AVDAGINA SOFRA - 1. SOK OD ZOVE

Mensura je bila četvrto dijete Avdije i Fatime Krvavca i treće žensko po redu. Kod Avde je sve moralo biti po redu, što znači da je za očekivati da se redaju muška djeca. E, tu mu nije baš išlo po redu. Od sedmoro djece, pet ih je bilo ženska čeljad. Od njih je očekivao samo da se udaju po redu, jer je sramota da se preskaču starije sestre. One po redu, a muški – što prije to bolje. Njegovi patrijarhalni nadzori u kojim muško produžava lozu gledali su na žensko čeljade kao zvijezdicu što titra po kući, a onda se ta svjetlost prenese pod tamo nečiji krov, promjeni prezime, i sve bude, maltene, k’o u svjeću da si puhno.  

„Puhno je Avdo u prkno!” izjavio je Avdija kad su mu onomad iz opštine uručili naređenje da se javi u komandu. Avdija se vodio mantrom da nikom ne ostaje dužan, ali se ispostavilo da je dužan još jednu godinu Armiji. Usput su mu učtivo dali do znanja da bude sretan što ide u vojsku a ne u zatvor! Sasvim razumljivo, reklo bi se, jer je Avdo prve mjesece rata proveo u četnicima a potom se priključio ustašama. On to nije nikad krio. Sve je to Partija uredno zatefterila, te je bio red da se svode računi.

No, u četnicima se Avdija našao igrom slučaja. Služio je u vojsci Kraljevine Jugoslavije, pa kad je Švabo potjerao a vojska se razbježala, Avdija nije imao kud već da bježi u četnike. Tamo se vadio kako nije njegova krivica što mu je čuna osunećena, njega niko nije pit’o, a kad su ga uhvatile ustaše skinuo je gaće, pokazao da je osunećen kao dokaz da nije Srbin i prešao u ustaše. Isto je bilo i sa partizanima. Čim mu se ukazala prilika, on je digao ruke i predao se. U ratu je Avdo izučio sveto pravilo: da se uvija kao vrbin prut – savija a ne puca. Tako je u nas, Bosanaca, nema nam druge, mislio je Avdija. Triput je streljanje umalo izbjegao, ali je glavu na ramenima sačuvao. Zbog toga, a i zbog nekih drugih stvari, Avdija se srkletio što su mu tek tako odbili godinu ratničkog staža. Kad je dobio naređenje da mora ponovo u vojsku Avdo je srdito izjavio: „E, napraviću vam ja sedam sekretara SKOJ-a, pa da vidimo ko je veći partizan!”

I dao se Avdo odmah u posao, da iskleše barem jednog skojevca prije nego se oturi u Armiju. Nakon prve prinove, sina Mustafe, izgledalo je da će i biti kao što Avdo priželjkuje i Bog zapovjeda, ali se par mjeseci nakon rođenja beba Mustafa razboli i ušuti jednog dana, naprasno, kao što je i proplakao. Prvi Avdijin sekretar, beba Mustafa, eto izgleda nije htio da se učlani u komuniste. Tada, u poslijeratnoj neimaštini i bez uredne vakcinacije, nekima je odlučivao Bog, nekima nafaka, a nekome imuni sistem. Htio-ne htio, Partija je Avdiji bila Bog i batina, pa je vijest o smrti sina kojeg nije ni vidio Avdo dobio na straži u slovenskom gradu Maribor.

Tog se dana Avdija Krvavac bez pardona zakačio sa kosmičkim poretkom.

Od smrti malog Mustafe malo je šta Avdiji Krvavcu išlo za rukom. Inatio se Avdo još dugo kad se vratio iz vojske, ali tek nakon pete kćeri dobio je opet sina, Hasana. „Vala, kad sam dogurao do šest, mogu još jedno, pa nek bude sedam, da ne kažu nije Avdo od riječi!” Tako i bi. Nakon Hasana, zatrudni Fatima i po osmi put, i podari Avdiji još jednog sina, Idriza. 

Da bi ublažio ogorčenost zbog neočekivanog ishoda, Avdija je počeo pratiti fudbal i ići redovno na lokalne utakmice. Utjehu ni tamo nije nalazio, ali  bi se barem nakratko sudbini nasmijao u lice. Poznavajući Avdijinu muku sa sedam sekretara SKOJ-a, dok su grickali košpe i psovali sudiju, jarani su ga zadirkivali: „Jel ba, Avdo, kako to pet pišulja za redom i onda odjednom dvojica đuvegija?!” A Avdo se onda nagne prema ahbabima i onako, u povjerenju, kao da Fatima čuje na daljinu, prizna: „Stvar taktike. Svaki put sam gađo u drugi ćošak dok nisam skonto da moram zabit pod prečku!” „Pa jeboga ti, Avdo, ohani sad malo, ne praviš ,Želju’ nego sedam sekretara SKOJ-a!”

Elem, tako, poslije početnog slobodnog udarca, Mensura je došla kao treći ugao od sedam penala Avdije Krvavca.

Kad je Mensura odlučila da pobjegne od kuće, odnosno da se uda za Izetovog Fikreta Bunozu, bila je jedna od nedjelja, u jesen 1970. Hrvatski komunisti su tražili veća prava u Jugoslaviji, pa su sportske aktivnosti bile u sjeni velikih zbivanja.  Avdo je odlučio da političke napetosti riješi ribolovom, što će se po njegove živce pokazati pogubnije od demonstracija.

Ustao je Avdija rano to jutro da navadi gliste za mamca. Zabadao je ašov i čaprkao po vlažnoj zemlji i svaki put kad bi izvadio glistu on bi je tješio: „Šta si se skupila, bona, neka te, doću i ja tebi jednog dana pod zemlju!” Mamce je skupljao u stakleni galončić u koji bi prethodno stavio malo zemlje i izbušio rupice na poklopcu. Pažljivo i spretno, Avdo ja namirio svoju ribarsku teglu taman toliko koliko je naumio pecati tog dana, pa se onda pravdao glistama: „Nije do mene, bogami, Fata nije stigla da umješa puru – takav vam grah pao...”

Galončić je Avdija stavio u svoj mali ribarski ranac, a ranac ostavio na skalinama verande dok priveže pecaljke na bicikl. Usput je namignuo flašici Muratove rakije što je grkljanom virkala iz zamotanih novina. Šljivovicu komšije Murata od mila je zvao sok od zove. Ne zato što je cugao rakiju kao da je sok, već što je Muratova rakija imala gotovo identičnu boju kao sok od zove. A i pitkija je od zove, Avdo je tvrdio uvjereno. Nije se jednom prevario pa iz podruma iznio Fatimin sok od zove umjesto rakije, pa poslije prvog gutljaja morao usta ispirati šljivovicom da ubije neprijatan ukus. „Ih, Fato, kako možeš ovo pit’, Bog te ne ubio... Stavi tiketu!” galamio bi Avdija. I sad je, dok se spremao na rijeku, u više navrata otvarao flašu i prinosio je nosu da se uvjeri da ne smrdi kao zova!

Avdo je i u ribu išao više da bi rahat ćeifio Muratovu rakiju nego da bi šta upecao. Svima je to u kući bilo jasno. Znala je i Mensura da su očeve misli trenutno u hladovini i da mu je koncetracija dobrano popustila, pa je iskoristila momenat nepažnje i na brzinu ugurala pisamce u očevu torbu. Kad je ceremonija pripreme bila gotova, Avdija je ranac nabacio na leđa, natakario se na bicikl i prije nego što je pokrenuo pedalu, dobacio Fatimi:

– Odo ja, Fato, na Bosnu, nemoj pristavljat paprike, biće ribe za večeru!

– Jebeš politiku, ode Avdo pecat – usput je dodao, dok je nespretno startovao bicikl, kao da će svojim činom ugušiti demonstracije u korijenu. 

Daleko od svijeta i dječije galame, našao je Avdija mjesto uz Bosnu, pod hladovinom hrasta što se bezobrazno naginjao nad rijeku. Nabio je Avdo glistu i sve je gledao kako se vijuga na udici, žao mu, ali u isto vrijeme pomisli na riblju mezu uz čokanj te večeri, pa zabaci štap i uglavi ga u drvene rašljice.

– Jah, meraka, Tito dragi, moglo bi se i potegnut – reče, pa za onu flašu umotanu u novine. Kad tamo, gle, pisamce.

Izvadi Avdija plavu kovertu, jednu od onih što je donosio iz Pošte, s posla, za ako zatreba, i zbunjen pročita: „Mom dragom babi”. Čim je ugledao ovo „dragom” znao je da neće na dobro. Obuze ga hladan znoj i prsti mu zatreperiše na laganom vjetru. Otvorio je pismo i pročitao:

„Dragi baba, nisam kanila da ti kvarim ribu, al nekako ti moram kazat. Znam koliko ti držiš do svijeta i do običaja, da si najrahatniji kad sve ide po redu i da ne valja preskakati stariju sestru, ali takav je vakat da ja na Zekiju više čekat ne mogu. Zekija ganja školu i njoj ne pada na pamet da se udaje skoro. Možeš je pitat. Ja sam čekala i na Hajriju tako, radi tebe i tvog obraza, pa mene Zaim, moja prva i velika ljubav, ostavi i reče mi da ako ja moram čekat on ne mora. I ne krivim ga, koji bi momak čeko da se dvije sestre udaju da bi on imo pravo oženiti treću? Samo budala. Tako. Mene je Fikret pito i ja sam rekla da hoću. A šta ću? Ne mogu ja natjerat Zekiju da se uda samo zato što je mene momak prvu zaprosio...

Nemaš se šta sekirat, Fikro ima zlatne ruke, baba, isto ko i njegov babo Izet. Onaj Izet, obućar u čaršiji. Biće mi dobro kod njih. Pa kad dođemo na mjer i vidiš kako sam sretna valjda ćeš mi halalit.

Voli te tvoja Mensura.”

I, eto, umjesto da Avdo upeca ribu, upeca Fikret Avdinu Mensuru.

*

Mensurin bijeg iz kuće ožario je Avdiju pravo, sav se osuo od svrabeža. Zaboravio je Avdija i na štap i na ribu, latio se flaše, pa potegao jednom i dvaput i triput dok se nije zabrojao tako. A onda je zurio u rijeku, potpuno nezainteresovan za somčinu što se zakačio na udicu i vozao je okolo po vodi dok na kraju nije iščupao i pecaljku i rašljice i odvukao ih u nepoznatom pravcu.

Nije Avdiji velika briga bila šta će pričati čaršija i žene bagudati; nije Mensura ni prva ni posljednja što je preskočila stariju sestru. Druge su brige jele sada Avdu. Zna on dobro tog Izeta obućara. U poštara se đonovi izližu svaka tri mjeseca, pa mu se Izet ponudio dvaput godišnje zakrpiti đonove džabe i jednom u dvije godine besplatno ih zamjeniti novim, samo da ne ide obućaru Ragibu preko puta. I još je dodao: „Ja i ti, Avdija, ne možemo jedan bez drugoga; ti kvariš što ja popravim i ja popravljam ono što ti pokvariš! Mi živimo u onoj simbiozi. Naši poslovi su važni za ljude, jer da nema nas nit bi ko hodo pa čaršiji nit bi ko znao šta mu drugi misle!”

– Izetu nemam šta prigovorit – pričao je Avdija sebi, rijeci i onom hrastu što se bezobrazno naginjao nad rijeku – al taj njegov Fikret... To ti je da Bog sačuva! Pa, jadna ne bila, kud baš njega od volike čaršije!

Potegnu Avdija iz flašice momački pa se sjeti kako je nedavno nosio Izetu cipele na popravku i kako mu se ovaj požalio na tog istog sina Fikreta. Kao ni sad, tako mu ni onomad ne biješe jasno zašto se baš njemu, Avdiji poštaru, obućar Izet otvorio. Bezbeli se čovjeku skupilo, mislio je, pa se istres’o prvom koji mu je zasjeo u radnju to jutro.

Elem, imao je šta i čuti.

– Onaj moj hajirlija, to ti je da Bog sačuva! – započeo je Izet bez najave i uvertire.

Avdija ostade zbunjen; tek što je nazvao sabah hajrullah i spustio kosti na štokrlju, ovaj će ti njemu ’vako.

– Hajirlija? – zbunio se Avdija.

– Jah, moj Avdaga, bekrija kakog nadaleko nema... Sve kontam možda bi mu kakva žena u kraj stala, al on ni mukajet. Vrijedan je, zna stojednu, al se kači suknje i rakije... Ne more se ni zauzdat ni obuzdat!

– O kome ti, Izete, živ bio, tek sam se razdanio?  – naivno je upitao Avdija, zbunjen što Izet, čovjek inače poznat po tome što rijetko egleniše, evo sada njemu ne samo da priča, ničim izazvan, već se još, haman, ispovjeda!

– O svom jadu ti, bolan, pričam, o svom Fikretu, proćerda mi svaki dinar na kafanu i sevdalisanje... Isto ko da ga je Bećir-prevoznik pravio!

Avdo je šutio. A šta da kaže? Otkako zna za ovog čovjeka i otkako mu donosi obuću, osim onog ugovora o simbiozi, Izet sa njim dvije čiste nije sastavio. Jer, obućar je bio na svoju ruku insan. O njemu se svašta pričalo, ali od njega se malo šta moglo čuti. Vazda je držao ekserčiće u ustima i vadio ih po potrebi dok je kuckao u one svoje đonove. Istina, znao bi izbaciti riječ-dvije, ponekad sastaviti i rečenicu, ali bi se odmah vraćao poslu, redao ekserčiće među usne i hvatao ustaljen ritam. Bezbeli se radi tih ekserčića i navikao da drži usta zatvorena i da sluša više no što zbori, pa je govorio kao što je i radio, odmjereno i u pauzama, isto da cipele šamara – oštro ali natenane. I svaka mu je bila na mjestu! Upravo zbog ovih njegovih navika, čaršija je iznimno cijenila obućara i njegovu šutljivu narav, pa su ljudi, čaršijski prvaci kao i fukara, svraćali u radnju da čuju koju pametnu od Izeta i podijele svoju muku. Tako je obućar Izet znao i ko šta pije i ko je gladan i ko sa šejtanom tikve sadi.

Ali Izet nije nikad pričao o drugom loše, a pogotovo ne o sebi i o svome. I to je onomad Avdiju kopkalo, a zakopka ga i sad, još više, dok je sjedio pripit bez štapa na rijeci.

– Ti ono pet ćeri i dva sina, Avdaga, veliš?

– Jah, usrećio se pravo.

– Nemoj tako, Avdaga, da znaš i da jesi!

– Ma kako jesam, moj Izetaga – polaskan Izetovim tonom prebaci se i Avdija na aganisanje od mila – kako sam se usrećio, mogu triput umrijet dok mi unuk pronosa ime po čaršiji!

– Nezahvalna je to računica, moj Avdaga, šta ćeš ako ti unuci budu sve ženskinje: ode to u nedogled, man se ćorava posla, nema od tog hajra – upozoravao je Izet.

– Pa od njih dvojice valjda će neki gađat pod prečku!

Izet se nasmiješi. – Eto vidiš, kod mene obrnuta situacija: pet sinova i dvije ćeri. A da ti kažem: mijenjo bi se s tobom iz ovih stopa! – reče Izet, pa nareda ekserčiće među usne.

I tu je bila završena priča. Avdija se pozdravio s Izetom i produžio u Poštu, ne pridavajući mnogo pažnje onome što je čuo. Ali sada, dok je čamio kraj rijeke, opijen svježom havom, tišinom i Muratovom šljivovicom, nije mogao da se otme osjećaju da je Izet nešto znao što Avdiji nije bilo ni na kraj pameti. Je li ga to Izetaga upozoravao ili mu se pravdao, pitao se Avdija. Izet je razborit čovjek, pa se možda unaprijed ispričavao za sudbinu koja samo čeka da ih obojicu uzjaše... Praznovjernost našeg naroda prizivala je belaj i nesreću, ali onome što Avdija saznade od Izetage nije bila potrebna nikakava vračarija. Mensura je otišla za probisvijeta i nek’ joj je Bog na pomoći, nazad joj nema, odlučno je zaključio Avdo. „Neću, vala, ja hodat čaršijom pognute glave radi njene kratke pameti. Eto joj Fikro pa nek sad ona s njim devera mjesto Izeta! Tito dragi, šta me snađe...” kukao je Avdija, ozlojađen i zabrinut za svoj obraz kao i za Mensurinu neizvjesnu sudbinu.

U neko doba primjeti Avdija da je rakija pri kraju i opsova Murata, k’o da mu je Murat kriv što mu je rakija pitkija od zove. Valja kući krenuti. Istrese gliste iz galona i pokaza im rukama da se razilaze kao čoban ovčicama svojim. Spakova se nekako Avdija, sve se čuvajući za hrast, umalo da zagnjuri u Bosnu, pa kad uvidje da je popio više nego što je mogao podnijeti, izgura s mukom bicikl iz šipražja i uputi se pješke niz kaldrmu. Bicikl ga je čuvao od zaljuljane kaldrme, ali kako je prednji točak počeo krivudati i odskakivati od oštre kamenice tako se zaljulja i Avdiji kompletna vasiona oko glave. Uspravi se kaldrma k’o Kineski zid, pa se po njoj Avdo sad morao pentrati uspravno iako je znao da normalan insan ide po ravnom. Pao je nekoliko puta, jer mu se činilo da hoda i kad leži, i da ne bi Bećira-prevoznika ko zna kad i kako bi Avdija to veče stigao kući.

Bećir ni sam nije bio trijezan, ali je taj čovjek s godinama naučio kako da se nosi s alkoholom. Trijezan je bio pravi ters pa je rijetko izlazio iz kuće u takvom stanju. A kada bi izašao, cijela je čaršija znala da Bećir ordinira ulicama i mahalama. Bećira se i moglo zaobići ali njegov promukli glas što odzvanja od zidove zgrada i krovove kuća – nikako. Bećir bi ispred sebe gurao plato na dva točka i vikao kroz ulice:

– Evo ide Bećir prevoznik, evo ide Bećir prevoznik, evo ide Bećir – prevoznik na dva kotača! Prevozim sve: od igle do lokomotive! Evo ide Bećir prevoznik...

Bećira su ta kolica ustvari više pridržavala da ne padne nego što ih je on uistinu gurao, pa su se često dva Bećirova kotača mogla vidjeti parkirana iza kafane, dok Bećir prevozi bijele miševe što su mu se počeli priviđati od prekomjernog alkohola. Bećir je gotovo redovno nosio modrice, rane, i ogrebotine od prepreka na putu i sve je teže i sebe gurao a kamoli kolica. Ipak, i takvom mu je to bolje polazilo za rukom nego Adviji sa biciklom.

– Crni Avdaga, čovječe, jesi to ti?! – uzviknuo je Bećir, vidjevši Avdiju kako gmiže po džadi.

– Avdija jesam, al dal sam čovjek jal glista to ti ne bi znao reć! A koji si ti?

– Kako koji, Avdaga, Bećir, prevoznik na dva kotača!

Podiže glavu Avdija sa zemlje i sa velikim trudom zaustavi planetu u pravcu Bećira i njegovog platoa na dva kotača.

– Hajd, živ bio, Bećaga, natovari nas na ta svoja dva kotača, neću ti uslugu zaboraviti – ponizno će Avdo.

– A šta je sa dječijim doplatkom?

– Kakvim doplatkom?

– Kako kojim? Dječijim doplatkom, jeboga ti, Avdaga, onim doplatkom što mi kasni, djeca mi trinest dana samo puru jedu! To si, haman, zaboravio...

– Pa bolan, Bećaga, nemam ja ništa sa doplatkom, idi u opštinu, ja raznosim poštu ko i ti što guraš džakove s krompirom! Ono što mi metnu u torbu ja to podijelim – pričao je Avdija iako mu nije bilo do priče.

– A da nisi neđe zapeo, da ti nije ispalo neđe, ne bi me čudilo kad te vakog vidim...

– Ne jedi govna, Bećire, znaš da ja ne pijem na dužnosti, nisam ja privatnik ko ti!

– Dobro, de, ne moraš se durit odma. Reko, nije na odmet da upitam kad si već tu...

– Idi u opštinu, šta si mene našo zajebavat... Hoćeš ti mene tovarit ili nećeš?

– Hoću, brate, Avdaga, kako neću... Samo... i ja sam na poslu, evo baš idem od Husnije, nake mu gajbe prevozio, posusto sam, Avdaga... Nije u mene više ona snaga... A znaš đe je Husnija, Bogu iza nogu!

Sjeti se Avdija da u Bećira nema ništa na veresiju jer je vazda samo čekao da spusti kolica i da se zarakija, ali može kod Bećira i razmjena dobara, ako se pod robom podrazumijeva alkohol. Na Bećirovoj monetarnoj listi rakija je bila kudikamo jača valuta od dinara. Tu je Bećir bio pravi biznismen, pa ako su u pitanju litre – moglo je i na teku, zavisno od obraza u partnera.

– Dobićeš flašu zove, Bećire, a i to je previše, ne vrijedimo ni ja ni biciklo zajedno toliko!

– Kakva te zova snađe, ne pijem ja to, Avdaga, nisam bolestan!

– Ma Muratova rakija, jebem te pijana, Muratova rakija!

– Pa što tako ne kažeš, Avdo, ja mislio da ti mene zajebaješ! Za Muratovu domaćicu odvezo bi te i do Doboja! – razvedri se Bećir u sekundi. – Eto vidiš, radi takih mušterija ko što si ti, ja sam i posto alkoholičar! Ček tu, sad ću ja, samo da parkiram kolica.

Bećir spusti nogare od kolica i uz muku i hrvanje polegne nekako Avdiju na plato. Avdo se izvali na leđa, metne ranac pod glavu, i sve othukuje. Taman Bećir krenuo, kad će Avdija:

– Ooo, Bećaga, biciklo! Zaboravio si biciklo!

– Nema mjesta za bicikla, Avdo.

– Kako, bolan, nema kad stalno vičeš da i lokomotivu prevoziš, kako nema?!

– To je, bolan, reklama, Avdo, đe si ti vidio da čojek vozi lokomotivu na dva kotača! Il ti il biciklo, pa biraj.

– Stani, Bećire! Stani!

Bećir stane.

– Evo vako, skupiću se ja malo da može i biciklo stat. Nemoj me zajebavat, Bećaga, moram sutra na poso sa biciklom. Ne mogu pješke raznosit poštu, bolan, đe si to vidio? Valja mi ispuniti normu!

– Dvije litre zove?

– Može jedna Muratova i jedna Fatimina?

– Šta ću sa Fatiminom zovom, Avdaga, nisam bolestan, rekoh ti!

– Djeci, bolan, Bećire, djeci... Nek ti žena razmuti s vodom, pa haman i dvi litre od toga, jaka je zova u mene u Fate! Pa kad ti ženi dođu žene biće joj drago da se ima šta iznijet, bolan, nemoj mislit samo na svoju guzicu!

– Jah, i to što kažeš.

Parkira Bećir opet plato, digne nogare od kolica, vrati se po bicikl i nasadi ga pored Avdije.

– Dabogda da ćeš se ti na ovom biciklu sutra provozat, em ti je guma otišla em si felgu iskrivio. Pa nije ni čudo što meni kasni doplatak, s takim poštarima... Drži to biciklo!

Krenu Bećir opet. Zvrnda bicikl po drvenom platou, trucka Avdija. Ali ne pušta. Prihvatio je poštar svog ranjenog drugara kao u partizanskim filmovima – ne pušta. Gleda Avdo u onaj iskrivljen točak, plače mu se, gleda i sve konta kako mu biješe milo oko srca kad ga je od Pošte dobio za 20 godina rada i odanosti Partiji. I vidi sad. Gumu će zakrpiti, jebeš gumu, ali felga... Neće Avdo ni da gleda, drugi dan druga nafaka, skontaće se nekako, izvuće iz šupe ono staro, pun je sepet drugih briga sada.

– Je li, Bećire, znaš li ti onog bekriju Fikreta? – odskakivao je Avdijin glas po kaldrmi.

– Bunozinog?

– Jah.

– Đe neću znat Fikru, hairli momak; poselami, počasti, ljudina i po. Jest da voli žensko i rakiju, al ko, brate, ne voli! Stolar ti je on, znaš, svaka čuda pravi.

E kad je Bećiru Fikro hairli onda od takvog čovjeka hajra nema, zaključio je Avdija i stavio tačku na Fikreta.

Obojica su šutjeli neko vrijeme. Mjesec se klatio k’o pehlivan na žici, zvijezde se ganjale po nebu, Bećir je otpuhivao kao lokomotiva, a Avdija se brinuo kako će ovakav pred Fatimu. A stid ga i djece. Nije ga ovako Muratova zova oborila ne pamti. To se on napio od muke i čemera svoga, nije rakija ništa kriva, uvjeravao se. Elem, morao se nekako sabrati jer se fakat previše oduzeo.

– Istovari ti mene, Bećaga, kod Beginog šljivika, ne bi da me vakog komšiluk vidi.

– A moja zova?

Izvadi Avdija dva prsta rakije koliko je ostalo u flaši.

– Evo ti ovo za puta. Ima i tri prsta! A sutra ti donesem obje flaše kad ti budem prolazio kroz mahalu, ne sekiraj se, Avdo je čovjek od riječi.

– E moj Avdaga, kad bi se od riječi moglo živit đe bi nam kraj bio, svi bi bili ko Amerika!

– Ne beri brige, Bećaga, staviću zovu u torbu još večeras i prvo ću tebi poštu donijet. I pazi šta pričaš, čuće te neko, kaka te Amerika spopala?!

– A dječiji doplatak?

– Pa Bećire, bolan, ne mogu ti djeca svake godine imat isto godina! Ne more se vas vijek živit na račun države. Idi u opštinu, raspitaj se, kan se mene, čovječe, ja sam poštar, jeboga ti, nisam predsjednik opštine!

– Ma svi ste vi isti! Hajd silazi mi sa kotača! – naljutio se Bećir, k’o fol, jer već stigoše do Beginog šljivika. Odavde je imao Avdija pješačiti petnaestak minuta, kroz prečice i stranputice. To, ako bi išao hodom homosapijensa. Ovako, uz Kineski zid, biće dobro ako ne zaluta. Avdija i Bećir se nekako razmiriše; Bećir je dobio u zalog dva-tri prsta Muratove zove a Avdija obećanje da ovaj neće baljezgati okolo.

Zima je virkala iza ćoška, ali je sve mirisalo na proljeće kao što samo u Bosni mirisati zna. Blagi povjetarac umi Avdino lice i malo ga razbistri. Kako su vjetar i vlažan vazuh trijeznili Avdiju tako mu je i belaj sa Mensurom bivao sve veći i jasniji. Valja meni s tim deverat’, pomisli Avdija, i uputi se kući, kroz tuđe njive i avlije.

A bicikla škripa stoji. Sve što ga je Avdo više forsirao sve više je i bicikl skičao i vrištao, isto da mu dušu čupa. Preplaši se Avdija da će cijelu mahalu dići na noge. Ako se nadigne Begina žena sutra će čitava opština znati i kako je Mensura pobjegla od kuće i kako je Avdija polupao i točak i lončiće. Otrijezni se od te spoznaje najedared, pa tako, gotovo trezven, odluči da svog vjernog druga zašteka u kakav grm, a da se on uputi sam, na dvije noge, kako i priliči ljudima što hodaju uspravno. Tako i uradi. Malo na dvije a malo na sve četiri, u horizontali vertikalno, došunja se Avdija u neko doba do kuće.

U primaćoj sobi gori svjetlo – Fatima ga čeka.

Nije mu se ulazilo nikako. Sjedne na skaline da ohane i zapali cigaretu prije no što se suoči sa istinom. Avlija miriše, hoće duša iz tijela da izmigolji. Bio je to jedan od onih dana kada insan ne zna gdje će sa rahatlukom od umilnih boja i čiste have što se kadi od trava nakon kratkog pljuska. Svako malo dûga se kao vodopad prospe iznad čaršije, a nebo se sastavi sa zemljom i hašikuju po vas dan. Em žuto i zeleno, em crveno i bakreno, pred akšam se još ušunja i plava, sunce sija ali ga na vidiku nema, pa se ni mraku ne spušta, da ne kvari ugođaj. Ne da se tada čovjeku ništa drugo raditi do bitisati tako, bez naručitog smisla. Čini se da sve stane na neko vrijeme gdje vrijeme ne postoji i da se sva ta zemaljska ljepota dešava samo da bi ljudima čikala svojom golotinjom. Opije besmisao i staro i mlado, svakome potaman, pa se čovjek ni nasekirati ne može pošteno. A kad noć pomiluje mahale i uvuče prste u budžake, i hajvanče krene na počinak sito od meraka. Eh, kakva je Bosna, kad bi samo jadna znala, pomisli Avdija.

U to se došepuri Lesi pozdraviti. Avdija ga posmatra i sve mu nešto krivo što nije hajvan, da i on ovako s jednog mjesta na drugo, laganim psećim korakom, pojede šta mu se da, otkunja, i onda opet niz avliju. Avlijaner zijeva i maše repom u isto vrijeme; nije oduševljen što ga je Avdija probudio ali mu nije ni krivo jer je zaspao pod lipom: sad se rahat može prebaciti u svoje gnijezdo na verandi. Zijevne jednom krokodilski, ispruži prednje šape, uvuče glavu, podigne rep i stražnjicu, i s merakom se protegnu.

– Jest, vala, i to što kažeš, vrijeme je za bešike – odobri mu Avdija. – Al neka me još malo.

Sjela cigareta Avdiji k’o šamar budali, pa puši i zuri nekud niz stazicu i mutvak preko puta. Tu su vrcali med, on i djeca mu. Kad loza naćuli listove poviš te staze, a hlad zasjedne sve do mutvaka, skupi Avdija dječurliju da mu okreću okvirove saća u buretu. I sve se takmiče, ljepljivi od meda i nasmijani do suza, ližu med sa prstiju, zadirkuju se međusobno. A Mensura najljepša, mila kao melek, mehka kao svila. Uhvati se Avdija da gotovo spava, pa se sjeti da valja furunu iz mutvaka vratiti u kuću. Čim je ovako merakli u oktobru mogla bi se zima otegnuti do aprila, razmišljao je, valja drva obezbjediti. „A valja natjerat i one moje đuvegije da cjepaju...” odhuknu Avdija niz vjetar.

Prenu ga Lesi iz misli, gurka ga sa skalina, nakanio da se popne do najviše stepenice. Avdija se malo pomjeri a ovaj, k’o svoj na svome, onjuši teren, okrene se par put oko svoje ose da napipa pravi položaj, te se skupi u klupko i šćućuri u dekicu. Avdija ga gleda i zavidi mu.

– Jebe se tebi, Lesika, ti ni brige ni pameti.

Lesi na to samo zijevnu još jednom i ušuška njušku među šape. Što se njega tiče – to je to. A ti Avdo gledaj.

Za Avdijinim leđima otvoriše se vrata. Fatima. Garant čula kako Avdo zbori sa hajvanom. Lesi se trznu zbunjeno i malo podiže uši. Avdija se nije obazirao.

– Eno ti paprike na hastalu, nemoj vazda, ohladiće se – reče blagi glas iz mraka.

Avdija se koncentrisao da ne zapliće jezikom.

– Kad su djeca... legla? – upita, uvlačeći dim duboko u sebe, kao da cuga rakiju umjesto cigare.

– Davno. Ja klanjala...

Avdija pomjeri glavu malo u stranu prema Fatimi, ali se nije okretao.

– Nije nešto grizlo danas... – reče.

– Nema veze, imaju paprike.

Avdo malo pošuti.

– Batalio sam točak.

– Ima onaj stari u šupi, preživili smo i gore – tješila je Fatima. Ona ima vazda naku utjehu. Stabilna kao orahovo deblo; nju ništa nije moglo pomjeriti.

– Jah.

– Halali, Avdo, nema ti druge...

– Hajd ti, sad ću ja...

Fatima je znala. Fatima je sve znala, jer Fatima uvijek sve zna. I vazda se pravi blesava, tako joj pametnije. Avdaga je zahtijevao čvrst i organizovan režim u kući. I nije se vazda brinuo kako će biti uspostavljen. On u kuću donosi, a Fata raspoređuje. U familiji kao i u državi – svima jednako i svakom po potrebi. Nije mala stvar uzdići sedmero gladnih usta. Avdija za dječiji marifetluk nije htio da čuje, pa je Fata dijelila batine kao i hljeb što im dijeli: poreda ih u vrstu i svakom po šamar, pa neka se oni dogovaraju ko je skrivio. Stvari su počele izmicati kontroli kako ih je Fata zbog iscrpljenosti počela preskakati. Vakat je došao da se razilaze, što jest – jest.

Skupilo se Avdiji, guši ga u prsima, klati mu se pred očima, prevrće se u stomaku. I ne zna je li mu to od Muratove zove ili od sudbine klete.

– Jah, vakat je – reče u havu, ugasi cigaretu i ispusti suzu, težu od riječi i od svake misli.

Elvis Hadzic

AVDAGINA SOFRA - 2. HANUMIN RETROVIZOR

Kada je Mensura ušla u Azijadinu kuću, retrovizor od kamiona je već bio davno postavljen na vanjski zid kraj prozora.

Azijadina mati, Šefika, onomad se razbolje i pade u postelju, pa su je jutrom premještali s otomana na minderluk, da odmori kičmu i rahat kafu popije, a uveče nazad na otoman da počiva. Iako gotovo nepokretna, Šefika u duši bijaše tako živahna da joj se nikako nije kanilo rastaviti od usporenog tijela. Kad se pročulo u čaršiji da je Šefika ozbiljno hasta, žene pođoše svakodnevno dolaziti da je obiđu i olakšaju joj muke tračevima. Uz kafu i sok, Šefika bi tako primala varoške delegacije i dobivala informacije iz prve ruke, pa se često činilo da čitavu čaršiju u šaci drži iako nikud iz kuće nije maknula.

Ubrzo je nepokretna hanuma znala više nego oni što se po mahalama kreću, te žene pođoše svraćati Šefiki kao što se hodžinici ide; da se posluša i sasluša, namiri i razmiri. Bacala je Šefika i grah i gledala u fildžan. Prođe tako i ljeto i jesen i zima i proljeće i navrši se godina dana kako Šefika umire. A smrt ni da čuje. Nedodirljiva pozicija samonikle hodžinice držala je staricu tvrdoglavo na životu da joj se smrt otegnula toliko da je ženama postalo dosadno dolaziti. Malo-pomalo, delegacije su se rijedile sve dok čaršija nije sahranila Šefiku, iako je ova i dalje sjedila na minderluku i sve poglédala kroz prozor hoće li ko naići.

Razbolje se potom i duša Šefikina i ugasnu joj merhamet u očima. Jedva da je mogla jesti, a ni kafa joj nije sjedala kao prije. Primicala bi fildžan ustima ali ga je više držala tako, u zraku, nego što je iz njega srkala. Kad bi joj ruka posustala spuštala bi fildžan na tacnu i sve rjeđe bi ga ponovo dizala. Dane je provodila čameći kraj pendžera, pa je energiju kojom je podizala fildžan sada skupljala i trošila na nadvirivanje kroz prozor. Poneka bi žena još navratila, više iz znatiželje nego iz obzira, i Šefika bi onda živnula na sat-dva, ali je padala u očaj čim bi ostajala sama među četiri zida. Istina, djeca joj dođu, upitaju se i sklone suđe, pomognu joj na klozet, ali onda i oni svako svojim poslom a ona opet na sećiju i svom pendžeru... Jasno je bilo hanumi da je i sama postala predmet trača, jer tako to kod nas u svijeta ide, još je dobro dok je i spomenu. Ubrzo me neće biti ni u glasinama, nikom ni mukajet, sve dok mi ne osvane jednog dana smrtovnica priheftana za drvo, mislila je Šefika dok se koščatim prstima hvatala za prozorski okvir da proviri.

Kad je Azijada vidjela da joj mati troši svu snagu kako bi se nadvirila na pendžer sjeti se kako je u Sarajevu, na Bistriku, rahmetli tetka Zulha isto ovako venula dok joj tetak nije zakačio retrovizor na kuću. „Jest, vala,” prisjećala se Azijada, „onda je svijeta bilo stid proći ispod pendžera a da se barem ne upita sa Zulhom. I tetka je ozdravila sve dok nije umrla!”

Odluči tako Azijada da pita Izeta da metne Šefiki retrovizor kraj prozora, da spase majčinu dušu.

– Kakav te, bona, retrovizor spopo, jesil normalna? – bila je prva reakcija Izeta Bunoze. – Ne živim na točkovima da mi treba retrovizor!

– Đe će ti duša, Izete, pobogu. Nek poživi još malo u rahatluku kad joj je Bog dao... – branila je Azijada odlučno svoju ideju. 

– Kakve veze ima Bog s retrovizorom?

– Tobe jarabbi! Zar ćeš je, bolan, na duši nosit?

– Otkako je rat svršio ja nju nosam! Za vratom! Evo i sad: te hajd na minderluk te prebaci je na otoman. Zar je se nisam dosta nanoso, đavo te odnio, još mi je i na dušu tovariš! Ne more i sikter!

– Pa šta ti smeta retrovizor, nek ga Fikro postavi, ti ga ne moraš ni gledat...

– Ma ja bi najvolio da tebe ne moram gledat!

– I to ko da me gledaš?

– Ama, ženska glavo, čuješ li ti šta ja tebi pričam? Šta treba, da mi se vas dunjaluk smije, da me ljudi zajebaju na čikvini kako živim u kamionu, jel to hoćeš?

– Uh, jest mi i nakav dunjaluk... Valjda je Sarajevo veća varoš od ove naše kasabe pa eno u njih retrovizora, meščini, i uzbrdo i nizbrdo.

– Jede mene briga za Sarajvom, bona: ovo je moja mahala i u mene neće nikakav retrovizor na kuću.

– Dobro, Izete... Zapamtiću ja tebi ovo – zaprijetila je Azijada.

Ponavljao se i vukao ovaj razgovor danima, gotovo istim tonom i redoslijedom, i uvijek se završavao Azijadinom tajanstvenom prijetnjom. Šta se krilo u toj prijetnji vjerovatno je samo Izetu bilo jasno, jer je na kraju retrovizor ipak osvanuo na Šefikinom pendžeru.

I, bogami, prizdravi Šefika. Virile su sada staričine umorne oči iz retrovizora na prolaznike, malo je ko imao obraza da prođe a da se ne upita. Da ublaži sebi muke a drugima skrati trud, Šefika je svoju bolest vazda svaljivala na loše vrijeme, čak kad ni oblačka na vidiku nije bilo. Kad bi je neko odozdo, ispod prozora, priupitao kako je, ona bi se obično požalila:

– Uh, nešta me probada u krstima, moglo bi jope kakog kijameta bit!

I tako je Šefika držala stražu kraj pendžera sve dok taj njen kijametski dan nije naišao i ispružio joj krsta umorna na tabut. Šefika je otišla, a retrovizor je nekim čudom ostao i nakon Šefike. Za Azijadine potrebe.

– Ti buljiš u onaj televizor a ja u retrovizor! Vizor tebi, vizor meni, i mirna kuća! – branila je Azijada svoj pogled na svijet.

Izet je, naravno, s mukom podnio ovu Azijadinu prevaru. Ispočetka se jaranima vadio na bolesnu punicu, a kako je Šefika preselila na onaj dunjaluk, nemavši više izgovora, prestao je i on ići na čikvinu. Radi tog retrovizora su počela i vozila trubiti dok se kotrljaju niz cestu. Svakodnevne svađe između muža i žene kulminirale su obostranom šutnjom i ignorancijom. Pričalo se samo kad se baš mora, a i onda se rijetko nerješen slučaj retrovizora zaobilazio. Izet nije mogao da halali a Azijada iz inata nije popuštala. Vremenom se sklopilo nako primirje, na silu, kao što se sva primirja u Bosni i sklapaju: umjesto ekserčića Izet je otad žvakao travulje i grančice, šta god mu se pod rukom nađe da u usta metne, samo da bi sačuvao sabur i održao mir u kući. A Azijada ga je držala u šaci kao pauk muhu u mreži, svilenim ali neraskidivim nitima, samo njima poznatim i trajnim. Sve su to ljudi znali, a znao je i Izet da se zna. Pognuo je glavu i šutke podnosio Azijadin vizor. Tako je Azijada naslijedila titulu samonikle hodžinice, a Izet je svoju šutnju iz radnje prenio u kuću. Da ne bi tako i svoj belaj iz kuće prenosio u radnju, Izet je na ulaznim vratima obućarske radnje ispisao velikim štampanim slovima:

RETROVIZOR DA SE NE SPOMINJE. KOME JE DO TOGA NEK IDE KOD RAGIBA!  BUJRUM.

Ljudi su ulazili smjehuljeći se u obućarsku radnju, ali se Ahilova peta Izeta Bunoze nije pominjala.  

*

Azijada je imala običaj da u satima samoće, dok čeka Fikreta da udari na vizor, skine šamiju i raspliće prosjede pletenice, pa se zatim usporenim pokretima dugo i s merakom češlja.

Šamiju ukrašenu ornamentima i zvončićima po rubovima bi nježno i uredno preklopila, položila je na jastuk pokraj sebe, a onda bi krenula otkopčavati i odmotavati pletenice. Kad bi ih naposlijetku rasplela, bujna kosa bi se svaljutala sa svih strana krhkog tijela, sve do struka, pa je bilo gotovo nevjerovatno i za veliko iznenađenje kako je toliko kose stajalo pod maramu a ničim otkrivalo njenu pravu dužinu. Neodoljivo podsjećajući na svoju mater Šefiku, sitničava ali živahna, Azijada je ostala lijepa žena. Godine nisu uspjele zamutiti nebesko plavu boju njenih očiju niti su bore poremetile pravilne crte njenog lica. Kao djevojka, bila je lijepa, i ostala je lijepa i kad je ostarjela. Njene oči nisu starile, pa zato svaki put kad oboji sjede, prođe joj dašak mladosti u ogledalu pred očima.

Onomad je još uvijek bilo žena u Bosni koje su kosu smatrale intimnim dijelom tijela, dostupnim pogledu jedino mužu i ukućanima. Izet već dugo nije mario za njenom intimom, ali je Azijada ostala staromodna i pobožna žena; ona iz dimija nije kanila u suknju i nju civilizacijski napredak i tekovine revolucije nisu zanimali. Kao i svi zainaćeni ljudi, udomljeni u svojim navikama, tako je i Azijada sa podozrenjem i neskrivenom apatijom pratila modne promjene, pomame, kako ih je nazivala, i koje su se, na njene oči, dešavale po čaršiji. „Vidi one, Alahu dragi”, govorila je često Azijada sebi naglas, „hem izbacila koljena, hem se utegla, estagfirullah!”

Azijada je držala mnogo do svoje kose, kao da je to bilo jedino što je još lično njeno. Na kraju krajeva, tako je i bilo: utrobu je dala djeci, srce je halalila Izetu, obraz je dijelila sa čaršijom, kosti će prepustiti zemlji a dušu Alahu. Ništa ona svoga više nije imala, toga je bila svjesna, pa joj je merak kad, sabahom i u smiraj dana, izvuče češalj iz kredenca postajao veći što joj je smrt bila bliža. Obavezno bi dvaput godišnje kanirala kosu da joj vrati sjaj i prekrije sjede crvenkastom bojom, iako niko više u familiji nije brao brige šta je njoj na glavi. Kaniranjem se bavila isključivo radi sebe i dugogodišnje navike, koja je odavno postala više od uljepšavanja. Bio je to ritual kao ispijanje kafe; ritual, u kome je žena uživala u svojoj tajni i cijedila vrijeme provedeno s njom, kao sa jedinom pouzdanom drûgom. No, kako je prije s nestrpljenjem odvajala vrijeme za svoje rituale, sada je njima sebi kratila sate da sačuva sabur dok čeka na Fikreta.

Kad se Fikret bio tek oturio u bekrije, ona je još uvijek vadila svoj češalj kao što čarobnjaci vade iz rukava čarobni štapić, ali je ta radnja gubila svoju čar i postajala opora svakodnevnica u kojoj je Azijada, skrhana brigom, sve manje uživala.

Zasjela je tako Azijada jednom pred akšam i namjestila se kraj otvorenog prozora da se počešlja i pripremi kanu. Fikret opet tri dana nije došao kući. Mati je, k’o i svaka druga mati, strahovala da joj sina ne izbodu negdje u kafani i da ga samo tako jednom ne donesu i prostru mu beživotno tijelo na skaline. Majčinska je ljubav, kakva god da je, posebna i u patnji i u strahu, neobjašnjiv teret i muka, suluda borba u kojoj nema dizanja ruku, nema predaje. Brinulo je Azijadu ono što nije smjela nikom ni kazivati ni priznati, a što si svi znali i bez njenog odobrenja.

Azijada je nevješto izbjegavala kriviti sebe što je Fikret takav kakav je postao. Eto, sva joj se djeca poženiše i poudaše, samo on, najmlađi, ni da čuje. Možda ne bi Fikro bio takav, možda se ne bi oturio u hajduke, da su ga pustili da oženi onu… da su mu halalili onu… Vlahinju, guho bilo i ćoravo! A bolje da je nju oženio. Od tog raspada, sve je njemu niz brdo krenulo, Azijada je bila ubjeđena, nije se od nje nikad oporavio.

Svaki put kad bi ga ovako danima čekala, njoj je ta Vlahinja, Milena se zvala, dirala u savjest i remetila mir u duši. Doveo je Fikro nju jednu veče iz Srpske varoši, spreman da se ženi i da je ne vraća njenima, ali ih je Izet namah iz avlije istjerao. A bila lijepa, ta Milena ‒ sramio se insan gledat’ u nju zbog te ljepote. Poslije joj je i otac Radovan navraćao Izetu u radnju da se zahvali što je raskrinkao udaju i složio se da svako treba ženiti svoje; to miješanje nikad nije izlazilo na dobro.

Njih su dvojica tako, mimo Fikreta i Milene, sklopili ugovor da zabrane ovu ženidbu isto kao što su se drugi dogovarali da im se djeca žene. Azijada nije htjela da ima išta s tim, to su bila đavolja posla, pa je prljavu rabotu prepustila Izetu i zaključala se u mutvak dok belaj ne prođe. Eto, taj kukavičluk sebi nikako nije mogla oprostiti. Radovan je obećao Izetu da mu kćer neće kročit na sokak dok je ta ludost ne prođe, a od Izeta je tražio da zabrani Fikretu visiti pod Mileninim prozorom, veli ima vȉle, a bogami i pušku lovačku, za nedajbože. Onda se pozdravio kulturno i nestao kao da nikad nije bio tu.

Bio je to prvi put da Fikret čitavu heftu nije dolazio kući a kad se vratio nikad više nije bio isti. Kao da mu je šejtan zavukao ruku u njedra i iščupao dušu. Iako je podržavala Izetovu odluku, Azijada je znala svoje dijete, plašila ju je Fikretova plaha narav i urođen inat, pa je bilo za očekivati da stvari krenu loše po sve koji su bili uključeni u dramu. Sa ocem je prestao pričati, a s Azijadom je zborio preko volje. Otad više ni prividnog mira u familiji. Upetljali su se tu bili i ostali sinovi i kćeri, trudili se izgladiti situaciju, ali kako je problem odveć bio složen i zamršen dubokim emocijama, tako su i oni dizali ruke i bježali svojim kućama i svome rahatluku.

Azijada i Izet se više očima nisu mogli gledati, ono što je načeo retrovizor dovršio je ovaj Fikretov slučaj.

Azijada je počela spavati u mutvaku a u kuću bi ulazila samo ako joj šta ustreba, da raščešlja kosu kraj retrovizora ili da presvuče dimije.

Nekako je ova noć, svečana a tiha, blaga a olovna od vlage, podsjećala na onu istu veče kad je Izet parmakom od tarabe odvalio Fikreta po leđima. Bilo je to prošle godine, baš u ovo doba. Kao i što se pribojavala, Fikret nije tek tako odustajao od Milene. Da li u inat Izetu, da li u inat Radovanu, da li iz inata samom sebi, teško je podnosio poraz, ko bi ga znao… Elem, kako je kasnije čula od Ibrinice kojoj je to ispričala Hamidojica kojoj je se povjerio Hamid, jer je Hamid čuo u povjerenju od Naske, a Naski je na čikvini kazivao piljar Hazim, čiji se sin Kadrija družio sa Fikretom ‒ e taj Kadrija je izblebetao svom ocu kako je Fikret onih sedam dana očajavao po kafanama i sevdalisao u jarku u Srpskoj varoši.

A sve bi to možda i drukčije bilo da nije bilo onako kako jest…

Radovan je bio sakat u jednu nogu. Ta njegova mana ga je činila podlim i gadnim čovjekom sa kojim se nije šaliti. Izet je znao otkud Radovanu sakata noga, to je bila javna čaršijska tajna, jer je ovaj poslije rata, nekako preko noći, postao jedan od glavnih ljudi u čaršiji. A u nozi mu je još uvijek čučao kuršum, partizanski. Znalo se da je Radovan sve godine rata proveo sa četnicima, ali niko nije znao kako je završio u partizanima i postao komesar. Niti je ko smio da pita. Za razliku od njega, Izet je šmugnuo u šumu, ali ne u partizane već u zemunicu, odmah poviš kuće. Njemu se nije dalo daleko od žene i avlije pa se odlučio na samoprinudni pritvor dok ovi ne prestanu puckarati i klati jedni druge okolo. Sklonište je iskopao tako vješto, u utrobi brdašceta a ispod ogromnog stabla kestena, da je tu proveo sve četiri godine rata. Čak su mu se tri sina izrodila u toj zemunici. Uglavnom, rat se završio, ali su ove tajne ostale među ljudima da ih svi znaju, a niko o njima ne priča. Tako su te dvije istine visile između Radovana i Izeta, nepominjane ali prisutne, dok su potpisivali pakt i udarali embargo na ljubav svoje djece.

Radovan je Milenu zatočio u kuću, da čami zarobljena kao princeza u kuli, a Fikret je dobio od Izeta tarabu po leđima. I tu je bila završena priča. Za njih dvojicu. Ali ne i za Fikreta. Fikret nije odustajao od sevdalisanja u Mileninom sokaku. Zavijao je i urlao k’o ranjeni vuk, čitavu varoš je dizao na noge.

Radovan je sve ovo teško podnosio, slao je ljude da mu zaprijete i začepe gubicu, pa kad ni to nije pilo vode, svako malo su Fikru dovodili kući pretučenog, ali je ovaj nastavljao bekrijati čim bi ponovo na noge stao, još luđi i gorči u svom bolu. Situacija se smirila tek kad su Milenu udali, negdje u Srbiju, daleko i od Čaršije i od Bosne. Takvi slučajevi u Bosni nisu bili rijetki, ali ono što izdvaja ovu nesreću od drugih je činjenica da je upravo Mensura, i sama nesretna u ljubavi, došla jednu noć u Bunoze, da im ona krpi odnose i vida rane tersili im sinu.

Fikret je odlučio da se ženi samo da udovolji Azijadi i da opet nekom naopakom logikom naudi Izetu. I to su znali oboje ‒ i Azijada i Izet. Jedino Mensura pojma nije imala u kakvu kuću ide niti šta je sa Fikretom čeka. Ona je ušla u tu avliju, sramežljiva i naivna, s nadom da život može biti bolji.

Azijada je taman pristavljala smjesu za kaniranje kad su joj se u retrovizoru ukazali prvo Fikret a za njim i Mensura. „Doveo mladu, mašala!” Azijada skoči na noge, pa brzim korakom istrča iz kuće. Maramu je namještala i vezivala u hodu, pa se par puta spotakla, umalo da se prostre po avliji.

‒ Mati, spremi nam sobu, ja se oženio! ‒ vikao je Fikret s kapije.  

‒ Mašala, mašala, sine, neka si! ‒ odgovarala je Azijada, dok je sitnim koracima klepetala nanulama prema mladencima, užurbano se popravljala i gledala da negdje ne zapne.

‒ Ovo je Mensura, Avdije poštara.

‒ Ma šta kažeš! Fatimina, jel tako? ‒ Azijada je znala svaku familiju u čaršiji pa joj nije vazda trebalo da poveže Avdiju sa Fatimom. Ne čekajući potvrdu od mlade, nastavila je ‒ Neka, neka, haj mlada, bujrum, daj da te ljubim, lijepa si mi, mašala, zna moj Fikro izabrat! ‒ ushićeno i neizmjenično je ljubila mladence ‒ Nemoj zamjerit, mlada, nisam šamiju stigla napravit ‒ ispričavala se i gurala kosu pod maramu.

Nakon prvobitnog ushićenja, Azijada uhvati mladu za mišicu pa je dobro odmjeri. Moderna je, ali skromna, proleti joj kroz glavu, suknja je preko koljena, s tim se more deverat’.

‒ Hajmo mi, mlada, prvo u mutvak, da pristavimo kahvu, jesi gladna, mlada? Haj, sad ću ja vama pitu podgrijat, zeljanica, voliš li zelje, haj, haj, a ti, Fikro, leti gore po oca! E, što me obradova…

‒ Nek siđe sam, šta ću ja ić po njega, nije se on oženio!

‒ Leti po oca, kad kažem! Znaš kaki je muhanat ko i ti… Nemoj da se pred mladom prepiremo, leti!

Nevoljko, kao dječačić poslat u ćošak, pričajući sebi nešto u bradu, Fikret je uzišao uz stepenice u kuću.

Izet je sjedio za hastalom, s mezom i čoknjom ispred sebe, i gledao dnevnik. Vidio je da Fikret stoji na pragu i da ga posmatra, ali se nije obazirao. Čekao je da ovaj prvi kaže šta hoće, jer Izet ne bi prvi upitao, pa taman da Fikret stoji do sutra na vratima. Shvatao je Izet tu ljubav, doš’o vakat takav, romantika i bakrači, i njemu bi milo bilo da se iz ljubavi oženio, ali nije ta ljubav valjda jača i važnija od familije i obraza? To bude i prođe, bezbeli, rasprsne se k’o mjehur jal se dotakne. A familija i obraz su za vas život; jednog se ne moreš kutarisat zato što je tvoje, a drugog zato što je na tebi! Tako je na ovom dunjaluku. Ne, nije problem ljubav, prešao bi Izet preko te budalaštine, ali ovo Fikretovo opijanje i vučije zavijanje po varošima ‒ e, preko toga stari nije mogao da pređe. Obraz mu je sin najmlađi ukaljao, nemilo mu postalo i čaršijom prošetati. Ono što je Azijada započela s retrovizorom, dokusurio je Fikret sa svojim bekrijanjem i marifetlucima. A to se teško prašta.

‒ Baba, ja se oženio… ‒ progovorio je napokon Fikret s vrata.

‒ A jel?... A hoćul ja opet odvaljivat tarabu? ‒ Izet je progovorio ne skidajući oči s televizora.

‒ Valjda nećeš. Naša je… Avdije poštara.

‒ Čuj to, Avdagina… A baš neki dan svratio u radnju… Fino, bogami, poštena familija, obrazli, nemam šta prigovorit. E, kad je tako, nek ti je sa srećom ‒ Izet udari dlanovima o butine ‒ Hajd, nebil kako pameti došo!

Ustao je Izet i potapšao sina po leđima; čin koji je i ocu i sinu bio dovoljan da se pokaže ljubav i odobrenje.

‒ Hajmo, da mlada ne čeka… Mogu mislit: Azijada ne zatvara usta!

Nasmijaše se obojica i za trenutak se činilo kao da nikakvog spora među njima nije bilo.

Fakat, u mutvaku, dok je pripremala mladencima pitu i pristavljala kafu, Azijada nije prestajala pričati od uzbuđenja. Valjda je i ona mislila da je njenim mukama došao kraj, pa nije mogla obuzdati prekomjernu sreću. Trčkarala je oko šporeta i ispitivala Mensuru za zdravlje Fatime hanume, ali nije čekala da se mlada razmaše u odgovorima, već je nastavljala čim bi ova dvije-tri riječi progovorila. Nije to hanuma radila namjerno; žene koje u samoći provode dane gutajući sopstvene riječi nakupe u sebi besjede za vječnost. Otkako je Azijada prestala komunicirati sa Izetom u njoj se natovarilo toliko onih misli što se odbijaju od zidove da je samo čekala kakvu dušu da istrese svoje muke. Ali, samo što je Mensura upitala hanumu za zdravlje a Azijada započela „Ah, kako sam, dijete, kako ću bit…”, ukazaše se sin i otac na pragu i sve joj batališe.

‒ Dobro je, ba, ženo, otjeraćeš nam mladu, nije spaćno ni zasjela ‒ ukori je Izet odmah s vrata. Azijada su ušuti i tu veče nije prezir u očima sa Izeta skidala.

Izet se izljubio sa Mensurom, poželio joj dobrodošlicu, a onda se odšepurio do frižidera i izvadio domaću rakiju. Hladna i zamagljena litrenjača, izgledala je majušna u Izetovim obućarskim šakama. On je obrisa tvrdim dlanovima, pa debelim prstima ščepa dva čoknja sa frižidera ‒ držao ih je tako među prstima k’o Japanci što drže štapiće za rižu. Stavi jedan čokanj pred Fikreta, drugi pred sebe, i sjede nasuprot mladenaca. Azijada je upravo metnula podgrijanu tepsiju sa ostacima zeljanice na sto.

‒ Haj, bujrum, mlada, jedi, garant si izgladnila od sikiracije ‒ reče Izet dok je sipao rakiju Fikretu u čokanj, pa podiže obrve i pogleda u sina ‒ Bezbeli te je ovaj moj bekrija ukro od oca i matere, nema on petlje otići na vrata ko insan…

Mensura nije znala šta da kaže. Skupljena na kauču, uvučenih ramena i s nervoznim rukama što su uporno navlačile obod suknje preko koljena, netremice je poglédala u Fikreta, očekujući da ovaj stane u njenu zaštitu, da kaže nešto, bilo šta... A Fikret je šutio i gledao malo u čokanj, malo u oca.

Azijada je sjela na štokrlju, između mlade i šporeta, da reguliše kafu koja je na ćošku šporeta čekala na svoj red, a i da kontroliše muškarce, ako ustreba.

‒ De ti, dijete, uzmi malo pite, ohladiće se ‒ ubacila se Azijada, i poprijeko pogledala u Izeta.

Mensura je uzela komad pite jednom rukom, a drugom i dalje popravljala suknju. Nije bila gladna. Niti joj je Azijadina zeljanica bila privlačna; sva se nekako umlitavila od stojanja i osušila od podgrijavanja. Ali je jela. Reda radi, da se ljudi ne uvrijede. Gutala je pitu i sve se tjerala da je stjera niz grlo. Bunoze su gladali u nju kako jede, a ona je šarala preplašenim očima po zidovima ispucalim od vlage i vrućine. U mutvaku su samo šporet, nešto nasječenih drva sa strane, nasuprot njemu frižider marke „Obodin” i između njih kauč, mali hastal, jedna stolica na kojoj je sjedio Izet, i štokrlja, gdje je bila sad Azijada. Sve je to gledala Mensura dok je tjerala onu pitu niz grlo.

‒ Kolko ti je godina, Mensura? ‒ upitao je Izet.

‒ Devetnes ‒ odgovorila je Mensura s pitom u grlu.

‒ Hm… Ima Avdo i starije od tebe, ako se ne varam?

‒ Ima. Ja sam treća po starini.

‒ Ona najstarija se, meščini, udala, nema dugo?

‒ Behka. Jeste… Otišla za Nuriju, u Sarvan mahalu… Ima druga godina, treba da se porodi u januaru…

‒ A ona druga, kako bješe?

‒ Zekija.

‒ Jah. Jel i ona pri udaji?

‒ Nije. Zekija ganja škole.

‒ Aaa… tako znači. Beli si zato i utekla… Preskočila si sestru… Haj’ neka si, ako je ljubav u pitanju, izmirićemo se, jel tako?

Mensura je šutila.

– Aha – reče, pa uze drugi komad pite i gurnu ga u usta da ne mora pričati.

‒ Znam ti ja Avdagu dobro ‒ Izet je točio rakiju sebi u čokanj – Izgladićemo mi to…

‒ Ma jah, ti vazda sve izgladiš ‒ ubacio se Fikret.

‒ Fikrete: ne seri! Nemoj da lajem pred mladom!

‒ Ništa, samo kažem da se cura ne sikira, ti sve izgladiš…

‒ A ti sve uhelaćiš! Stid me korak pružit niz mahalu radi tebe i tvoje zajebancije, sakrivat se od svijeta moram!

‒ Ih, ko da ti je prvi put… Sakrivo si se četiri godine u onoj zemunici, pa opet uzdignute glave hodaš…

Izet odjednom ustade razjaren ‒ Ma oca ti očinog, ti ćeš meni…

‒ Dosta! ‒ uzviknu Azijada ‒ Jeste vi normalni, mladu ćete otjerat! Nije dijete rahat ni sjelo…

Ušutiše se obojica.

Fikret podiže čokanj ‒ Hajd, živio, baba ‒ reče nazor.

– Živili mladenci –odgovori ovaj.

Mensura je sve bilo jasno. A jasno joj je bilo da joj ništa nije jasno. „Đe sam ovo došla, majko draga, jesam se ja to zajebala?” pomislila je, i još se jednom kulturno osmjehnula. Trenutno je žudjela samo biti nasamo sa Fikretom.

I bili su.

Tri dana Fikret nije silazio sa Mensure. Niti su izlazili iz sobe. Nakon trećeg dana, Mensuru je bilo stid izaći navliju.

A Fikret je izašao, i sljedeća tri dana nije dolazio kući.

Mlada je čamila na kapiji svaku noć, sve dok joj Azijada na koncu nije doviknula s pendžera:

– Haj mlada u kuću, ozebćeš, evo moreš vamo na vizor da gledaš… Sad je tvoj.

I tako je, eto, Mensura naslijedila Šefikin retrovizor, i dugo, dugo još poslije, dok je iščekivala Fikreta da udari na kapiju, pitala se uzaludno “Alahu dragi, jel ja ovo živim u kući na točkovima il u kamionu bez točkova…”