Jao frke i belaja sinoć na sijelu u mene, majko draga, mogla je mrtva glava past!
Sve je počelo s hajrom, ne može
bit ljepše. U mene Džemila pripremila baklavu, burek, sir, zelje, Hakija donio
kurban, Smajo šljivovicu, zasjelo se ko u Titin vakat, sve miruhi ko u moje
rahmetli nane Nejre, ja navio Dinu i Halida, bacili smo odma i onaj kurban na
roštilj, djeca se igraju tamo u sobi, merak, sve te nešto milina obuzima…
A onda se popilo.
Prvo su se Smajo i Hakija počeli
raspravljat jel bolje vozit za Kaliforniju il za IST KOST. “Kaka te ist kost
spopala, jebo te Njujork, ja sam tamo jednom zaglavio u DED END, morali helikopter
zvat da me čupa!” Smijemo se ja i Hakija. Fakat ljudi zvali helikopter. Kad mu
je došo račun u firmu, moro je tri mjeseca vozit džabe s jedne strane Amerike
na drugu. “Ko ti je kriv kad ne znaš čitat džipies!” veli njemu Hakija. “Ja,
budale, nije bilo tada džipiesa, u Njujorku i Spajdermen zaluta, nije to tvoj
Kozarac, tamo jedino Tarzan može s hajrom majmunisat!” Smajo će ti njemu. “Uh,
jesi i ti iz čaršije, isto ko da je Brčko Njujork, ućero ti sam sebi!” Hakija
će njemu. “Nije, zemo, Brčko ko Njujork, Brčko ti je ko DI-SI Vašington:
distrikt, jarane, distrikt! Vašington DI-SI, zemo, kontaš, DISI, šta ima?” dodaje
Smajo i kezi se. Na tu ‘Disi, šta ima’ i ja sam se bogami od srca nasmijo.
“Dobro je, ba, Vašingtone, evo
čekam na helicopter!” Ne bi pravo Hakiji, pa je uputio udarac malo ispod
pojasa, a to odma na belaj sluti. “Što se ne vratiš u taj svoj DI-SI, Vašingtone,
kad vam je tako dobro tamo?” Smajo se uozbilji, pa reče: “Možda se i vratim kad
pocrkaju oni što su me mlatili u logoru.” “Kakav, bolan, logor, nisi ti logora vidio,
ti si bio u banji.” Ovo je sad bilo isto nogom u međunožje. “Taj tvoj logor je banja
naspram Omarske. Ti tamo, bogami, ne bi preživio.” Tako se od Njujorka direktno
helikopterom sletilo prvo u Brčko pa u Prijedor, i uze to maha nisam, meščini, dvaput trepno.
Smaji se nos počeo znojiti. On
tako, kad se iznervira, pođe škripuckat zubima i sve mu kapljice znoja izlaze
po surli. Vidim, odnio vrag šalu. Kanio sam da uletim, da prekinem to dječije
prepucavanje, ali je Hakija bio brži, ko da je baš tražio belaja.
― Šta si se ušutio? ― nastavio je
Hakija. ― Jesi Bosanac il nisi? Vrati se lijepo među svoje Bosance, pa nek te
opet sutra meću u logor.
E tu je Smajo puko. ― Nisu mene
Bosanci otjerali u logor, već taki ko ti: Bošnjaci. Oni što su glasali za Aliju
i pravili koalicije sa fašistima, taki su me tamo strpali! Eto, Bošnjak, nek si
ti donio kurban, pa si rahat kod Alaha. A što ždereš tu moju šljivu, isto ko da
si je sam gazo?!
― A ti si to Bosanac, jel? Đe se
ti pišeš? Kakim ti jezikom pišeš, čemu se ti, bolan, nadaš? Reko ti ja: vrati
se u svoj DI-SI kad si tolki Bosanac! ― Hakija je kuho. Sjeti se onda valjda da
fakat pije Smajinu rakiju, pa je prosu brzinskim potezom, s gađenjem, ko da je
mačija pišaka bila u čaši.― Evo ti tvoja rakija, jebala te rakija!
― Ja barem znam čitat i pisat, a
ti jedva i jedno i drugo. Pa, bolan, sjećam se kad si tek došo nisi mogo čitave
rečenice sastavit: ‘Ja išo vamo tako kad tamo nako u onom, kako se zove, đe se
vade papiri, kažu meni tako i tako, ja ih gledam, ne mogu da vjerujem, pošalju
me onam u onaj, kako se zove, tu mi vele nešto svašta da ispunim, ja gledam u
ono, nećete vi mene, nisam ja od juče, oni meni tako, ja njima vako…’ Imitira
Smajo Hakiju i sve pravi onaj duboki glas, Hakija u orginalu. Ja se suzdržavam,
a hoću da puknem od šege. ― Eh, eto ti tvog Bošnjačkog jezika! Pa ti, bolan, da
nisi došo u Ameriku ti se nikad ne bi naučio pričat naš jezik! ― dovršio je
Smail.
― A vi što se zovete Bosanci, vi
ste, bolan, najveći problem u Bosni, isto ko Jugosloveni što su bili! Juče ste
bili Jugosloveni a sad ste Bosanci, radi vas će se Srbi ocjepit, samo zato što
se stidite bit ono što jeste! Djelite i ono malo što nas ima! Eh et.
― Pa radi vas i takih ko što si
ti, mi smo, majmune, i zakuhali, kako ne kontaš? Reci mu, Huso, nek otvori oči…
― Nemojte mene petljat u te vaše budalaštine.
Ja bi da ostanem anoniman ― zajebajem se ja, da mi je da okrenem na
zajebanciju. Al kaki. Sad je Smajo popizdio:
― Vi ste Srbima i Hrvatima nasjeli
na foru, namagarčili su vas ko najveće budale, bolan, vi ste njihovim zločinima
alibi postali, Ljiljane ste nam zgadili, pas vam mater!
― Ma kome ti mater?!! ― Skoči
Hakija onim svojim šaketinama Smaji za vrat, ovaj se iste sekunde počeo koprcat,
pade sa stolice, a ovaj za njim, pa na njega. Davi Hakija čovjeka, ovaj se brani,
mlatara nogama, grabi Hakijine šake, ovaj malo popusti, a Smajo će, onakav,
polumrtav, nekako iscjediti iz sebe:
― Jebo vas Alija!
― Ma jebo tebe Marković! ― Hakija
će njemu. ― Meni mater bošnjačku, ha, meni!!!
Uletim onda i ja, skinem Hakiju
sa Smaje. Ovaj sav zadihan, ko pitbul, hoće još, spreman je zubima da kolje ako
treba. Smajo leži na po sobe, fata zrak, ne može sebi da dođe. Okupile se žene,
drže se za glavu, djeca plaču, drže se za matere. Svi su izvan sebe, ode bajram
do vraga u dvi minute! A Merlin u pozadini pjeva “Bosnom behar probeharao”…
Gledam, onaj moj stariji u nošnji
od folklora, garant ga nagovorile žene da im pokaže korake što je naučio u
klubu, pa sad gleda šta se dešava i sve cupka u mjestu. Onaj moj mlađi drži starijeg
za ruku dok ovaj cupka i jede čokoladu, sav se umazo. Dok je ova frka trajala,
on je nekako iskoristio šansu da se popenje na viseću i dokuči čokoladu. I sad
je jede, tuši se, i sve pogleda u mater jel ona skontala šta. A Džemila sve na
mene očima da pravim fajront.
― Hajmo, raja, fajront, jebo vas
vaš jezik, ćeif mi pokvariste! ― rekoh.
Hakija je bezbeli tek onda skonto
da je pretjero, pa je probo da se našali kako bi omekšao situaciju:
― Ja, dobre rakije, jebote, đe
nam je bila kad su četnici ulazili u grad!
Smajo nije skonto šalu. Smaji je
nestao smisao za humor. Smajo se držo za vrat objema rukama, ko da će mu od
toga pluća proradit, i pokazivo ženi izbuljenim očima da kupi djecu i da idu. Vesna spremi djecu
ko metlom da je mahnula dok je Smajo čeko napolju. Ja izletim za njim da pitam
jel ok a on me samo odgurne od sebe, ko neka te, konta, ućeramti, što se nisi
ubacio kad sam zvao. Ma ućeram i ja tebi, budalo, kontam, ti si se našo sa
sorvajverom iz Omarske zajebavat.
Kad su otišli Smajo, žena mu i djeca,
Hakija se pošo izvinjavat i grlit me, samo što zaplako nije, žao mu, ne zna kud
bi se sakrio od sramote, ljubi djecu, pravda se ženama, pa opet meni, nemoj
zamjerit, nemoj zamjerit…
Kad smo ostali sami u kući, djeca
oblače pidžame, peru zube, ja sav drhtim, kontam, jebo sve ako znam šta je sad
bilo, al ovo vako ziher u Titin vakat nije bilo. “Da ti ugrijem sirnicu, ostalo
je…” Džemila će meni dok tako kontam. Ja je gledam i ne znam jel bi joj opalio šamar il bi joj
se zaskočio pa je svu izljubio.
― Sutra malog da ispišeš iz folklora ― rekoh.
― Što, ba, Husnija, đe će ti
duša?
― U pizdu materinu, odakle je i došla,
eto đe!
I tako… odemo spavat, a sve se
pravimo ko da ništa nije bilo.
― A šta ti misliš… kojim jezikom
mi fakat pričamo? ― šapuće Džemila.
― Ma hodi vamo da ti kažem kojim!
― reko, i safatam ti ja nju.
Nije se bunila, ko u Titin vakat.
No comments:
Post a Comment