Izbacio stari kauč sinoć na ulicu.
Nije
prošlo ni dva sata, čujem neku raspravu ispred kuće. Ustanem da pogledam kroz
prozor, kad tamo naki crnci, jedva se vide u mraku, ko kakva maskirana banda,
ubacuju moj kauč na trak. Fino se
frajer parkiro, i onda izašo da pomogne ženi ugurat kauč otpozada. Ne znam
zašto, jest da sam kauč izbacio da se ujutru pokupi na smeće, al opet sam se
nekako osjećo ko da mi kradu.
I
smiješno mi i tužno mi. Sjetim se Dževdeta i kako smo ono ko izbjeglice u
Njemačkoj išli po mraku u špermil. Nijemci,
bolan, izbacuju stvari na ulicu maltene nove. Jest da je valjalo poturit leđa,
al svaka soba u hajmu je bila
namještena bez troškova i kredita. Ispočetka se u špermil išlo stidljivo. Sramota bila da se liči na cigane i od
dnevnog (i jedinog) boravka pravi ciganluk. Al kad Nura i Dževdet namjestiše
svoju sobu u hajmu ko u kakom motelu,
bogami se i ostali zamisliše. Svima bilo milo sjest u Nure. Počelo se šunjat i
planirat, šetalo se fol nako, da se udahne zraka. Malo po malo, stolica po
stolica, ubrzo se išlo u lov na kauče i fotelje tako organizovano i efikasno da
nam ni američki specijalci nisu bili ravni.
Čim
padne mrak, djeca i žene idu u izvidnicu. Kad se nađe kakav kauč il šta se već
zadesi, žene ostaju da to čuvaju, a djeca trče nazad po radnu snagu. Nabralo se
tako i ormara i stolova i stolica i ogledala, čak se uparivala boja s modom,
razmjene se vršile. Dok Nijemci spavaju, iz mraka se samo čuje: „Dževdete,
dolazi vamo! Evo fotelje, ide ko mlijeko uz onaj kauč, uprti ovo da nam neko ne
odnese!” Uprti Dževdet, uprte i komšije iz sobe preko puta, pomagalo se,
surađivalo.
Za
kratko vrijeme svaka soba u hajmu bila
je sriktana, ne bi niko reko da smo izbjeglice, a Dževdet je posto važniji od
hausmajstora. Sve se pitalo Dževdeta. Čak su se i satelitske antene nabavljale
i điđale po hajmu preko Dževdeta. Jedino
kad je bilo vrijeme pakovat stvari, niko ništa nije pito Dževdeta, već se većina
spakovala za Ameriku. A Dževdet se nije mogo rastavit ni od stvari s špermila ni od nostalgije za Bosnom, pa ga
eno u Odžaku: i dan-danas sjedi na onoj fotelji što mu ide ko mlijeko uz kauč. I
razbolio se, kako kažu, od nostalgije za Njemačkom...
