žene bagudati; nije Mensura ni prva ni posljednja što je preskočila stariju sestru. Druge su brige jele sada Avdu. Zna on dobro tog Izeta obućara. U poštara se đonovi izližu svaka tri mjeseca, pa mu se Izet ponudio dvaput godišnje zakrpiti đonove džabe i jednom u dvije godine besplatno ih zamjeniti novim, samo da ne ide obućaru Ragibu preko puta. I još je dodao: „Ja i ti, Avdija, ne možemo jedan bez drugoga; ti kvariš što ja popravim i ja popravljam ono što ti pokvariš! Mi živimo u onoj simbiozi. Naši poslovi su važni za ljude, jer da nema nas nit bi ko hodo pa čaršiji nit bi ko znao šta mu drugi misle!”
– Izetu nemam šta prigovorit – pričao je Avdija sebi, rijeci i onom hrastu što se bezobrazno naginjao nad rijeku – al taj njegov Fikret... To ti je da Bog sačuva! Pa, jadna ne bila, kud baš njega od volike čaršije!
Potegnu Avdija iz flašice momački pa se sjeti kako je nedavno nosio Izetu cipele na popravku i kako mu se ovaj požalio na tog istog sina Fikreta. Kao ni sad, tako mu ni onomad ne biješe jasno zašto se baš njemu, Avdiji poštaru, obućar Izet otvorio. Bezbeli se čovjeku skupilo, mislio je, pa se istres’o prvom koji mu je zasjeo u radnju to jutro.
Elem, imao je šta i čuti.
– Onaj moj hajirlija, to ti je da Bog sačuva! – započeo je Izet bez najave i uvertire.
Avdija ostade zbunjen; tek što je nazvao sabah hajrullah i spustio kosti na štokrlju, ovaj će ti njemu ’vako.
– Hajirlija? – zbunio se Avdija.
– Jah, moj Avdaga, bekrija kakog nadaleko nema... Sve kontam možda bi mu kakva žena u kraj stala, al on ni mukajet. Vrijedan je, zna stojednu, al se kači suknje i rakije... Ne more se ni zauzdat ni obuzdat!
– O kome ti, Izete, živ bio, tek sam se razdanio? – naivno je upitao Avdija, zbunjen što Izet, čovjek inače poznat po tome što rijetko egleniše, evo sada njemu ne samo da priča, ničim izazvan, već se još, haman, ispovjeda!
– O svom jadu ti, bolan, pričam, o svom Fikretu, proćerda mi svaki dinar na kafanu i sevdalisanje... Isto ko da ga je Bećir-prevoznik pravio!
Avdo je šutio. A šta da kaže? Otkako zna za ovog čovjeka i otkako mu donosi obuću, osim onog ugovora o simbiozi, Izet sa njim dvije čiste nije sastavio. Jer, obućar je bio na svoju ruku insan. O njemu se svašta pričalo, ali od njega se malo šta moglo čuti. Vazda je držao ekserčiće u ustima i vadio ih po potrebi dok je kuckao u one svoje đonove. Istina, znao bi izbaciti riječ-dvije, ponekad sastaviti i rečenicu, ali bi se odmah vraćao poslu, redao ekserčiće među usne i hvatao ustaljen ritam. Bezbeli se radi tih ekserčića i navikao da drži usta zatvorena i da sluša više no što zbori, pa je govorio kao što je i radio, odmjereno i u pauzama, isto da cipele šamara – oštro ali natenane. I svaka mu je bila na mjestu! Upravo zbog ovih njegovih navika, čaršija je iznimno cijenila obućara i njegovu šutljivu narav, pa su ljudi, čaršijski prvaci kao i fukara, svraćali u radnju da čuju koju pametnu od Izeta i podijele svoju muku. Tako je obućar Izet znao i ko šta pije i ko je gladan i ko sa šejtanom tikve sadi.
Ali Izet nije nikad pričao o drugom loše, a pogotovo ne o sebi i o svome. I to je onomad Avdiju kopkalo, a zakopka ga i sad, još više, dok je sjedio pripit bez štapa na rijeci.
– Ti ono pet ćeri i dva sina, Avdaga, veliš?
– Jah, usrećio se pravo.
– Nemoj tako, Avdaga, da znaš i da jesi!
– Ma kako jesam, moj Izetaga – polaskan Izetovim tonom prebaci se i Avdija na aganisanje od mila – kako sam se usrećio, mogu triput umrijet dok mi unuk pronosa ime po čaršiji!
– Nezahvalna je to računica, moj Avdaga, šta ćeš ako ti unuci budu sve ženskinje: ode to u nedogled, man se ćorava posla, nema od tog hajra – upozoravao je Izet.
– Pa od njih dvojice valjda će neki gađat pod prečku!
Izet se nasmiješi. – Eto vidiš, kod mene obrnuta situacija: pet sinova i dvije ćeri. A da ti kažem: mijenjo bi se s tobom iz ovih stopa! – reče Izet, pa nareda ekserčiće među usne.
I tu je bila završena priča. Avdija se pozdravio s Izetom i produžio u Poštu, ne pridavajući mnogo pažnje onome što je čuo. Ali sada, dok je čamio kraj rijeke, opijen svježom havom, tišinom i Muratovom šljivovicom, nije mogao da se otme osjećaju da je Izet nešto znao što Avdiji nije bilo ni na kraj pameti. Je li ga to Izetaga upozoravao ili mu se pravdao, pitao se Avdija. Izet je razborit čovjek, pa se možda unaprijed ispričavao za sudbinu koja samo čeka da ih obojicu uzjaše... Praznovjernost našeg naroda prizivala je belaj i nesreću, ali onome što Avdija saznade od Izetage nije bila potrebna nikakava vračarija. Mensura je otišla za probisvijeta i nek’ joj je Bog na pomoći, nazad joj nema, odlučno je zaključio Avdo. „Neću, vala, ja hodat čaršijom pognute glave radi njene kratke pameti. Eto joj Fikro pa nek sad ona s njim devera mjesto Izeta! Tito dragi, šta me snađe...” kukao je Avdija, ozlojađen i zabrinut za svoj obraz kao i za Mensurinu neizvjesnu sudbinu.
U neko doba primjeti Avdija da je rakija pri kraju i opsova Murata, k’o da mu je Murat kriv što mu je rakija pitkija od zove. Valja kući krenuti. Istrese gliste iz galona i pokaza im rukama da se razilaze kao čoban ovčicama svojim. Spakova se nekako Avdija, sve se čuvajući za hrast, umalo da zagnjuri u Bosnu, pa kad uvidje da je popio više nego što je mogao podnijeti, izgura s mukom bicikl iz šipražja i uputi se pješke niz kaldrmu. Bicikl ga je čuvao od zaljuljane kaldrme, ali kako je prednji točak počeo krivudati i odskakivati od oštre kamenice tako se zaljulja i Avdiji kompletna vasiona oko glave. Uspravi se kaldrma k’o Kineski zid, pa se po njoj Avdo sad morao pentrati uspravno iako je znao da normalan insan ide po ravnom. Pao je nekoliko puta, jer mu se činilo da hoda i kad leži, i da ne bi Bećira-prevoznika ko zna kad i kako bi Avdija to veče stigao kući.
Bećir ni sam nije bio trijezan, ali je taj čovjek s godinama naučio kako da se nosi s alkoholom. Trijezan je bio pravi ters pa je rijetko izlazio iz kuće u takvom stanju. A kada bi izašao, cijela je čaršija znala da Bećir ordinira ulicama i mahalama. Bećira se i moglo zaobići ali njegov promukli glas što odzvanja od zidove zgrada i krovove kuća – nikako. Bećir bi ispred sebe gurao plato na dva točka i vikao kroz ulice:
– Evo ide Bećir prevoznik, evo ide Bećir prevoznik, evo ide Bećir – prevoznik na dva kotača! Prevozim sve: od igle do lokomotive! Evo ide Bećir prevoznik...
Bećira su ta kolica ustvari više pridržavala da ne padne nego što ih je on uistinu gurao, pa su se često dva Bećirova kotača mogla vidjeti parkirana iza kafane, dok Bećir prevozi bijele miševe što su mu se počeli priviđati od prekomjernog alkohola. Bećir je gotovo redovno nosio modrice, rane, i ogrebotine od prepreka na putu i sve je teže i sebe gurao a kamoli kolica. Ipak, i takvom mu je to bolje polazilo za rukom nego Adviji sa biciklom.
– Crni Avdaga, čovječe, jesi to ti?! – uzviknuo je Bećir, vidjevši Avdiju kako gmiže po džadi.
– Avdija jesam, al dal sam čovjek jal glista to ti ne bi znao reć! A koji si ti?
– Kako koji, Avdaga, Bećir, prevoznik na dva kotača!
Podiže glavu Avdija sa zemlje i sa velikim trudom zaustavi planetu u pravcu Bećira i njegovog platoa na dva kotača.
– Hajd, živ bio, Bećaga, natovari nas na ta svoja dva kotača, neću ti uslugu zaboraviti – ponizno će Avdo.
– A šta je sa dječijim doplatkom?
– Kakvim doplatkom?
– Kako kojim? Dječijim doplatkom, jeboga ti, Avdaga, onim doplatkom što mi kasni, djeca mi trinest dana samo puru jedu! To si, haman, zaboravio...
– Pa bolan, Bećaga, nemam ja ništa sa doplatkom, idi u opštinu, ja raznosim poštu ko i ti što guraš džakove s krompirom! Ono što mi metnu u torbu ja to podijelim – pričao je Avdija iako mu nije bilo do priče.
– A da nisi neđe zapeo, da ti nije ispalo neđe, ne bi me čudilo kad te vakog vidim...
– Ne jedi govna, Bećire, znaš da ja ne pijem na dužnosti, nisam ja privatnik ko ti!
– Dobro, de, ne moraš se durit odma. Reko, nije na odmet da upitam kad si već tu...
– Idi u opštinu, šta si mene našo zajebavat... Hoćeš ti mene tovarit ili nećeš?
– Hoću, brate, Avdaga, kako neću... Samo... i ja sam na poslu, evo baš idem od Husnije, nake mu gajbe prevozio, posusto sam, Avdaga... Nije u mene više ona snaga... A znaš đe je Husnija, Bogu iza nogu!
Sjeti se Avdija da u Bećira nema ništa na veresiju jer je vazda samo čekao da spusti kolica i da se zarakija, ali može kod Bećira i razmjena dobara, ako se pod robom podrazumijeva alkohol. Na Bećirovoj monetarnoj listi rakija je bila kudikamo jača valuta od dinara. Tu je Bećir bio pravi biznismen, pa ako su u pitanju litre – moglo je i na teku, zavisno od obraza u partnera.
– Dobićeš flašu zove, Bećire, a i to je previše, ne vrijedimo ni ja ni biciklo zajedno toliko!
– Kakva te zova snađe, ne pijem ja to, Avdaga, nisam bolestan!
– Ma Muratova rakija, jebem te pijana, Muratova rakija!
– Pa što tako ne kažeš, Avdo, ja mislio da ti mene zajebaješ! Za Muratovu domaćicu odvezo bi te i do Doboja! – razvedri se Bećir u sekundi. – Eto vidiš, radi takih mušterija ko što si ti, ja sam i posto alkoholičar! Ček tu, sad ću ja, samo da parkiram kolica.
Bećir spusti nogare od kolica i uz muku i hrvanje polegne nekako Avdiju na plato. Avdo se izvali na leđa, metne ranac pod glavu, i sve othukuje. Taman Bećir krenuo, kad će Avdija:
– Ooo, Bećaga, biciklo! Zaboravio si biciklo!
– Nema mjesta za bicikla, Avdo.
– Kako, bolan, nema kad stalno vičeš da i lokomotivu prevoziš, kako nema?!
– To je, bolan, reklama, Avdo, đe si ti vidio da čojek vozi lokomotivu na dva kotača! Il ti il biciklo, pa biraj.
– Stani, Bećire! Stani!
Bećir stane.
– Evo vako, skupiću se ja malo da može i biciklo stat. Nemoj me zajebavat, Bećaga, moram sutra na poso sa biciklom. Ne mogu pješke raznosit poštu, bolan, đe si to vidio? Valja mi ispuniti normu!
– Dvije litre zove?
– Može jedna Muratova i jedna Fatimina?
– Šta ću sa Fatiminom zovom, Avdaga, nisam bolestan, rekoh ti!
– Djeci, bolan, Bećire, djeci... Nek ti žena razmuti s vodom, pa haman i dvi litre od toga, jaka je zova u mene u Fate! Pa kad ti ženi dođu žene biće joj drago da se ima šta iznijet, bolan, nemoj mislit samo na svoju guzicu!
– Jah, i to što kažeš.
Parkira Bećir opet plato, digne nogare od kolica, vrati se po bicikl i nasadi ga pored Avdije.
– Dabogda da ćeš se ti na ovom biciklu sutra provozat, em ti je guma otišla em si felgu iskrivio. Pa nije ni čudo što meni kasni doplatak, s takim poštarima... Drži to biciklo!
Krenu Bećir opet. Zvrnda bicikl po drvenom platou, trucka Avdija. Ali ne pušta. Prihvatio je poštar svog ranjenog drugara kao u partizanskim filmovima – ne pušta. Gleda Avdo u onaj iskrivljen točak, plače mu se, gleda i sve konta kako mu biješe milo oko srca kad ga je od Pošte dobio za 20 godina rada i odanosti Partiji. I vidi sad. Gumu će zakrpiti, jebeš gumu, ali felga... Neće Avdo ni da gleda, drugi dan druga nafaka, skontaće se nekako, izvuće iz šupe ono staro, pun je sepet drugih briga sada.
– Je li, Bećire, znaš li ti onog bekriju Fikreta? – odskakivao je Avdijin glas po kaldrmi.
– Bunozinog?
– Jah.
– Đe neću znat Fikru, hairli momak; poselami, počasti, ljudina i po. Jest da voli žensko i rakiju, al ko, brate, ne voli! Stolar ti je on, znaš, svaka čuda pravi.
E kad je Bećiru Fikro hairli onda od takvog čovjeka hajra nema, zaključio je Avdija i stavio tačku na Fikreta.
Obojica su šutjeli neko vrijeme. Mjesec se klatio k’o pehlivan na žici, zvijezde se ganjale po nebu, Bećir je otpuhivao kao lokomotiva, a Avdija se brinuo kako će ovakav pred Fatimu. A stid ga i djece. Nije ga ovako Muratova zova oborila ne pamti. To se on napio od muke i čemera svoga, nije rakija ništa kriva, uvjeravao se. Elem, morao se nekako sabrati jer se fakat previše oduzeo.
– Istovari ti mene, Bećaga, kod Beginog šljivika, ne bi da me vakog komšiluk vidi.
– A moja zova?
Izvadi Avdija dva prsta rakije koliko je ostalo u flaši.
– Evo ti ovo za puta. Ima i tri prsta! A sutra ti donesem obje flaše kad ti budem prolazio kroz mahalu, ne sekiraj se, Avdo je čovjek od riječi.
– E moj Avdaga, kad bi se od riječi moglo živit đe bi nam kraj bio, svi bi bili ko Amerika!
– Ne beri brige, Bećaga, staviću zovu u torbu još večeras i prvo ću tebi poštu donijet. I pazi šta pričaš, čuće te neko, kaka te Amerika spopala?!
– A dječiji doplatak?
– Pa Bećire, bolan, ne mogu ti djeca svake godine imat isto godina! Ne more se vas vijek živit na račun države. Idi u opštinu, raspitaj se, kan se mene, čovječe, ja sam poštar, jeboga ti, nisam predsjednik opštine!
– Ma svi ste vi isti! Hajd silazi mi sa kotača! – naljutio se Bećir, k’o fol, jer već stigoše do Beginog šljivika. Odavde je imao Avdija pješačiti petnaestak minuta, kroz prečice i stranputice. To, ako bi išao hodom homosapijensa. Ovako, uz Kineski zid, biće dobro ako ne zaluta. Avdija i Bećir se nekako razmiriše; Bećir je dobio u zalog dva-tri prsta Muratove zove a Avdija obećanje da ovaj neće baljezgati okolo.
Zima je virkala iza ćoška, ali je sve mirisalo na proljeće kao što samo u Bosni mirisati zna. Blagi povjetarac umi Avdino lice i malo ga razbistri. Kako su vjetar i vlažan vazuh trijeznili Avdiju tako mu je i belaj sa Mensurom bivao sve veći i jasniji. Valja meni s tim deverat’, pomisli Avdija, i uputi se kući, kroz tuđe njive i avlije.
A bicikla škripa stoji. Sve što ga je Avdo više forsirao sve više je i bicikl skičao i vrištao, isto da mu dušu čupa. Preplaši se Avdija da će cijelu mahalu dići na noge. Ako se nadigne Begina žena sutra će čitava opština znati i kako je Mensura pobjegla od kuće i kako je Avdija polupao i točak i lončiće. Otrijezni se od te spoznaje najedared, pa tako, gotovo trezven, odluči da svog vjernog druga zašteka u kakav grm, a da se on uputi sam, na dvije noge, kako i priliči ljudima što hodaju uspravno. Tako i uradi. Malo na dvije a malo na sve četiri, u horizontali vertikalno, došunja se Avdija u neko doba do kuće.
U primaćoj sobi gori svjetlo – Fatima ga čeka.
Nije mu se ulazilo nikako. Sjedne na skaline da ohane i zapali cigaretu prije no što se suoči sa istinom. Avlija miriše, hoće duša iz tijela da izmigolji. Bio je to jedan od onih dana kada insan ne zna gdje će sa rahatlukom od umilnih boja i čiste have što se kadi od trava nakon kratkog pljuska. Svako malo dûga se kao vodopad prospe iznad čaršije, a nebo se sastavi sa zemljom i hašikuju po vas dan. Em žuto i zeleno, em crveno i bakreno, pred akšam se još ušunja i plava, sunce sija ali ga na vidiku nema, pa se ni mraku ne spušta, da ne kvari ugođaj. Ne da se tada čovjeku ništa drugo raditi do bitisati tako, bez naručitog smisla. Čini se da sve stane na neko vrijeme gdje vrijeme ne postoji i da se sva ta zemaljska ljepota dešava samo da bi ljudima čikala svojom golotinjom. Opije besmisao i staro i mlado, svakome potaman, pa se čovjek ni nasekirati ne može pošteno. A kad noć pomiluje mahale i uvuče prste u budžake, i hajvanče krene na počinak sito od meraka. Eh, kakva je Bosna, kad bi samo jadna znala, pomisli Avdija.
U to se došepuri Lesi pozdraviti. Avdija ga posmatra i sve mu nešto krivo što nije hajvan, da i on ovako s jednog mjesta na drugo, laganim psećim korakom, pojede šta mu se da, otkunja, i onda opet niz avliju. Avlijaner zijeva i maše repom u isto vrijeme; nije oduševljen što ga je Avdija probudio ali mu nije ni krivo jer je zaspao pod lipom: sad se rahat može prebaciti u svoje gnijezdo na verandi. Zijevne jednom krokodilski, ispruži prednje šape, uvuče glavu, podigne rep i stražnjicu, i s merakom se protegnu.
– Jest, vala, i to što kažeš, vrijeme je za bešike – odobri mu Avdija. – Al neka me još malo.
Sjela cigareta Avdiji k’o šamar budali, pa puši i zuri nekud niz stazicu i mutvak preko puta. Tu su vrcali med, on i djeca mu. Kad loza naćuli listove poviš te staze, a hlad zasjedne sve do mutvaka, skupi Avdija dječurliju da mu okreću okvirove saća u buretu. I sve se takmiče, ljepljivi od meda i nasmijani do suza, ližu med sa prstiju, zadirkuju se međusobno. A Mensura najljepša, mila kao melek, mehka kao svila. Uhvati se Avdija da gotovo spava, pa se sjeti da valja furunu iz mutvaka vratiti u kuću. Čim je ovako merakli u oktobru mogla bi se zima otegnuti do aprila, razmišljao je, valja drva obezbjediti. „A valja natjerat i one moje đuvegije da cjepaju...” odhuknu Avdija niz vjetar.
Prenu ga Lesi iz misli, gurka ga sa skalina, nakanio da se popne do najviše stepenice. Avdija se malo pomjeri a ovaj, k’o svoj na svome, onjuši teren, okrene se par put oko svoje ose da napipa pravi položaj, te se skupi u klupko i šćućuri u dekicu. Avdija ga gleda i zavidi mu.
– Jebe se tebi, Lesika, ti ni brige ni pameti.
Lesi na to samo zijevnu još jednom i ušuška njušku među šape. Što se njega tiče – to je to. A ti Avdo gledaj.
Za Avdijinim leđima otvoriše se vrata. Fatima. Garant čula kako Avdo zbori sa hajvanom. Lesi se trznu zbunjeno i malo podiže uši. Avdija se nije obazirao.
– Eno ti paprike na hastalu, nemoj vazda, ohladiće se – reče blagi glas iz mraka.
Avdija se koncentrisao da ne zapliće jezikom.
– Kad su djeca... legla? – upita, uvlačeći dim duboko u sebe, kao da cuga rakiju umjesto cigare.
– Davno. Ja klanjala...
Avdija pomjeri glavu malo u stranu prema Fatimi, ali se nije okretao.
– Nije nešto grizlo danas... – reče.
– Nema veze, imaju paprike.
Avdo malo pošuti.
– Batalio sam točak.
– Ima onaj stari u šupi, preživili smo i gore – tješila je Fatima. Ona ima vazda naku utjehu. Stabilna kao orahovo deblo; nju ništa nije moglo pomjeriti.
– Jah.
– Halali, Avdo, nema ti druge...
– Hajd ti, sad ću ja...
Fatima je znala. Fatima je sve znala, jer Fatima uvijek sve zna. I vazda se pravi blesava, tako joj pametnije. Avdaga je zahtijevao čvrst i organizovan režim u kući. I nije se vazda brinuo kako će biti uspostavljen. On u kuću donosi, a Fata raspoređuje. U familiji kao i u državi – svima jednako i svakom po potrebi. Nije mala stvar uzdići sedmero gladnih usta. Avdija za dječiji marifetluk nije htio da čuje, pa je Fata dijelila batine kao i hljeb što im dijeli: poreda ih u vrstu i svakom po šamar, pa neka se oni dogovaraju ko je skrivio. Stvari su počele izmicati kontroli kako ih je Fata zbog iscrpljenosti počela preskakati. Vakat je došao da se razilaze, što jest – jest.
Skupilo se Avdiji, guši ga u prsima, klati mu se pred očima, prevrće se u stomaku. I ne zna je li mu to od Muratove zove ili od sudbine klete.
– Jah, vakat je – reče u havu, ugasi cigaretu i ispusti suzu, težu od riječi i od svake misli.
