Reče Bilmez sebi, 1. gusjenica

1. gusjenica

 

 

Rođen je na silu. Tako je i živio, na silu. U budžaku  ga je mati rodila. Umalo je ubio nije. I oca umal’ ubio nije. Lice odvezano u sredini, nos i usta zgužvani, kao njuška u životinje. Kad je Abid Kuraja ugledao sina, vidio je nakazu. Vidio je prste šejtana kako mu čaprkaju po utrobi. Kad mu zubi izbiju, sve će nas poklati, mislio je Abid.

I dade mu nadimak prije imena: Bilmez.

I umota Abid Kuraja svog bilmeza u ovčiju kožu, pa u šumu, vukovima. Neka oni odluče. Vukovi pogledaše, pomirisaše, i vratiše se otkud su i došli, iz mrke Šume.

I medvjedu je Kuraja nosio Bilmeza. Medvjed nije htio ni da pogleda a kamo li da miriše.

I vranama ga je nudio, ostavljao dijete na njivi satima. Ni vrane Bilmeza čopati nisu kanile.

I vrati ga Abid kući, unesrećen. I nazove ga Harun.

I otad čeka priliku da se riješi sina.

A priliku je Harun sam stvorio.

I evo ga sada, bježi. Priča sebi kao nekom drugom da zbori. I na pitanja ne očekuje odgovore. Harun Kuraja je spoznao sve što jedan bilmez spoznati može.

 

I Bilmez reče sebi:

Ja je nisam ubio, toliko znam. Ja sam je volio. Sama mi je stavila ruku.

Gledaj, traže me. Harune, Harune, Bilmeze, viču.

Budale misle da sam toliki idiot da ću im se odazvati.

Gledam ih kao zvijer što njuši svoj ručak.

Mogao bih ih golim rukama, jednog po jednog, ovdje podaviti. Zubima izgristi. Zaklati, kao vuk.

I ne bi mi bilo krivo. Ja sam za njih ionako bilmez, polučovjek, životinja.

Oni misle da ja ne mislim.

Oni misle da me znaju.

Oni misle da se nijedna žena ne bi meni, bilmezu, dala.

I zato misle da sam je silom uzeo sebi. A nisam. Ja sam je volio. Voljela je i ona mene.

Ili je moje udo voljela.

Ne znam.

Ali znam da je moj ud volio nju, toliko znam.

I to mi je dovoljno. Znam da me je htjela. Sama je stavila ruku među moje noge, niko je tjerao nije, što bih joj ja branio. Ko sam ja da joj branim.

I čudila se kako mi je veliki. Tako je veliki, rekla je.

Ja je nisam ubio, toliko znam.

Ja sam je volio.

 

Zadubljen u sebe, Bilmez se tušio u plićaku svoje duše. Redale su se riječi u Harunu Kuraji ispod glogovog drveta, sve skakutale i ponirale, istina im nije ravna bila. I odvažno su stojale, bez stida i šeprtlje, čas blage čas surove, baš onako kako riječi trebaju da stoje. Kad se poslože. Kad usta kažu šta glava misli. Ali, Harunova usta ne zbore ljudski, ne ovako kao što on sam sebi zbori sada, dok čopa koru noktima i dahće kao pas na umoru.

Pogrbljen nad svojim koljenima, osluškuje velikim ušima, gleda odakle bježi i kamo da krene.

I reče Bilmez sebi još i ovo:

Gledao sam izdaleka kako se brćka u Brzavi. Gledao sam je tako dok nije i ona mene ugledala.

Sama mi je prišla. Ti si onaj Harun, pitala je.

A dobro je znala ko sam i šta sam.

Moje lice joj nije smetalo, kao da je vidjela nekoga drugog, a ne mene, nakazu.

Gledala me je u oči i uzela moj ud u ruke svoje. Moj ud je rastao, a ja sam se smanjivao. Bio sam tako mali naspram nje.

A oni kane reći da sam je ja ubio.

Oni svašta o meni misle što ja nisam, reče Bilmez sebi. Ako ćemo pravo, nisu ni oni meni normalni. Ja svoju ludost skrivam, a ne mogu da je sakrijem, oni se svojom diče i hvale, a nisu ni svjesni koliko su ludi. Je li to normalno. Đe će biti normalno.

Otac cijeli život nabraja gazije što su pali od zle ruke Pazidjeda. Svaki od njih ima neku važnu smrt. I kako je dospio do nje. A ni Pazidjedi nisu naki ljudi.

Sve se zna. To se u nas prenosi s koljena na koljeno, na sijelima, uz gudalo. Ili bez gudala, puste glas i neke im čudne iskre zasvjetlucaju u očima.

I naši pradjedovi zasvijetle u mraku.

I potomci slavnog Kuraje sa Gradine, i potomci slavnog Gvozdena s Čardaka. Drski i u smrti, ne izvinjavaju se nikome ’sem Bogu. A neki, bogami, ni Bogu.

I svi ti junaci su dali svoje glave da ih možemo mi s ponosom nabrajati. Da se ne zaboravi. Po smrti se poznaju junaci. I idiot bi ih upamtio, i njih i njihove smrti.

U našim životima se samo smrti broje.

Tako i Pazidjede pamte nas, Kuraje, i nabrajaju svoje što su pali od naših krvavih ruku. I oni su junaci sebi, Pazidjedama, kao što smo mi sebi, Kurajama. Svako sebi.

Pjesma je ista, samo se junaci drugačije zovu.

I oni imaju svog Gvozden-bana s Čardaka što je kao i Kuraja, nekad davno, primio vjeru, pa utekao.

I obojica su završili na Brdu. S tuđim vjerama, a sa istom mukom.

Tako barem pjesma kaže.

 

Nije ‘tio da im plaća danak,

Pa u Brdu napravio zamak.

Neće meni niko krvi piti,

Radije ću s vukovima biti...

 

Ovo ima i u jednih i u drugih. Istu pjesmu pjevaju stotinama godina, svako svoju, u njih Gvozden, a kod nas Kuraja. Utekli u Brdo i prkose gangama odozgo.

I tako do dan-danas.

Djeca slušaju ove budalaštine otvorenih usta.

Ali sve je manje djece i na Gradini i na Čardaku.

Ako ovako nastave guslati neće imati više kome nabrajati. Sve nas podaviše s onom jednom žicom.

Ko je ovdje lud, oni ili ja.

Ako je to normalno, onda nije ni čudo što sam ja nenormalan.

Meni su njihova shvatanja naopačke, kao na rukama da hodaju. Ne živimo na istom dunjaluku.

U selu sam dobar samo za sprdnju. I kad treba goniti lisice po šumi, onda sam dobar. Koriste me kao psa, a ljute se kad im tražim vreću brašna za posao.

Podnose me s gađenjem, ponižavaju me čitav život.

 

Odozdo dopiru zahuktali glasovi. Šapatom se dozivaju, čitava ih šuma čuje. I Bilmez ih čuje, Bilmez ih miriše, Bilmez ih vidi. Uznemireni ljudi mlataraju rukama. Raznose miris kiselkastog znoja po svježem zraku. Sunce je doguralo do podneva, ali šuma to ignoriše, ovdje vlada hlad. Mrki hlad. I ptice, sitne, čangrizave, njima ovo dođe kao razonoda. Ljudi gaze pečurke, a ptičice ih radoznalo prate poviš glava, čavrljaju kao publika u pozorištu. Narandžasti kljunovi melodično markiraju teritoriju i uživaju u predstavi. Djetlić kucka u šuplju bukvu i sa sigurne distance bilježi događaj.

O meni se neće pjevati, toliko znam, reče Bilmez sebi.

Ja ni u smrti neću biti gazija, meni je kukavička smrt rođenjem određena. Tako oni misle. Iako bježim, ja sam u prednosti, to im ne pada na pamet. Koliko god im ja izgledao glup, toliko su oni meni surovi i nebitni.

I zato su gluplji od mene, zaključi Bilmez.

I zašuti.

 

Potjera je naišla na malo, pepeljasto ognjište. Tu je Harun zorom sebi zeca pekao, cvrčala je glodaru koža na ražnju. Zavrnuo je Harun zecu glavu i žao mu je bilo. I o tome sada misli. A dole se ljudi osvrću, miriše im zečje meso. Oni misle o Harunu.

Bilmez reče sebi: Izvini, zeko, danas ja tebi, sutra oni meni, ista nam je nafaka obojici.

Evo ih opet viču.

Harune, Harune, Bilmeze, viču.

Našli su ugašenu vatru tamo. Znaju da sam blizu. Ja njih vidim, oni mene ne vide. Oni mene nikad nisu ni vidjeli, toliko znam.

Otac, Zahid, rođaci.

Traže me da me Simeunovi ne bi našli prvi.

Nose konopac sa sobom.

Hoće da me vežu.

 

Virka bjegunac iz glogovog grma, zjenice mu kao dva pauka, pomiču se nepredvidivo. Oznojen je, smrdi samom sebi, komarci i šumske bubice lijepe mu se po masnom vratu. Znoj ga  peče po očima, bode. Briše se rukavom.

Jedan iz potjere povika: Haruneeee.

I šuma malo zatreperi. A zatreperi iznenada i Harun, zakratko opušten na debeloj koži mahovine.

Izađi, brate, nećemo ti ništa, vikao je gonioc. Ako te Simeun uhvati, brate, znaš šta te čeka!

Ako me Simeun uhvati, nabiće me na kolac, Bilmez reče sebi. Oca nije briga što će oni mene nabiti na kolac. On hoće lično da me dovede pred Simeuna, da pokaže obraz. Hulja.

Privešće me na lancu, kao ciganskog međeda.

Neka mu Zahid spašava obraz, ja svoj tur spašavati moram. Ko će meni vjerovati.

Ja, bilmez, ja sam pola insana. Ne vrijedim ni bobu više od žene, ne mjerim se kao čitav muškarac, mene bi otac i za mnogo manje od žene žrtvovao, za stoku bi me mijenjao.

Žrtvuje se govedo, a ne bik. Tako to ljudi vide, a ja gotovo da i nisam čovjek. Ja sam za njih seoska budala.

A Zahid je veća budala od mene ako misli da ću mu se pokazati. Dosta sam ja njih trpio.

Trebao sam nekome od njih šiju zavrnuti, pa kad me već gone da je i meni drago bježati, reče Bilmez sebi ljutito.  A onda opazi gusjenicu.

Gusjenica trčkara, a gmiže. Harun otkide grančicu i poturi je pod larvu i ona nevoljko pređe na njegov štapić. Digao je grančicu iznad očiju, okretao lagano i balansirao zbunjenu kreaturu. Fascinirale su ga gusjenice i stonoge. Kako to da imaju sto nogu i sve hodaju u slozi? Brojao je gusjenici noge ali bi se uvijek zabrojao i to ga je činilo bijesnim. On ih voli gledati izbliza. I gledao je kao dijete kad prvi put ugleda čudesnu stvar. Ružna je, čak užasna, ali isto tako nestvarna i magična. I larva kad izlazi iz čahure i postane leptir kakvo je to čudo, znaju li ljudi, pitao se mnogo puta Harun. Ne zna se gdje počinje, a gdje svršava gusjenica, na oba kraja joj glava i teško je reći koja je prava. Kako samo prave tako zgodnu kamuflažu, nikako mu nije bilo jasno. I kako to da iz jedne životinje izađe potpuno druga, skroz drugačija? Samo je po pipcima poznaješ, nevjerovatno. Jedna gmiže, druga leti, čudio s Bilmez metamorfozi.

Ja sam nalik gusjenici kad me trzavica spopadne. Začahurim se od ovog dunjaluka i ničega više nema, samo nebo i ja, gledamo jedan drugom u oči. Ali kad se oporavim, raščupan sam nalik više moljcu nego leptiru, reče Bilmez sebi.

Imam dječiju narav i poštenu ćud, ljudi me ne uzimaju za ozbiljno. Šale se na moj račun kao da nisam tu. Kao da sam nevidljiv, u lice me vrijeđaju. Pričaju o meni preda mnom. A onda i o sebi i o drugima kao da mene nema tu. A ja ih, idiot, sve razumijem.

Iako ne shvatam njihov svijet, nisam gluh ako sam mutav. Rodbina me koristi, fukara me s gađenjem gleda. Toliko znam.

Svi se boje moje pjene i priča se o tome kad naiđem. Njihovi obziri i običaju meni, bilmezu, izgledaju blesavi i okrutni. Moram biti mutav, sve i da neću. Oni pričaju, ja se pravim mutav.

Ti si pametniji od njih, veli meni jednom crv iz jabuke. Vide te, a ne vide, za njih si mali, obični crv. Odozgo te mogu zgnječiti kad god požele. Trpe te, a gade te se. I to zovu sevapom. I ti to znaš, a oni ne znaju da ti znaš. I sve dok ti znaš da oni tebe ne znaju, ti si, Harune, pametniji od njih. Ne budi glup, ne budi crv, budi džin, reče crv.

U pravu je crv. I bio sam crv. Dok nisan odlučio da budem džin. Vratim crva u usta, izgrizem ga kao pravi džin, progutam ga sa užitkom, i kažem sebi: Harune, ne možeš ti biti ružan i mutav koliko su oni prosti i nasilni. I to te čini ljepšim od njih, Harune, reče Bilmez sebi.

Istina, izgubim pamet i ja ponekad, ali je opet nekako nađem. Šta ću, šutim, teglim i vučem. Ja sam bilmez, stoka, niko me ništa ne pita.

Bog me je stvorio da budem ponizan. A sve ima svoje granice, i moja poniznost i taj Bog.

Dosta je i Njega, vala, bilo. A i vas, braćo, dosta je.

 

Eto, braćo, vašeg Kuraj-paše,

Nek’ vam djeca s njime vrane plaše,

Ode Bilmez, nosile ga noge,

I na dvije brži od stonoge.

 

Sroči Bilmez stihove u sebi i ne razmišljajući mnogo. I nasmiješi se svojoj poeziji, kao da mu je sami šejtan Iblis došapnuo gangu u šali.

Oduvijek je Harun u sebi smišljao i pjevao i mudrovao, i da ga je neko čuo, svega bi se naslušao. Ali, Haruna ni Bog više ne sluša. Priča Harun Bogu, ali samo do Šejtana dopire. Bog voli riječi kako dolikuje riječima, čiste, pitke, neunakažene, da teku, da lete, da tiho poniru i da glasno akrobacije prave. Bog voli da Mu se uredno obrati. Zašto bi se Bog trudio da razumije mutavca? Iblis ga jedini sluša. Iblis ga razumije. I priča s njim. Iblis mu je davno oči otvorio i zalud je Bogu bilo šta sa Harunom činiti.

Bilmez Bogu vjeruje koliko i ocu Abidu, rahatniji bi bez ijednog bio.

Gusjenici je bilo dosta žongliranja i mudrovanja. Donji dio tijela joj skliznu iznenada, razvuče svoju harmoniku, i samo se još čeljustima držala za grančicu. Harun je gledao opčinjeno, iako je sličan prizor vidio bezbroj puta. Gotovo instantno larva uzvuče harmoniku i skupi se u kolutić. Harun se nasmiješi iskrivljenim ustima. Gusjenica se pusti iznenada i pade u travu, kao da se zaprepastila čudnovate grabljivice koja je posmatra. Ni to mu nikad nije bilo jasno, kako tako padne i nije joj ništa. A lijepo padne, čuje se. Tup. I njoj ništa. Tako je mekana, ima jastuke. Ovo bi bilo kao kad bi insan pao sa topole, reče Bilmez sebi. A onda čučnu i stavi gusjenicu u usta. I proguta je u jednom komadu. I nastavi uz brdo.

 

=/

elvishadžić©April 25, 2023

ČUDESNI SLUČAJ BENJAMINA ZECA - “Best European Fiction 2014”, verzija na maternjem jeziku

 

Bio jednom jedan dječak, u zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu. Zvao se Benjamin Zec i, reklo bi se, bio je sasvim običan dječak.

Po krošnjama divljih kestenova glumio je Tarzana, u mahali je bio najbolji u klikerima, odličan u pola-cijela (uvijek je imao pune šake sličica), i svake godine je bio među prvima u školskom maratonu. Školski drugovi su ga poštovali, bio je golgeter u razredu, a djevojčice su ga se pomalo plašile i smjehuljeći bježale, jer se Benjamin nije ustručavao štipnuti za guzu ili slučajno ispružiti ruku, kao da zijeva, a onda zgrabiti neku tek propupalu dojčicu u prolazu. I zbog toga je često nosao ponosne modrice ispod krupnih zelenih očiju.

Na školskim odmorima bio je vrag, vraćao se često na čas njedara punih ranih trešanja, a onda ih ispod klupe vadio, jeo i gađao štrebere košpama. Na časovima nije bio naručito prisutan, volio je miris šume i jagorčevine više od definicija i brojeva. Jednom se čak suprotstavio nastavniku fizike krajnje bezobraznom i smionom tvrdnjom da je Njutn ispod drveta vršio nuždu i da mu nikakva jabuka nije pala na glavu, nego je on, Njutn, ustvari posmatrao svoje govno kako ga privlači sila zemljine teže! “Čitao je o tome!” Djeca su mu se smijala, a on je morao ponavljati fiziku, što ga uopšte nije uznemiravalo.

Školska lektira je jedini program koji je uredno pratio. Učionica ga je gušila svojim zidovima a monotoni glasovi nastavnika su ga uspavljivali. Ali u prirodi, opkoljen debelim hladom smreče i borova, sa knjigom nemarno zadenutom u pantalone, osjećao se slobodnim i bivao glavni junak svake pročitane avanture.

Doista, Benjamin Zec je bio sasvim običan dječak.

Sve dok nije poželio da postane besmrtan kao Dorijan Grej ili da barem bude bubamara, pa da odleti...

Jednom je tako ležao prostrijet po vlažnoj zemlji i pjegavim obrazima mirisao svježu travu. Pogled mu je bio zakucan za travku po kojoj se šetkala bubamara. Bubamara je čudesan insekt, mislio je, nigdje se ne žuri, bahulja s travke na travku, kao da se čudi što im svojom laganom težinom savija vrhove, a onda odjednom donese neku važnu odluku, protegne se prozirnim krilima ispod tačkastog oklopa, i odleti da ljudima donosi sreću...

Dlan mu je bio okrenut prema nebu, dok mu se bubamara šepurila po liniji života. Oduvijek je želio da postane glumac u akcionim filmovima. Sad mu se to činilo previše. Poželio je da postane bubamara. Da se pretvori u ovaj insekt što mu mili po dlanu, da dobije krila, i da nestane. Bubamaro, bubamaro, pokaži mi put....

U potiljak mu se tada zavuče prasak, kroz uši mu prozuja kosmos, a na čelo  se prosu hladna tišina. I on nestade. Za njim je ostao samo jednoličan pisak, drzak i prodiran, odbijao se o stabla u šumi, lutao neko vrijeme po okolnim selima i onda se zauvijek izgubio, ostavljajući trag jedino pticama u ušima.

Od tog vrelog ljetnog dana ništa se više nije čulo o izbivanjima Benjamina Zeca.

Neki klinci iz mahale su tvrdili da je Benjamin fakat dobio krila, pretvorio se u bubamaru, i odletio. Neki su vjerovali da će se Benjamin jednom vratiti i, na visokoj razini i u velikom stilu, organizovati fudbalski turnir. Neki su, opet, bili potpuno ravnodušni, jer nakon toliko godina, kome je to još i važno? Možda jedino njegovoj pogurenoj majci što i dan-danas zuri u krošnje propupalih trešanja i rovi po jagorčevini...

Ljudi na Balkanu su imali većih problema; nekada su Kinezi jeli rižu a oni puter, danas je obrnuto, neka, sevap je, ali ako nisi baš mušterija za rižu: e, onda je to ozbiljan problem! A i ova internacionalna proizvodnja ludila je strašna kao i globalno zagađivanje. Ludilo po mjeri koju vi odaberete! Pa to je konfekcijsko ludilo! I nije strašno zato što je strašno nego zato što nije nužno. Zato je još strašnije, jer nije nužno. Pa koga više briga za Benjamina Zeca, gledao je ionako previše filmova, živio je u svijetu mimo deklarisanih običaja!

Vrijeme je mučki šutjelo i kapalo po olucima zaborava. Tik-tak, tik-tak, tik... Kap po kap, Benjaminova majka je pila kišnicu iz oluka i tužno žvakala trešnje u julu...

Čudesni slučaj Benjamina Zeca se vremenom pretvorio u bajku. Koliko god ignorisali, čaršija nije mogla da se ne ibreti, da ne pomenu pjegavog dječaka zelenih očiju što je štipao djevojčice i mutirao urlajući kao Tarzan. Postao je dio grada, mit što se prepčavao pod prevrtljivom svjetlošću svijeća, legenda koju su nosile bubamare u svojim crnim tačkicama, javna tajna nedokučiva odgovorima, nestvarno biće iz prošlosti kome je jedini dokaz stvarnog postojanja bila crno-bijela fotografija: on, Benjamin Zec, u poderanim pantalonama na koljenima i u iznošenoj Adidasovoj trenerci, raščupan, škilji na sunce, i u jednoj šaci drži klikere a u drugoj sličice. Njegova mati je čuvala tu fotografiju u njedrima, kao lűda hodala po bijelom svijetu, vadila iz bluzhaltera fotku i unosila u lice Zaboravu raščupanog Benjamina Zeca.

Kažu, bio je razlog dobroj žetvi i molitva za oprost kada je suša, kao pagansko božanstvo.

Svaka priča o njemu počinjala je kao u bajci: Bio jednom jedan...

Pričalo se da su ga vidjeli neki, u Americi čak. Neki tvrde da je postao religiozni fanatik i da je na ribljoj pijaci pobio trideset i troje ljudi. Neki misle da je samo poludio, tek tako, ali se slažu sa brojkom ubijenih. Neki kažu da je pristupio američkim marincima i da u Iraku deminira bombe. Neki opet, da je postao vehabija, da je pustio bradu, nabacio turban i oženio se ženom tajanstvenih očiju.

Od svega ovog, istina je jedino da je Benjamin Zec doista završio u Americi. Ali ono što ovu priču čini još čudnijom je – da ni sam Benjamin nije znao kako i kada je tamo dospio! Ničega se nije sjećao. Jednostavno, pojavio se jednom usred pozorišne predstave Šekspira, i pod svjetlima reflektora – zapitao se: To be or not to be?!

I bio je.

Bio je u prepunoj dvorani Brodveja, a ljudi su bili na nogama. Pljeskali su gospodinu Benjaminu Zecu tako dugo, da je pomislio da će ostariti klanjajući se publici.

''Bravo! Bravooo!'' vikali su i bacali na njega cvijeće zadivljeni ljudi.

Niti je publika imala pojma da Benjamin Zec nema nikakve predstave kako i otkud se pojavio na pozornici, niti je Benjamin Zec imao ikakav odgovor kako se stvorio tu i ko je i šta bio prije toga.

Iako zbunjen, Benjamin Zec je instiktivno ušao u ulogu. Dok su oduševljeni ljudi prozivali njegovo ime, on je, umoran od nepoznatog puta, bio upućen u svlačionicu. Zvali su ga gospodinom i tražili autogram. Filmski agenti su ga molili da pristane na ulogu nekog Rusa. A Benjamin Zec je tek u ogledalu brodvejske garderobe ugledao svoje lice prosuto pjegicama. Skidao je sa sebe Hamleta i otkrivao Benjamina Zeca. Pitao se koliko godina ima ovaj prisan, a nepoznat lik. Ne mogu imati više od dvadeset pet, pomisli, zadovoljan. 25!

Bilo mu je drâgo tijelo u kome se nalazio. Ponosan na svoje muževne crte lica, jaku bradu i prodirne zelene oči, ko god da je bio, svakako je zaslužio život u kome se iznenada našao. Odlučio je da se prepusti avanturi, da zaboravi na prošlost koju ionako nije imao; da bude – kad već mora biti.

Nakon predstave mu ponudiše limuzinom svoje usluge. Vozač mu se obratio sa Mr. Benjamin.  Dovezao ga je u prekrasnu kuću, koja je sa svojim grčkim stubovima i gotskim lukovima gledala na Atlantski okean.

Sluge su već naložile vatru u kaminu. Oslovljavali su ga sa Mister Benjamin, a on je odgovarao na perfektnom engleskom, iako mu je nešto govorilo da to nije njegov maternji jezik. Osjetio je kako neprirodno lomi jezik, prevrćući riječi po ustima na slavenskom akcentu.

Odlučio je da detaljno pregleda kuću, da prerovi po sopstvenim stvarima, ne bi li kako našao neke dokaze svoje prošlosti. Svakako, nije mu ni padalo na pamet da upita sluge otkuda i koliko dugo je već ovdje, da ne pomisle da je poludio. Očito, znali su ga jako dobro, djelovali su prisno i sa poštovanjem. Ispostavilo se da je i vozač limuzine bio njegov lični šofer, ophodio se kao stari prijatelj, ljubazno ga ispitujući da li je premijera bila uspješna kao i prošle godine!

Kuća je, naravno, bila njegova, znao je tačno gdje se svaka stvar nalazi, ali nije imao svjesnih memorija prema poznatim predmetima. Svaka emotivna prisnost sa stvarima oko njega bila mu je daleka i nedokučiva. Čak i njegove slike, uljani portreti i fotografski albumi – sve ga je predstavljalo iz sadašnjeg doba, sa istom bojom kose, sa istim pjegama oko očiju, sa istim izrazom mladosti na licu. Čini se da nikad nije ni bio mlađi nego što jeste. Kao da se tek rodio, tako sa dvadeset i pet, i sad se upoznaje. Ali kako je moguće da se ne sjeća ničega? Kako je moguće da nema nijednu fotografiju iz svoje prošlosti. Kako da je, tek tako, Hamlet na Brodveju?

Posmatrao je fotografije sa zidova. Bili su to bezosjećajni, usiljeni izrazi lica koji nisu odavali ništa do bahatog osmjeha. Hladne oči su pratile svaki njegov pokret. I zašto je uopšte imao toliko okačenih fotografija po čitavoj kući? Sve, kao da su juče slikane. Pa čak i umjetnički portreti bili su kao da su juče završeni, kao da se uljana boja preko noći osušila. Da li je htio sâm sebi nešto da kaže? Pa da, shvatio je: on uopšte ne stari!

O, kako je samo gospodin Benjamin Zec bio zbunjen.

Imao je lice vječitog mladića. Kao Dorijan Grej! Kao što nije mogao shvatiti kako mu je Hamlet, od riječi do riječi, bio urezan u govor i pokrete, tako sada nije mogao objasniti zašto mu je Dorijan Grej navirao u svijest.

Ono što se desilo slijedeće Benjaminu Zecu bilo je još veće čudo.

Sjetivši se Dorijana Greja, Benjamin potrča u spavaću sobu. Naravno, bila je na spratu, prva soba s lijeve strane. U ladici kraj kreveta se nalazila knjiga. Otvorio je ladicu. Knjiga je imala ispucale, ishanđale korice i požutjele listove. Ali nije štampana na engleskom jeziku. Ipak, Benjamin je instiktivno pročitao: Oskar Vajld, Slika Dorijana Greja.

Otvorio je prvu stranicu, i počeo čitati. Razumio je svaku riječ, prvo su ga obuzimale, osjetio je toplinu, čudnu a blisku, a onda su ga počele boljeti, zabijale su mu se duboko u dušu. Nije mogao disati. Svaki udisaj prekidao bi se napola, rezao ga po plućima, zaustavljao mu nadimanje stomaka. Gubio je svijest. Slike njegovih usiljenih osmjeha zavrtiše mu se pred očima, kao ringišpil, brže i brže... U tjeme mu uleti prasak a na čelo izbi tišina.

Pao je u komu.

I ugledao svjetlost.

A onda – isto. Bio je na pozornici i govorio Hamleta: To Be, or Not to Be? I publika je pljeskala, a on se klanjao. Tek u garderobi je ugledao svoje lice. Pitao se ko je on i otkud ovdje. Vozač limuzine je pokucao na vrata garderobe, predstavio se kao njegov šofer i stavio mu se na servis. Imao je prekrasnu kuću sa grčkim stubovima i gotskim lukovima. Svugdje po zidovima visjele su njegove fotografije i uljani portreti. Pogledao se ponovo u ogledalo i shvatio da ne stari. Baš kao Dorijan Grej! U spavaćoj sobi našao je knjigu Oskara Vajlda, otvorio prvu stranicu... i pao u komu.

Kada je otvorio oči našao se ispod jakog pozorišnog svjetla. To be or not to be?! rekao je, nesvjestan situacije u kojoj se našao. Publika ga je ispratila stojećim ovacijama. U brodvejskoj garderobi je po prvi put ugledao svoje lice. Bio mu je poznat lik u ogledalu. Lični šofer ga je, zbunjenog, odvezao kući koja je gledala na Atlantski okean. Posmatrao je svoj lik na slikama i shvatio da ne stari, baš kao glavni junak jedne knjige. Slika Dorijana Greja! Ustrčao je uz stepenice, do spavaće sobe. Zadihan, otvorio je ladicu i našao knjigu Oskara Vajlda. Otvorio je prvu stranicu... I opet pao u komu.

Kada je došao svijesti, ponovo je ugledao svjetlost reflektora, pozornicu, izgovorio čuvene Šekspirove riječi, i sve se odigralo kao i prvi put, i drugi put, i ko zna koliko puta je Benjamin Zec ponovio istu radnju. I uvijek je počinjalo sa njegovim buđenjem na pozornici, a završavalo se u trenutku kada otvara prvu stranicu Slike Dorijana Greja. Počinje čitati na nekom poznatom jeziku. I pada u komu.

Benjamin Zec bi se ko zna koliko dugo vrtio u magičnom krugu vremenske percepcije, da mu u žurbi nije jednom na stepenicama ispalo nešto iz džepa. Kliker.

Kada je slijedeći put ustrčao uz stepenice da sebi objasni saznanje o Dorijanu Greju, okliznuo se na taj isti kliker i pao. I vrijeme je preskočilo prije vremena. Kao kad ploča preskoči refren i nastavi melodiju na trećoj strofi.

I ovaj put je pao u komu. Ali svjetlost, koja ga je dočekala, ovaj put je bila svjetlost ljetnjeg sunca.

Ugledao je prostranu zelenu livadu na kojoj raste usamljena divlja trešnja. Plodovi su joj imali boju krvi, boju karmina. Izgledali su sočni i mesnati. Trešnje u kojima nema crva, nisu dobre trešnje, pomislio je Benjamin Zec. Stablo joj je krhko i lako se povija na vjetru. Rodila je. Dobro je rodila ova usamljena trešnja.

Benjamin Zec osjeti okus trešnje kako mu blago pretrča preko usana. Poliza usne jezikom kao da... kao da briše zadnje tragove slatkom nadražaju.

Neki ljudi su nešto kopali oko usamljenog stabla. A on je poželio da ubere trešnju. Pružio je ruku i baš u času kada je otkinuo plod sa grane – tlo ispod njegovih bosih stopala se osu kao pijesak u pješčanom satu. Padao je. Zemlja ga je vukla sebi. U padu se uhvati za stablo divlje trešnje, i povuče je za sobom u ponor. Strah mu zatvori oči.

Kada mu je svijest ponovo progledala, gospodin Benjamin se našao na hrpi kostiju i lobanja, nabacanih i raspuknutih, na skeletonima iskeženih zuba što su se grlili međusobno u gužvi.

Dno ga je vuklo sebi, ali Benjamin se čvrsto držao za trešnjin korjen koji je, kao pupčanom vrpcom bio vezan za jedan skeleton; skvrčen kao u majčinoj utrobi. Skupljene kosti su bile kosti dječaka.

Lobanja je imala rupu na tjemenu i, još veću, na čelu. U zubima je držala trešnjinu košpicu iz koje je niklo stablo divlje trešnje.

Bila je to njegova lobanja.

I njegovi zubi.

Njegove kosti, kosti njega, dječaka.

I tada je Benjamin Zec shvatio da mu je nemirna duša lutala bez kostiju.

Okrenuo se oko sebe: vidio je kako i druge duše dolaze po svoje kosti. Prepoznao je neke klince iz škole. Tu je bila i raja iz mahale. I nastavnica srpsko-hrvatskog. I nastavnik fizike. I njegov otac. I komšija jedan. I drugi. I mnogi koje nije ni poznavao. Svi su dolazili po svoje kosti. Šutke, pokorno, gledali su u iskopani ambis u zemlji ispunjenoj skeletonima.

Mrtvi su dolazili po svoje kosti, a živi ljudi su otkrivali masovnu grobnicu. Skeletoni su bili poredani jedan do drugog, numerisani.

Benjamin Zec je pod rednim brojem 25, kao nekada u školskom dnevniku.

I bio je ponovo dječak. U jednom džepu su mu bili klikeri a u drugom sličice Nindža-kornjača. Iz pantalona mu je ispala knjiga “Slika Dorijan Greja”. Ležala mu je otvorena poviš glave, vjetar se igrao sa prvom stranicom...

 Trava je mirisala. Gledao je sanjivo u bezbrižnu bubamaru što je nožicom zapela o njegovu liniju života. Pomislio je tada, dok mu je cijev kalašnjikova bila uperena u tjeme, pomislio je... da je k’o onaj Dorijan Grej, pa da vječno bude mlad, da bude glumac na Brodveju, da ima svog vozača i kuću s pogledom na more... 

Ili da je barem sada bubamara... Bubamaro, bubamaro, pokaži mi put! 

U tom trenutku, otvorio je širom dlan, a bubamara je raširila svoja prozirna krila i odletjela ispuniti želju Benjamina Zeca.

 Elvis Hadžić

 

 

 

 

 

TAKO JE GOVORIO MOJ DJED MEHMED - 1. O vrbinom prutu i čekanju u redu

 

Hamburg, Njemačka, izbjeglički kamp

Septembar 1993.

 

 

1. O vrbinom prutu i čekanju u redu...

 

 

 

 

Ja, izbjeglica Mehmed Bašić, pišem ovo pri čistoj svijesti i zdrave pameti, jer osim misli i riječi, nemam šta drugo familiji ni ostaviti. A da baš ništa iza sebe ne ostavim, ispadne, haman, k’o da nisam ni živio; jednog dana bih se i ja mogao pretvoriti u izmišljotinu, a to šta mi je u životu suvišno ni u smrti mi bezbeli neće ničemu služiti. Pa pišem, pričam, rekoh, de, Mehmede, sjedi i saberi se malo prije nego što se sav oduzmeš.

Nema ovo moje piskaranje nikakve posebne svrhe osim da mi se halali i da halalim. Sad, kad su mi sve uzeli, i avliju i grad i državu i dostojanstvo, kao čovjek na robiji, tako i ja još uvijek posjedujem svoju misao, jedinu blagodat, koju mi ne mogu oteti. Pričam, jer uskoro ni to neću moći, i đe sam onda prispio? Za života sam uprtio toliko terereta, k’o magare, pa ga moram neđe spustiti, da ohanem, inače mi to valja sa sobom nositi tamo gdje se već ide kad čovjek ne može da hoda i nije sposoban da uspravan misli i priča.

Eto tako, djeco, vama, i samo vama, ostavljam u amanet da mi sudite i učite iz mojih grešaka ako vas vaše ništa naučile nisu. A prije ili kasnije, svi ćemo pred istu istinu stati, jer smrt je jedina istina koja nikom ne podilazi, jedina istina, izvjesna i provjerena, koju je zalud lagati, i jedina tajna koju svi dijelimo. I koliko god je ignorisao, tu smrt, čini mi se da se čovjek i rodio za taj trenutak, kad mora odlučiti šta sa sobom pod zemlju da uprti, a šta da ostavi vjetru da raznosi iznad zemlje.

 

Pod jedan: Mudrost je govno

 

Otkako znam za svoju zrelu misao, gledao sam da ne pričam vazda, a i ono što velim da ne ode u havu. Mislio sam, kao i moj drug Sakib, tako je pametnije. O onom što ne znam, ja bih radije da ne govorim, a o onom što, k’o biva, znam: da sam kratak i jasan. Nikako ne begenišem šuplju priču. Vakat za to nikad nije bio, k’o ni sad što nije, pa rijetko s kim i zborim u zadnje vrijeme. Nije me ni išćil, srklet mi je pričati, a pametno se ionako nema šta čuti. A mahala brzo uči. Oni meni iza leđa, a ja njima u sebi… Ispušim svoju cigaru, pogledam u dvorani dnevnik, prvo bosanski pa hrvatski, vidim isto sranje, opsujem i vratim se u ćumez. Takav zaključan, trudio sam se biti ispravan u svijetu u kojem sam stario, pa me te navike prate i sad, kad sam ostario, kad se svijet iskrivio  do nepopravljivosti, i kad više nikog nije briga imam li šta za kazati.

A bèli ne bih ni ovo pisao da mi ne nestaje dar govora, pa šutjeti moram sve i da neću. K’o da mi neko uzinad začepi gubicu, i nužno iz mene k’o iz aveti izlazi. Vidim, ljudi me slabo tabire, ali se i dalje pravim da ove promukle i idiotske glasove puštam bez muke, kao što se i oni pretvaraju da me razumiju bez problema. I nema tu neke prevare, ne lažemo se iz ljubavi nego iz obzira, da je svakom potaman.

Eh, šta ti je starost. Sporo pišem, pinkalo mi drhti među čvornatim zglobovima prstiju, ruke me jedva služe, a i koljena mi znaju često izmaknuti pod korakom. Vele, naka skleroza. Kosti mi se rasklimale, mišići mi se koče, nervi zategli k’o praćka, počelo je s grlom, a završiće sa mnom ili u invalidskim kolicima ili na tabutu. Doktori pričaju nešto na njemačkom, ono dijete se sturi da mi prevede, a ja znam šta mi je da znam i tu mi ne treba nikakav prevod. U svakom slučaju, valja mi pod zemlju.

E, vala, Meho, i vrijeme je bilo.

Smrt je najteža kad se čeka. Ako ćemo pravo, živog me pojede to čekanje. Svaka tri mjeseca stojim u redu da mi Švabe produže vizu i čekam da jednog dana ne moram čekati. Njihovi službenici, emocija zakopčanih do grla, čisto profesionalni i bez neke želje da uistinu razumiju šta nam se dešava, ne propuštaju priliku da nas napomenu da smo tu na određeno vrijeme i da nećemo još dugo. Mislim se često kako ja svakako neću još dugo, a tamo gdje ću – ne išću ni pasoša ni pečata, pa se od svog jada i nasmijem, k’o eto: u kraj sam im stao! Ode Meho tamo đe mu vize neće iskat’, tješim se dok stojim u redu da mi produže boravak.

Sakib više ne čeka, nema snage da stoji, eno ga, ispružio se, samo mu još duša diše, a on je krivinu već uhvatio. Njemu su pečat već udarili, i Bog i ljudi i jetra su mu ovjerili boravak. Riješio se Sakib belaja i neću slagat’ ako kažem da mu zavidim. Čak smo se svojevremeno i takmičili koji će prije... Sakib je, očigledno, u nedostižnoj prednosti, samo što nije pregazio crtu. Ja sam sljedeći, u to ne sumnjam. A bio mi je jedini ahbab u ovoj tuđini. Ne volim ga samo zato što je iz moje čaršije, nego i zato što je znao popit’, a u pripitom stanju bivao je posebno mudar. Jedan od onih, rijetkih, koji se u alkoholu ne gube i ne blamiraju već upravo suprotno; pronalaze u sebi duhovitost i riječi kojih nisu svjesni ili koje mudro ćute u trezvenom stanju.

Sakib bi često i opširno pričao, a ja bih ga slušao i odobravao, što je iznimno godilo obojici. Bila je to prirodna simbioza, nas dvojice; njega, bolesnog u jetru, i mene, bolesnog u grlo. Neki dan mi veli: “E, moj Mehmedaga, mladost misli da mudrost dolazi s godinama, a ja velim ne treba mi ni sad kad mi nije valjala kad je trebalo. Koji će mi kurac! Najmudrija je pamet dječija: gleda a ne vidi, čuje a ne sluša. Djeca su blagoslovljena ignorancijom, rahatlukom kojeg pametan čovjek sebi ne može priuštiti. Eto, ja sam vazda gled’o svoja posla. To da mi gluplji ne pametuje, a pametniji ne zaglupljuje. I opet insan zgriješi. Kako god pogledam, ja na kraju glup ispadnem, jer samo pametan čovjek može sebi priznati glupost. I šta insan ima od toga? Džaba, bolan, kad fukare kolo vode! Eto, i meni su zalud bili očevi savjeti, nisam se haman pedalj pomakao. Bude mi žao za štošta, k’o da mogu drukčije bih, ali šta je bilo – bilo je, a ono što je bilo drukčije ne može biti, pa ne vrijedi ni žaliti. Zato ti kažem, malo je vajde od mudrosti, Meho, da bi nešto saznao prvo moraš spoznati veličinu sopstvene gluposti. A kad si mlad, budala si, ako nisi – drugi te budalom naprave! I to ti je sva poenta i svrha mudrosti: da svjesno uprtiš sopstvenu krivicu. Dok imaš vremena da na greškama učiš, i stečena mudrost ima neke vajde. A vajda je, brate, da znaš s kim ćeš zasijelit’, s kim kafu popit’ a koga da se kloneš; da si svjestan ljudskog soja, onih iznad, ispod i oko sebe. Pa, ako i govno nekad pojedeš, da si rahat. Eto, jesi ti očekivao da umiremo po Njemačkoj k’o sirotinja? Nisi. A jesi li iznenađen? Nisi. E, to je zato što si mudar! Ovi što su iznenađeni nadaju se vratiti i živjeti k’o prije, a mi smo se nadali da neće do ovog doći pa se više nemamo čemu nadati, znamo dobro da smo pojeli govno. Nit’ imamo kome mudrovati nit’ nas ko šta pita. Seremo jedan drugom i onda svako u svoju ćenifu. Tako je najmudrije. Eto, šta je mudrost, moj Mehmedaga, prosipanje iz šupljeg u prazno, govno, nikakvog haira.”

Tako Sakib reče, pa potegnu čokanj u slavu svojoj mudrosti. Može biti da sam nešto i od sebe tu dodao, ali mi Sakib, siguran sam, ništa ne bi oduzeo. Sakib je malo zapetljao, ali ono što je naumio kazati sasvim je jednostavno. Kad se čovjek nađe pred zidom stvari vidi mnogo jasnije. To je valjda neki refleks, trzaj izgubljenog, instikt što napipava puteljak okolo ćorsokaka. Mlađi mogu preskočiti svaki zid, treba im malo ludosti i nešto hrabrosti, koja mladost nije luda neće nikad bit’ ni mudra, a mi, stari, možemo samo okrenuti reumatične kosti golom kamenu, sjesti, i pustiti se očaju da nas strelja otvorenih očiju. Bili heroji ili kukavice, mi smo daleko bliže smrti već životu. Pa ti mudruj, ako imaš kome.

Šah-mat, i to je to…

Sve se okrenulo naopačke. Sa Nijemcima smo ratovali, a sad, evo, hljeb njihov jedemo! Strpali nas u kontejnere, nuždu čovjek ne može s ćejfom da obavi, zima ubi, sunce sprži. Na ovu ledinu je prije dolazio vašar, kako čujem, s lavovima, ringišpilom i patuljcima, a sad smo mi glavna atrakcija. I egzibicija. Nijemci to zovu “Centar za privremeni smještaj bosanskih izbjeglica”. Ja to zovem logorom.

Razbacali su kontejnere u spiralu, razveli uredno struju, u “centru” sastavili par kontejnera i u njih ubacili televizor i klupe, na svakih 5-6 kontejnera umetnuli jedan kontejner sa wc-om, dali nam jednog socijalnog radnika, priča naš i njemački, i vozdra. Fali samo žica okolo, da ugođaj bude potpun. Jebajiga, nismo ni prvi ni posljednji, otkako je sile i ljudske tiranije, izbjeglice su dizale šatre po nakim ledinama, a opet, nekako, kao da smo endemski slučaj. Naš nekadašnji pokoritelj sada nam pruža utočište, kakvo-takvo. Niko nas ne muči i ne zlostavlja, ali mi to sami sebi radimo, svaki put kad nalijemo kahvu u fildžan i slušamo vijesti iz Bosne. Slobodni smo zatočeni, ali hvala im i na ovom kad nam naše fukare nisu spaćne ništa do zuluma i srama udijeliti. Ni Švabo nije naki čovjek ali, eto, ispade bolji od naših hrsuza. Ne puca se. Ne sikira se za glavu, koliko je glava sigurna dok je pehlivan Bosanac nosi.

Ironija našeg slučaja kaže kako ni onaj kijamet u Bosni nikakvog smisla nema, i ko zna na šta će se sve okrenuti... ko zna. U Bosni je rat hronična bolest, a svaki mir samo privremeno primirje. I to primirje se uvijek sklapa na silu, jer sva primirja se vjekovima u Bosni tako sklapaju. Kod nas je svaki pakt u stvari brak iz interesa. Nema tu neke pretjerane ljubavi, pa ni razumjevanja, samo jalovi kompromis, koji traje onoliko koliko i to naše razumjevanje. A razuman Bosanac mora dobru taktiku razraditi prije nego što se odluči kompromitovati.

 

Pod dva: Defanziva je bitna, ali taktika je presudna

 

Čovjek je čovjeku spreman svakakve gadosti načiniti, pa da se nisam uvijao i savijao kako su me koji mlatili, pukao bih davno, završila bi moja glava ili na panju ili na kolcu ili na vješalima, načina je milion a razlozi se nađu i kad ih baš nema, kako kome ustrebaju. Tako je to u nas vazda bilo, bez obzira koji nas je okupator handrio. A uvijek je bio neki siledžija, i uvijek nas je handrio. Kijamet je pisao našu historiju i, ne pitajući nas, postao je dio naše kolektivne svijesti, kao folklorna nošnja. Tu je uvijek razloga za osvetu. A osvete su jebene kad se zakuha, kad dobro odstoje, onda nadođu začas, k’o germa. Osveta za osvetom, zlo koje činimo jedni drugima je svaki put sve zlobnije, a svako novo zlo čini našu zajedničku prošlost još strašnijom, pa nam ne da postati civilizovanim ljudima, sa dostojnijom budućnošću od puške i kletve. Belaj nas handri genetski, a scenario ponavlja k’o dosadna reportaža… Poslije se prave blentavi upravo oni koji nas u te sunovrate i nagone, oprostiti drugom dođe k’o izdati svoje pa, i kad se proguta nešto, knedla ostane u grlu, a gorak okus u ustima. Sve manje razborite pameti koristimo da bi izašli iz tog magičnog kruga našeg ludila, uzaludno i do iznemoglosti, kao glodari u kavezu, tjeramo svoj točak.  

Tako je to, i jebajiga, haman da ne znamo drugačije. Ili ćeš biti šiba ili ćeš biti šiban, kako god, izgleda da se kod nas prvo nauči kako izabrati paliju i kako poturiti guzicu. Neka filozofija, defazivna strategija, mora da postoji.

Tako sam i ja naučio da se sagibam i uvijam k’o šiba, da se kao vrbin prut motam, a ne pucam. Kao mladić, tek se brijati počeo (što sam smatrao konačnim ulaskom u odrasle), znao sam prozboriti koju sa starijim efendijama, uz čibuk. Oni su pušili, a ja sam jednostavno egzistirao sa strane, pričao bih slušajući, a razmišljao poslije, kad pružim korak niz mahalu. Uvijek me čudilo kako ovi mahom prosti i neuki ljudi razabiru život. Tu se nikad nije pričalo vazda, a reklo bi se ni malo ni previše. Činilo se da im neko šapuće tu mudrost, na uho, dok spavaju.

U našoj mahali čučala je jedna klupa, nekako baš na izlazu na glavnu ulicu što vodi u čaršiju, ali skrivena pod žalosnom vrbom i rastinjem nije se previše odavala prolaznicima. Obična klupa, bez naslona, jedna poduža daska sa dvije kraće sa strana, zabodena je tu bezbeli da žene ohanu sa cekerima pri povratku s pijace. Danju su tu odmarale hanume, čak se i kahva znala iznijet’, a pred akšam su na nju izlazili muškarci, ljudi, efendije... S vremenom su se oni koji su pravili klupi društvo razrijedili i pod vrbom su se jedino još susretala tri starija ahbaba da puše duhan i eglenišu. Njihove izborane pojave i priče bez puno priče su me fascinirale, nekom pubertetskom razdoznalošću, pa sam im se često znao prišunjati da čujem koju pametnu, iako poslije nisam znao uperiti prst tačno u to šta je u svemu tome bilo i zvučalo pametno. Naviknute da se potiho kovitlaju, te njihove konverzacije su se uporno vrtjele u krugu od nekoliko prostih izreka, kojim si mogao voditi razgovor o svemu i svačemu, a da ti za to niko ne priknada i zapinje korak. Još ako ti jezik nije zadojen mahalom i pijanskom, do bola se nauživaš u kolektivnoj samoći…

Akšamlije su uglavnom pominjali probleme s kostima i u bubrezima, nerijetko i sa bešikom, ali znalo se tu dotaknuti i političke situacije u zemlji i šenluka po čaršiji. Od njih sam čuo za “vrbin prut” i vrlo brzo sam bio prisiljen da primjenim taj način životne strategije, jer kad se čovjek boji smrti i kad mu guzica od straha proradi, svaka taktika je opcija.

“Vidiš ti ovu vrbu, Mehmede?”, pitao me jednom Ismetaga dok su njih trojica sjedila ispod žalosne vrbe i motali duhan. Začuđen što mi pominje vrbu tada, niotkuda, ipak sam znao da je Ismetaga naumio nešto mudro da mi proslijedi, rekoh:

“Vidim.”

“E, a je l’ tebe babo Atif ikad mlatio vrbinim prutom?” “Nije,” rekoh, “mene babo nikad prstom darn’o!” “E, zato ćeš ti najebat’ u životu, sinko, k’o i tvoj babo što je najebao, ni njega bezbeli Hazim nije opleo vrbom, jer da jeste, ne bi on sada po čaršiji od sebe magarca pravio!”

“Jes’, vala, Ismetaga, imaš pravo,” dodaće se na to drugi đuturum, Rizo zvani Dronjak, što će treći akšamlija, Hamid, bogalj u jednu ruku, potvrditi i zaključiti sa jednim kratkim “jah”.  

I njima je sve bilo jasno, ali meni baš ništa. Kakve veze ima vrbin prut što moj otac šenluči po mahali i izaziva na dvoboj čaršijske prvake? “Ne razumijem, Ismetaga, kakve veze vrba ima s mojim babom?”

Ismetaga je pošutio malo, i ostala dvojica su šutjela i bavila se svojim duhanom, pa kad Ismet napokon smota cigaretu i zapali je, povuče dim, poduži, s nekim neobjašnjivim merakom, u čijem se cugu, činilo se, krila sva bolna mudrost svijeta, reče:

“Mene je otac mlatio ovom vrbom... U stvari, stojala je malo podalje jedna druga vrba onomad... pa, ja kad nešto skrivim, babo mi naredi da odem do te vrbe i otkinem najbolji prut, ne smije da pukne dok me šiba! Prut mora biti potaman za rundu batina, ako pukne, on meni naredi da odem otkinuti drugi, pa nastavi tamo gdje je stao... A dijete k’o dijete, sve sam se nadao da šiba pukne što prije ili da se babo umori, pa sam vazda birao one deblje, pucale su po zglobovima. Tako sam znao i po dva-tri puta dobiti batine za isti belaj.” “Jes’, vala, Ismetaga, nije bilo jednom...” potvrđivao je Rizo Dronjak, na šta bi Hamid zaključio: “Jah”.

“Elem,” nastavljao je Ismetaga, “tako, poslije dobrih batina u više navrata, shvatim ja da je zalud kidati sa vrbe prut koji će puknuti pod silinom udaraca od moje zglobove, i da tako ne izazivam babino sažaljenje već još veći bijes, pa izaberem jedan tanji, mlađi, otkinem ga, isprobam po zraku, lijevo-desno, gore-dole, vidim – gipak, zvižduće k’o Cigo-harmonikaš...”

“A jes’, vala, đe se Cige sjeti!” ubacio se Dronjak.

“Jah!” čudio se i Hamid. Nasmijaše se sva trojica, a meni ni dalje ništa nije bilo jasno. Odjednom, Ismetaga naglo prekinu svoj smijeh, dok su se druga dvojica i dalje cerekala, pa pojasni, ozbiljno:

“Vidiš, tako čovjek stiče mudrost. Prvu lekciju koju sam naučio u životu je kako da se, zajedno sa šibom, uvijam i gibam. Onaj tanki prut što sam ocu donio taj dan me naučio pameti. Bolno iskustvo, ali vrijedno iskustva. Kako mi se ona savitljiva šiba motala oko guzice i butina, tako je urezivala crvene tragove za sobom. Jal me babo opalio par puta, spržen,  nisam više čekao nespreman da me oplete, nego sam joj nagonski išao u susret, prije nego što me dohvati da je dočekam i tako ublažim udarac, pa i bol. Jebeno je bilo kad te oplete po zglobovima, skačeš sve i da nećeš. Ma, k’o eto – haman sam ja đuskao s tom vrbom dok me  babo mlatio! U ritmu. Još uhvatim i babu za jednu ruku, dok me drugom šiba, pa poskakujem oko njega, a on za mnom, pa isto k’o da smo se uhvatili u nako kolce, skakućemo obojica, ona šiba zvižduće, da nas je neko gledao sa strane plakao bi od smijeha ili bi se i on uhvatio s nama u kolo, to vam garantujem!”

“Jes’, vala, bolje se poturit’ nego čekat’ da te sama dohvati!” nadoda se Rizo Dronjak.

“Uh,” složio se Hamid. I opet se sva trojica nasmijaše, a meni ni dalje nije bilo jasno kakve veze ima vrbin prut sa bilo čime u mom mlađahnom životu.

“Elem, babo se počeo brzo zamarati s tim našim kolcetom, pa je potom odustao i od batina,” završio je Ismetaga s tom pričom i od njega se ostatak večeri moglo još samo povremeno čuti ono “jah”, u znak odobravanja. To “jah” bi tada nekim neshvaćenim dogovorom i nepisanim pravilom Ismetaga, kao najstariji, pa samim tim i najmudriji, preuzimao od Hamida, a ovaj bi prelazio na “jašta”.

Nekako sam se samom sebi u tom društvu činio naivan, bilo me stid više upitkivati, a i oni se primiriše  i vratiše se pušenju, isto kao da nikad ove priče nije ni bilo. Pa ti kontaj.

 

Pod tri: Budi pametan, pravi se glup

 

Jednog dana sam shvatio da me akšamlije nisu učili govoriti nego me, u stvari, učiše šutnji. Sticao sam tu njihovu mudrost sporo ali olako, pa je nije bilo jednostavno zadržati za sebe. Nedovoljno odvažan da svoju misao podijelim sa vršnjacima, zatvarao sam se međ’ zidine spoznaje koja ne mora biti izrečena da bi se razumjela. Počeo sam intezivno čitati. Čitao sam i latinicu i ćirilicu, štagod mi je došlo pod ruku. Nekada i po dva-tri puta istu knjigu, jer se do drugih nije lako dolazilo. Svaka knjiga mi je bila nakinđureni gusar što izranja iz dubina i siječe sabljom tamu oko sebe. Viđao sam svijet koji oko ne vidi i osjećao misao koju pamet ćuti, a ne čuje. Kao kakav dizdar bdio sam nad tim velikodušnim hajducima; upuštah, zaključavah i raspuštah ih na slobodu onog trena kad se pretvaraše u moju sopstvenu misao, neusiljeno a prirodno, kao iz čahure kad izlazi leptir. Poslije sam dugo žvakao k’o ćumur i preživao po ustima te svoje hajduke dok ne iskote kratku psovku i iščile u havu.

Efendije nisu čitali, a sve su znali, a ja, sve što sam bivao učeniji, to sam manje bio siguran u svoje znanje. “Život se ne uči da bi se živio, nego se živi da bi se naučio,” rekao mi je jednom prilikom stari Ismetaga, razočaran mojom nepažnjom. Naime, nađem kutiju šibica, iako nisam još bio počeo pušiti, danima mi je zveketala u džepu, a samo da bih ugrabio priliku i pripalio Ismetagi cigaretu, iz poštovanja, kao dijete učitelju kad se udvorava. Prilika se ukazala kad je Bugarska potpisala pakt sa Njemačkom, pa su akšamlije posebno šutljivi bili te večeri. Iznad njihove klupe napetost je, čini se, bila veća nego iznad Beograda. Nijedan od njih nije ni prosto-proširenu rečenicu složio, a sjedili su već gotovo dvadeset minuta. Suton je tek počeo padati i još su im se lica i pokreti jasno razaznavali. Ismetaga je prvo izvadio duhan, držao ga dugo među prstima, pa potom izdahnuo ono “jah”, kao da je u glavi razgovarao sam sa sobom i onda samo udario tačku toj svojoj konverzaciji. Poslije kraće tišine, po istom principu i podjednakog efekta, Dronjak se složio: “Jah...”, a Hamid se, kao da je dešifrovao, tu sad već zapetljanu diskusiju, poslije kratke pauze, odsječno pridružio sa zaključnim: “Jah”. Sve dok ja stojim metar od klupe a oni sjede, nemam ja šta zaključivat’, pa meni, naravno, “jah” nije bilo dozvoljeno, a i da jeste, nemam pojma na šta bih ga metnuo i na kakvu misao bi mi sjeo. Onda je Ismetaga izvadio papirić i držao ga među prstima, a drugom rukom namještao duhan po papiriću, raspoređivao ga, gnijezdio ga, uvijao papirić gore-dole, tamo-amo, i nije žurio kao da ni Hitler nije još niđe ni krenuo. A ja sam već bio spreman, držao sam onu kutiju šibica u šaci, u džepu, dlan mi se znojio od nervoze i nestpljenja. Jebe se Ismetagi, nema on pojma na šta ja svoj trud, vrijeme i pamet trenutno trošim, dok on u glavi ima već sasvim jasnu predstavu o Bugarskoj i događajima koji će ubrzo uslijediti. Napokon je Ismetaga taj svoj duhan smotao, ali prije nego što ga primače ustima da zalijepi papirić, reče opet ono “jah”, i sve se isto ponovi kao i prvi put, izredaše i ostala dvojica svoje “jah”, a ja i dalje k’o tutmak stojim i čekam da Ismetaga stavi gotovu cigaru u usta, pa da mu je zapalim! Elem, kad ovaj dođe nekako i do tog čina i kad se konačno uhvatio za unutrašnji džep sakoa da izvadi vatru, uskočio sam k’o kauboj u scenu, krehnuo ćibre i podmetnuo plamen Ismetagi pod nos! Pogleda me čovjek zakratko pa, iako mu pogled nije izražavao zahvalnost, zaštiti šakama moj plamičak, povuče dva-tri kraća dima pa jedan duži, otrese pepeo, ispusti dim kao dušu da pušta, i reče:

“E, jebiga, dijete, ti se meni posra na ćejf!”

Pa ti kontaj.

Danas se često sjetim tih poštenih i skromnih ljudi, dok sjedam na klupu, ovdje u izbjegličkom logoru. Dragi su mi, nakon toliko vremena ih listam kao juče da sam ih pročitao. I ova klupa u izbjegličkom logoru mi je radi njih postala draga, jer je, igrom nekog slučaja, bila u sličnom elementu kao i ona ispod žalosne vrbe na koju su izlazile akšamlije, nekako strateški čudno podudarna: na kraju naše izbjegličke ledine, odakle ide cesta za čaršiju, pod debelim i gustim hrastom. Nije bilo vrbe, ali je vazda bilo dovoljno hlada da žene s cekerima predahnu kad se vraćaju iz grada. Ova naša ima i naslon. Djeca su se tu skrivala da puše i hašikuju, a Sakib i ja da rakijamo i igramo domine.

Otkako Sakib pehlivani po sirat ćupriji, ne idem na klupu, ali svako veče prošetam, da protegnem noge dok me još služe i ispušim cigaru da ne smeta Hatidži. Izvadila je bubreg, ne podnosi duhan, a i ja manje pušim. Brinem se za nju. Ona bi bez mene mogla, ali ja bih bez nje crk’o poprijeko. Jadnici je najveća briga kako će zapostiti kad joj je doktor naredio piti toliku vodu. Djeca joj nisu rekla šta je, a ja sam čuo, kao što čujem i svoje, samo što za svoje ne berem brige k’o za njeno. Ona ima Boga i nikad nije sama, a ja imam samo nju, i bez nje bih izgubio sebe. Možda je malo nepošteno, ali tako je.

Nepošteno je i ovo sa Sakibom. Dobar čovjek. Pravi Bosanac, najviše psuje po sebi i svojima, a najviše svoje voli. Osim u rakiji, Sakib je u svemu bio umjeren. Boga se nije bojao ali ga nije psovao, bio je komunista ali ne i ateista, bio je partizan ali nikada nevjernik. Živio je za svoj obraz, čast i poštenje su mu bili važniji od novca, pa ga nije vazda ni imao, niti se razmetao s onim što je posjedovao. Što ga više nema ovdje pod hrastom, to mi više nedostaje. Biće mi teško bez njegovih mudrolija.

Nas dvojica smo se susretali na ovoj izbjegličkoj klupi skoro svaku noć. Bez dogovora. Isto k’o da hašikujemo. Šah nas je zamarao, pa smo igrali domine. On ponese čokanj sebi, ja čokanj sebi. Znali smo nekad po sat vremena sjediti bez ijedne riječi da kažemo. Ja sam teško govorio, a on je valjda iz solidarnosti ponekad šutio sa mnom. Samo me s vremena na vrijeme kucne u čokanj, i kaže: “Jah, moj Mehmedaga...” I tako mi sve kaže, a ja mu odšutim, i tako mu odgovorim.

Sinoć sam prvi put izašao bez Sakiba na klupu. Huja me tamo uputila. Prolazim između načičkanih kontejnera, svijet se zabio po njima kao miševi po budžacima, vidim im svakom muku oko vrata. Izvire, sastanu se, tračaju, bave se politikom i onda svako sebi u bradu i nazad u rupu. A ja, šetam u krug, kao osuđenik u zatvorskom dvorištu, gledam ovu dječurliju kako se dovikuju na njemačkom a naš spomenu samo kad treba opsovati mater. Bezbeli Švabo nema takve riječi. E moja djeco, mislim se, čemu se vi nadate, nedorasli ničemu, ni tamo ni ’vamo… Ali neka vas, najpametniji ste dok ništa ne znate, kao što drug Sakib reče... Odlučim svrnuti u onaj kontejner sa satelitom, da pogledam dnevnik, da utješim svoju muku s nečijom gorom. Ali, za mog izbivanja, otkako mi drug leži na samrtničkoj postelji, mlađi su potpuno osvojili teritorij, kao da jedva čekaju da se riješe nas đuturuma, da na miru gledaju golotinje i ostale budalaštine. Jebe se njima. Nisam se svađao, nego sjedoh blizu televizora, da vide da sam tu, rekoh možda će sami prebaciti kanal, valjda je u njima ostalo još malo obzira prema starijem svijetu, al kakvi… ni mukajet. Sjedio sam tako i jednim okom gledao u ekran a drugim u stranu, a ono jedno sve više vidi već ovo drugo! Bi me stid samog sebe, pa izađoh iz sale gunđajući-munđajući “e, jeb’o li vas satelit, da vas jebo!”

Krenem tako na klupu, vidim nema ništa od dnevnika, kad će ti meni neki čovjek: “Dobro veče, Mehmedaga!” Gledam ga, star, ali ne k’o ja, sjed i proćelav, ali ne k’o ja, nije odavde, došao u posjetu bezbeli, više me iznenadi ono “Dobro veče”, ovdje se svi selame, nego ono “aga”, osim Sakiba, ovdje su me uglavnom zvali “Meho”, ali kontam – ne znamo se, klimnem glavom i okrenem svojom džadom. Kad on opet:

– Čika Mehmedaga?

Zastanem.

– Ja sam Šefko Goljo, Ćamila kamenoresca, bili ste u partizanima zajedno, sjećate se? – brzopleto će Šefko k’o da bih mu ja, ovakav usporen, mogao uteći. Čovjek me tjera da progovorim i nema druge.

– Znam… znam – progunđam na silu. Odmah mu bi jasno koliko je sati, nije ovo u mene više ljudski avaz.

– Navratio bih – veli – sutra na kafu, ako nije šta. Ja ovdje poslom… Čuo sam da ste tu… I bolesni, pa da vam javim da je Abed, unuk vaš, živ i zdrav, moj sin je bio sa njim na ratištu... Sad su u Slavonskom Brodu... otkako je Posavina pala... Unuk vam je pravi momak, heroj! Pozdravlja vas... i Hatidžu i familiju... volio bih da sutra svratim na kafu, pa ako vam treba šta... 

Ništa ne rekoh, samo potvrdim kratko i odem ispričati Hatidži. Jedino ona razumije moj jezik, ili se pravi k’o što samo ona zna…

Dođem u svoj ćumez, sjednem na krevet i pođem govoriti Hati kako me je prisreo Šefko, sin Ćamila Golje, kaže da je Abed živ, u Slavonskom Brodu, da hoće na kafu radi nečega, da je došao nekim poslom, ispričam se pravo, sve u cugu, a Hata jedino što je od toga razumjela je da je neko došao i da hoće na kahvu. Govorim joj da ide do Razije, nemoj da ja opet idem, da vidi je li Šefko došao radi Sakiba, da ga nosi u Bosnu, i da bi se možda trebalo ugovoriti da i nas preveze kad nam vakat dođe… Hatidža je opet razumjela samo ovo zadnje “kad nam vakat dođe”, pa me pogleda poprijeko.

Hatidža ne čita nikakva druga slova osim velikih štampanih, i to je naučila gledajući strane filmove. Huja mi navri i na sebe i na ženu mi, pa uzeh tefter i pinkalo i sve informacije skupim u par jednostavnih rečenica, i napišem velikim štampanim slovima, da ona pohvata, isto kao da pišem telegram: JAVIO SE ABED. ŽIV JE. GOLJIN ŠEFKO DOŠO. LEŠINAR. IDI VIDI KAKO JE SAKIB.

– Abed, sin majkin, ne da ga majka!

Ode Hatidža, vidim sve cmizdri i usput ponavlja “Duša majkina, duša majkina!” Nakon pola sata vrati se, jadnica, zadihana, jedva se uspentra uz ona dva basamaka na kontejneru. Kaže, prevezao Šefko Goljin neke ljude iz Dervente na crno, traže im smještaj, a jest – rekli su mu da čeka kod famelije, Sakib samo što nije... Sređuju nake papire…

Jah, mislim se, fino on to sređuje, u oba pravca: dovozi žive, odvozi mrtve. Pogrebnik, to mu je posao, naslijedio ga od babe Ćamila. Grobar ispade humanitarac. Otac ga njegov! Gadim se tog njegovog lešinarskog posla, u sebi, a prvog je mene zainteresovao za svoje usluge! Neko, eto, mora i to govno da pojede, možda mu je srce čisto, možda dušu griješim, šta fali da zaradi usput...

– Pita Sakib đe si ti? – Hatidža će, kad dođe do daha, trgnu me iz misli.

Pogledam u nju, kao da je pitam: “I? Šta si mu rekla?”

– Šta ću mu reć’? Bezbeli da sam kazala da ćeš doć’. Eno, oni anam’ samo Hitnu što ne zovu! A kad Hitna dojde, moj Meho, živ il’ mrtav, nema više Sakiba... Odo’ ja uzet’ abdest i proučit’ mu, a ti haj’ der vidit’ čo’jeka dok ga nisu odnijeli...

Presječe me nešto na pola, imao sam osjećaj da mi bruh otpade! Dugo sam se pripremao za oproštaj sa Sakibom, ali ova vijest me ipak zateče, osilno i najedared. Jedva sam se nekako dovukao do Sakibovog kontejnera, sve podupirući jednom rukom bruh, kojem se očito nije išlo, pa sam ga, menščini, vukao za sobom.

Sakib je ležao polumrtav, žut i modar, kao da ga je neka životinja ispijala iznutra, oči mu upale u duplje a kosti lobanje mu već prodiru kroz ishabanu kožu. Izvadili su mu zubnu protezu, da se ne uguši valjda, usta mu se uvukla, glava mu se još više umanjila, i samo oči iz onih rupa su još pomalo žive. Pomiče ih polako, kao da im štedi energiju, a kad trepne onda malo žmiri, odmara kapke prije nego što ih opet otvori. Ponekad taj treptaj traje duže, pomislim da je gotov, ali Sakib se ne da, pa ih opet podigne, lagano, kao roletnu. Imao sam osjećaj da ga sve boli, u stvari, osjećao sam njegovu bol, fizički, u sebi, znao sam tačno kako mu je, vidio sam sebe u njemu.

Razija je pripremala lavor s vrelom vodom da ga obrije. Možda bi bio red da ga ja obrijem, ali ja teško i sebe s ovim prstima brijem. A ne vjerujem da bih znao kako s tom kožom i tim kostima... Iako sam dosta smrti vidio u svom životu, ovo je bio prvi put da sam prisustvovao konkretnoj metamorfozi. Ovo je još uvijek bio Sakib, u očima sam mu vidio Sakiba, ali tijelo mu je visilo kao zimski kaput na žičanom ofingeru, pa se ni vizuelno ni emotivno nisam mogao poistovjetiti sa tom kreaturom od nekadašnjeg Sakiba. U tih zadnjih nekoliko dana odronio se kao stijena, pola ga nema. A u tog Sakiba sam sumnjao i, htio ili ne, s tim Sakibom nisam bio baš rahat. Čovjek nije samo kost i koža, to mu se u očima moglo vidjeti, bio je svjestan da se nalazi u stranom tijelu, ta je spoznaja jasna tek kad je insan nemoćan da kontroliše svoje želje i pokrete.

Nisam se iznenadio što je Sakib odlučio da s vjerom ode sa ovog svijeta. Ako ništa, ima insan barem na to pravo, da se odluči u zadnjem momentu, za svaki slučaj, da čistog obraza legne u zemlju. Eto, živio je za obraz, pa mu čitav život haman stade između prvog i posljednjeg brijanja. I bio je spreman, dobrih mjesec dana je borio bitku kojoj je ishod bio unaprijed određen. Duša mu je sad bila zarobljena u sopstvenu kost i kožu i samo je još virkala mu kroz oči, žudjela je napustiti tijelo koje je mučilo kao da je tuđe. Sve mi je to rekao očima, sve je to stalo u jedan pogled između treptaja, ni dovoljno dug ni kratak, baš po mjeri, kako je uvijek kod Sakiba moralo biti. Gdje će, ako igdje, onaj moj Sakib kad se riješi belaja, nisam znao, ali sam bio siguran da nas ovaj Sakib boli obojicu i da više nije prijatelj ni meni ni njemu. Vakat mu je bio da halali ovo tijelo, da ga skine sa sebe kao izhanđalu košulju.  

Sjeo sam odmah do kreveta, nisam ništa pričao, nisam ni pokušavao, i da pričam normalno k’o insan ne bih ništa rekao, jer tu se nema šta reći. A ni Sakib nije govorio. Pričali smo i dalje očima, kao da su nam oni njegovi treptaji bili morzeova azbuka.

– Hoće da se sve ispoštuje kako valja, da mu i duša i tijelo čisti odu... – veli Razija, dok je na stoliću primicala lavor i peškir, pribor za brijanje. – Pa, da ga operemo i sredimo prije neg’ što zovnemo Hitnu...

Razija je počela plakati, ali Sakib oživi s onog kreveta i zaprijeti joj prstom. Ona se odmah suzdrža. Sakib joj pokazuje nešto na svoja usta, a ona ode u budžak, donese Sakibovu protezu i namjesti mu zube u usta. On joj pokaza očima da sjedne i malo se kao nasmiješi. Razija je sjela.

– Nek’ sam ja uredan ’vako, a za dušu ćemo vidjet’, moja Razo... Znam tačno šta bi mi sad kazao... – reče Sakib, gledajući me pravo u oči. – Kazao bi da se tu... nema šta kazati...

Nasmiješio sam se, stara baraba mi je i u ovakvoj situaciji izvukla osmjeh, kao da mi čika što prvi ulazi u finiš. Čita moje misli, jer i on misli isto.

– Ženo, daj, naspi nam po čokanj... da nazdravim s drugom... prije neg’ što postanem pravi musliman!

– Gluho bilo i ćoravo! – uzviknu Razija, ali ode opet u budžak i tamo nam nali po čokanj.

Sakibu kao da se krv vratila u tijelo, smijao se na svoju šalu i Razijin komentar, živnuo je, ali više duhom... nije se previše micao. Razija je i dalje bila smrknuta zarad ove zdravice, ali je poslušno radila šta joj se kaže, htjela je da ugodi Sakibu. A on je huktao i znojio se napadno, isto kao uz planinu da se pentra.

Bilo mi je neugodno nazdravljati s polumrtvim čovjekom, ali nisam mu mogao odbiti, naravno. Razija je nasula rakije sasvim malo, pri dnu čoknja, tek toliko da se potegne. Sakib je jedva držao svoj čokanj. Kucnuli smo se, potegnuli, Razija mu je držala glavu, a on se onda zakašljao i dugo, dugo je kašljao, dok mu nekako Razija nije izvadila zube iz usta.

Kad se primirio, reče mi “Jah, moj Mehmedaga...”, i dade znak Raziji da nastavi s ceremonijom. Razija je učila Bismilu, sebi u bradu, i pripremala se za brijanje.

Uzeo sam Sakibovu šaku u svoju, iznenadio sam se koliko se umanjila, gotovo kao dječija, primakao sam je sebi i poljubio mu ruku. Plakao sam, ne što Sakib odlazi u nepovrat, u ovom trenutku mu je to bio jedini spas, nego što odlazi od mene, što me ostavlja da čeznem za njegovom blizinom i druženjem. Tȁ, on me jedini znao nasmijati u ovom sivilu! Da, plakao sam za sobom, priznajem, teže mi je padao sad moj život nego Sakibova smrt.

Sakib onda i meni zaprijeti prstom, i zatvori oči da nađe smiraj u Razijinim dodirima i toploj vodi što mu se slijevala niz upale obraze.

Hitna je došla istu noć i odvezla Sakiba. Bio sam budan, ležao u mraku, gledao sam kako se crvena i bijela svjetla ganjaju po snopu, proučio sam mu Bismile i Fatihu, u sebi, neka mu se nađe, jer to je bilo jedino što sam mu još mogao dati. A onda je Hatidža prdnula u snu, naravno ne znajući da sam budan, i tako mi otresla tugu odjednom, trehnula je moju žalost kao ponjavu od basamak. Smijao sam se kao blesav, iako bih radije zaplakao. Ali, nisam mogao, tugu sam kontrolisao, smijeh se ne može kontrolisati, kao da je i ovo bilo Sakibovo maslo, oproštajna šala za druga u mraku...

Tako je otišao Sakib, a ja sam ostao da čekam u redu. Sa smiješkom na usnama.